Homosexualnost urođena ili privučena?

[ra-ja]

Kako znam urodjena mane su...

Ako se dijete rodi sa nekim vidnim nedostatkom na tijelu/ kao po viskom prstiju na ruci ,ili jednom kracom nogom,ili bilo kakvom deformacijom na tijelu/...to se zove urodjena mana...



Pa ako se dijete rodi sa genima da bude biseksualac ili homoseksualac.... kao i ovo...

TO SE ZOVE URODJENA MANA ...i to nije uopste smijesno... reagiram pojedincima
---------------------------------------------------------------

Znam citala sam da jedno pleme u Africi ..djeca se radjaju s naslednjim triperom

Znam zenu ovdje koja ima tako veliki seces da i pored inekcija koje prima ,vrlo cesto pada u kome,,secer je nasledila od svoje bake,djeca nemaju secer , ali kako kazu doktorui po toj liniji , unuci ce sigurno imati secernu bolest..... nasledno

U nekom starom lijecniku citala zena sa vidnom grbom rodila je dijete isto tako....nasledno

[ra-ja]

da odgovorim @dadooo

Vjerovatno da sam pobrkala termin nasledno i urodjeno...Vi mislite da je to isto..a ja mislim da su to dva razlicita pojma...pa neka bude po vasem...
Sve na djetetu kakvo se rodi skojim genima nasledno ili rodjeno..i od koga je nasledio takvu osobinu ...Na to se nemoze poslije rodjenja uticati...i to niukom slucaju nije smijesno....

Znam iz svog komsiluka viseclanu porodicu ,,,gdje je najstarije dijete imalo potpunu deformaciju tijela...nije nasljedno...
Drugo dijete zensko je u pubertetu dobilo je muski prodoran glas i bas se ponasala kao muskarac...
Treca djevojcica rodjena sasvim ok.ali je rodila drugu kcerku koja isto govori kao musko...znaci naslijedilo od tetke...

Cuda se desavaju svuda oko nas ..pa tako i prilikom oplodnje i radjanja djeteta...

Samo molite boga da Vam se to nedesi...

[Bausstelac]

Odgojem privucena 100% !!!

[ra-ja]

Sva svoja iskustva sam napisala ..zaista neznam i nije uopste bitno za moj pojam ...

Treba biti zahvalan bogu ..da nam se nedese nikakve takve naslednje ili nenaslednje stvari...

[Bausstelac]

Piše: Dr. Zalihić Adem

Duhovna patologija moralno dekadentnog Zapada

Homoseksualnost je spolna privlačnost prema osobama istog spola, suprotno od heteroseksualnost, a osoba koja je sklona spolnom odnosu sa istim spolom je homoseksualac, bilo muški (kulambara, kekez) ili ženski (lezbejka).

Ako pogledate knjige psihijatrije ili medicinske psihologije, naći ćete da se nagoni obraðuju u poglavlju mentalnih (psihičkih) funkcija. ŠTA JE TO NAGON? Brojne su definicije, ali se uglavnom sve svode da je to unutarnji poriv, ''instinkt, stremljenje karakteristično za datu vrstu (“memorija vrste”). čovjek se izmeðu ostalog razlikuje od životinja po tome što kod čovjeka preovladavaju intelektualni postupci, a kod životinja uglavnom nagonski. Kod čovjeka postoje dvije vrste nagona:

1. SOCIJALNI,

2. VITALNI – u koje spada:

a) nagon za samoodržanjem (nagon za ishranom),

b) nagon za produženjem vrste (seksualni nagon).

Poremećaji nagona mogu biti po tipu kvaliteta (kvalitativni) i po tipu kvantiteta (kvantitativni). Homoseksualnost je poremećaj seksualnog nagona po tipu kvaliteta, tj. kvalitativni poremećaj nagona.

Neophodno je kada se govori o poremećaju seksualnog nagona nešto reći i o njegovom razvoju. Prva seksualna interesovanja kod djeteta su oko pete godine, kada ono se interesuje kako je došlo na ovaj svijet i tu su roditelji dužni da u skadu sa intelektualnim mogućnostima toga uzrasta djetetu daju adekvatan odgovor.

Poslije toga u predpubertetskom dobu dijete prolazi kroz tzv. autoerotsku fazu kada se zanima za promjene koje se dešavaju sa njegovim tijelom (11. – 12. godine.). Nakon toga slijedi tzv. homoseksualna faza (13. – 14. godine) kada su interesovanja usmjerena ka osobama istog spola zbog zajedničkih zanimanja (oblače se na isti način, češljaju se po istoj modi itd.).

I konačno dolazi se u treću, završnu, heteroseksualnu fazu, kada su naša interesovanja usmjerena prema osobama suprotnog spola, i to je definitivna faza seksualnog razvoja zrelog čovjeka.

Da bi se ovaj konačni razvoj seksualnog nagona i ostvario, dijete mora imati adekvatan odgoj i normalno djetinjstvo (harmonija u porodici, posebno meðu roditeljima, njihov odnos prema djetetu itd.), jer razni štetni utjecaji u pojedinim fazama razvoja mogu dovesti do abnormalnosti i devijacija seksualnog nagona (posebno su opasne psihičke traume iz seksualne sfere, utjecaj sredine, moda, mediji itd.). Ako se taj utjecaj štetnih faktora javi u drugoj fazi razvoja (13. – 14. god.), onda se javljaju oblici homoseksualizma kao perverznosti, što se očituje u sklonosti prema osobama istog spola i istovremeno odvratnosti prema osobama suprotnog spola.

Dakle, jasan je utjecaj perioda djetinjstva i porodice na seksualni razvoj čovjeka, te se kod svakog pojedinog oblika poremećaja seksualnog nagona treba i tražiti uzrok analizom njegovog razvoja, tj. u analizi djetinjstva, odnosa u porodici, stjecanju prijateljstava iz tog perioda i sl.

Pored niza bolesti koje se vežu, jače ili slabije, za homoseksualnost, posebno mušku, su spolno prenosive bolesti (sifilis, gonoreja, infekcije sa citomegalovirusom, humanim papiloma virusom, Epstein-bar-ovim virusom), a ja bih posebno izdvojio AIDS.

Zaista je medicinski gledano nemoguće početi diskutirati o AIDS-u a ne spomenuti homoseksualce, prije svega što su oni rizična grupa broj jedan kod AIDS-a.

Na početku bih naveo stavove poznatog muslimanskog psihologa Malika Badrija koji u svojoj knjizi o AIDS-u objašnjava da se homoseksualizam razvija, tj. da je to naučeno ponašanje te da mnogi odustanu od tog načina spolnog općenja ako ih sredina osudi. Suprotno, ako se prihvate u društvu, javljaju se novi slučajevi. Jevrej Root Bernstein još osamdesetih godina tvrdio je da je HIV bio bezazlen (ubikvitaran) virus te da je mutirao u homoseksualnom crijevu (“sindrom homoseksualnog crijeva”).

Homoseksualci čine oko 70-74% od ukupnog broja oboljelih od side u Americi i Evropi. Vilijem Fog, direktor Centra za praćenje bolesti u Atlanti u SAD-u, govoreći o ovoj kategoriji ljudi koju u Britaniji zovu harolds, a u Americi gays (raskalašeni), kako prenosi magazin Time (4. 7. 1984.), kaže: ''Ovi ljudi se ne zadovoljavaju spolnim općenjem sa ograničenom grupom svojih prijatelja, nego to pokušavaju uraditi sa svakim koga sretnu. Zato prosjek onih sa kojima spolno opće u jednoj godini iznosi oko 60 osoba. ”Time” u svom osvrtu na njegove riječi kaže: ”Kod ovih ljudi seks je pozdrav pa tek onda slijedi uobičajeni pozdrav i razgovor.”

Internet i ostala sredstva informisanja su prije nekoliko dana prenijeli informaciju da su u New Yorku kod nekoliko homoseksualaca otkriveni novi podtipovi HIV-a koji su rezistentni na 3 od 4 poznata antiviralna lijeka.

Da bih bio upečatljiviji za one koji vole “američke” dokaze, navest ću nekoliko podataka iz “HARISSONA”, jedne od najrespektabilnijih knjiga interne medicine na svijetu, te nešto i iz “ROBINSA” (hrvatski prijevod 1995. petog američkog izdanja), nezaobilaznog udžbenika patologije na medicinskim fakultetima “modernog” svijeta.

U ”Harissonu” na str. 1372 na samom početku teksta o sidi kaže se da je prvi put bolest otkrivena u SAD-u u ljeto1981. kod pet do tada zdravih homoseksualaca koji su oboljeli od upale pluća, i 26 do tada zdravih homoseksualaca koji su oboljeli od malignog tumora krvnih sudova. Ubrzo je otkrivena i kod Haićana koji su nepravedno optuženi kao rizična grupa, da bi se kasnije ustanovilo da je posljedica homoseksualnog prijenosa, kao i heteroseksualnog. Na str. 1374, gdje se govori o prijenosu virusa side, stoji:

”Postoji snažna povezanost prijenosa HIV-a sa receptivnim analnim odnosom, vjerovatno zato što samo tanka i fragilna sluznica rektuma odvaja deponiranu spermu od potencijalno osjetljivih ćelija u i ispod sluznice, kao i zbog činjenice da uz analni spolni odnos lahko može doći do traume. Trauma povezana sa analnim tuširanjem i insercijom skvrčene šake u rektum (“fisting”), takoðer povećava vjerovatnost infekcije za vrijeme pasivnog analnog odnosa.”

Na str. 1376 o epidemiologiji bolesti stoji:

”Od pojave AIDS-a pa do 1. lipnja 1993. u SAD-u je ukupno prijavljeno 302.000 odraslih bolesnika i adolescenata sa AIDS-om. Do sada ih je umrlo približno 60%. Većina bolesnika (56%) su muškarci homoseksualci u kojih će se AIDS pojavljivati i u buduće u velikom broju.”

Na str. 1378 kaže se:

”U homoseksualaca koji su dolazili u ambulante za SPB (spolno prenosive bolesti) u San Francisku 1982. i 1983. godine bilo je 19% novih slučajeva na godinu.

Kada se govori o rasprostranjenosti u svijetu, na str. 1379: ” U početku epidemije na Haitiju bolest su primarno širili muškarci odnosom sa drugim muškarcima, koji su meðutim bili biseksualci. Ovi su inficirani muškarci biseksualci počeli inficirati svoje heteroseksualne partnere, i sredinom 1980-ih heteroseksualno širenje postaje glavni put prijenosa, uz sve veći broj inficiranih žena. Usporedo sa ovakvim kretanjem povećavala se i inficiranost dojenčadi.”

U “Robinsovoj patologiji”, poglavlje o poremećaju imunog sistema, na str. 157 kaže se:

”Epidemiološke studije u SAD-u prepoznale su pet rizičnih skupina odraslih osoba koje mogu oboljeti od AIDS-a. Homoseksualci i biseksualni muškarci čine najveću grupu, oko 70% opisanih i registriranih slučajeva.

Seksualni put je sigurno najčešći put. U SAD-u najveći broj bolesnika čine homoseksualci i biseksualni muškarci, najveći broj infekcija seksualnim putem dogaða se izmeðu homoseksualaca.”

Na str. 164 stoji:

”U SAD-u tipični odrasli bolesnik s AIDS-om je mladi homoseksualac ili ovisnik o drogi. Kod oko 20% bolesnika razvije se Kaposijev sarkom, tumor krvnih žila, koji je inače rijedak u SAD-u. Kod bolesnika s AIDS-om pokazuje čudnovatu sliku. Najčešći je unutar populacije homoseksualaca...”

Ovdje je potrebno pojasniti da su Haićani bili nepravedno optuženi kao riziko grupa za AIDS u medicinskoj literaturi, dok se nije otkrilo da su homoseksualnost meðu njima, koja je kod njih bila tabu-tema, raširili bogati homoseksualci sa Zapada, gdje su za sitne pare mogli doći do upražnjavanja svoje nastranosti.

Pored AIDS-a, dugačak je niz opasnih bolesti koje se povezuju sa homoseksualnošću (razni maligni tumori, infekcije itd.) čija bi obrada zahtijevala prostor čitavog časopisa.

I nećete naći medicinske knjige da se homoseksualnost ne opisuje kao poremećaj ili uzrok odreðenih bolesti, ali poslušajte sada apsurd: U desetoj reviziji Meðunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti, raðenoj od 1983. do 1992. od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) homoseksualnost nije više poremećaj. U prethodnoj devetoj reviziji, još uvijek je bio poremećaj, u petom poglavlju te revizije pod šifrom 302 “seksualne nastranosti i poremećaji”. Pitanje za sve ljude glasi: Zašto je homoseksualnost izbačena iz meðunarodne klasifikacije bolesti?! Pa ako malo razmislimo, doći ćemo do zaključka da svi oni koji su za homoseksualizam automatski gube zakonsku osnovu za svoju izopačenost, ako je to u medicini poremećaj. Takoðer na legalan način ovim se putem dolazi do “mladog mesa”, jer iz te naopake veze nema potomstva pa moraju usvajati djecu, koju zasigurno neće učiti čednosti, stidu, već ih na vrijeme ”seksualno odgojiti”. Pedofilija je neminovni pratilac homoseksualnog odnosa meðu odraslim muškarcima. Brisanjem iz meðunarodne klasifikacije bolesti, ovi odrodi od ljudske vrste su u mogućnosti da se bore da se ozakone njihovi brakovi i da nameću ljudima svoju nastranost, čega smo svjedoci i kod nas u Bosni. Ko stoji iza generalne politike WHO-a, kome odgovara da se olakša širenje ovog nastranog spolnog općenja, a time i pojava miliona oboljelih od, prije svega AIDS-a, ali i sifilisa, gonoreje, mnogih malignih tumora, kakvi su ciljevi iza takvih odluka, možemo samo nagaðati. Spomenut ćemo samo da je jedan od prvih oboljelih od AIDS-a bio poznati glumac, homoseksualac Rock Hadson, prisni prijatelj tadašnjeg američkog predsjednika i kolege iz Hollywooda Ronalda Regana, te pjevač Queena, jedne od najpopularnijih grupa na svijetu, kao i to da je danas u svijetu filma i muzike gotovo pravilo da poznate i utjecajne ličnosti nisu čiste od ove izopačenosti.

U svakom slučaju, to je zločin protiv čovječanstva, kao što je i sasvim jasno da muslimani danas u svijetu imaju malo utjecaja na svjetsku politiku.

Meðutim, to ne skida obavezu sa muslimanskih daija i medicinskih stručnjaka da se dignu protiv ovog zla i da svojim utjecajem u društvu doprinesu ispravnom odgoju muslimana, prije svega omladine, kako se to zlo ne bi raširilo meðu njima. To što se na demografskoj slici jasno vidi da AIDS “kulturno” zaobilazi područja gdje su muslimani, ne mora značiti da će tako i ostati ako se društvo ne bude pravilno odgajalo.

Jer, vjerovatno i u Lutovom narodu nisu svi preko noći postali homoseksualci, već tek kada su nastrani preuzeli inicijativu u društvu, a muslimanima je vjerska obaveza da nareðuju dobro, a zabranjuju zlo.

Svima onima koji se bore da homoseksualnost izjednače sa normalnim spolnim općenjem postavlja se pitanje: Ako je to dvoje jednako, šta bi bilo sa ljudskom vrstom kada bi svi ljudi bili homoseksualci, i čiji su oni plod – homoseksualnog ili heteroseksualnog odnosa. Istina su Allahove riječi da ima i onih koji pored očiju ne vide, i da su pojedini ljudi poput stoke, pa čak i gori.

Allah ništa nije stvorio bez cilja, a medicina to, baveći se ljudskim tijelom, stalno potvrðuje. Izmeðu ostalog, otkrila je i funkciju spermatozoida, njihov afinitet prema jajnoj stanici, specifičnost uvjeta u kojima preživljavaju (pH sredine itd.), pa kako onda neko može tvrditi da je normalno homoseksualno spolno općenje kada spermatozoidi pri takvom spolnom odnosu mogu sresti samo feces u rektumu, a nikakvu jajnu stanicu zbog koje su i stvoreni.

To što su se pojavile desetine miliona homoseksualaca u Americi i Evropi nije nimalo začuðujuće ako se analizira odgoj djece na Zapadu i uporedi sa normalnim razvojem spolnog nagon, što smo objasnili na početku. Svakako da ih ne odgaja majka, već televizija, video, internet, časopisi, ulica itd. Pa majka mora da radi, da
se emancipira, da se dokaže da nije manje vrijedna od muškaraca, a dijete će odrasti. Usput, možda seksualno nastrano, ali bitno je da majka nije u kući, jer
tamo je za nju tamnica, tamo je ona jednostavno manje vrijedna.