Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!

[nella26]

"Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela, a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim....'' (Meša Selimović) (o Bosancima)

[nella26]

Svako ljudsko biće živi svoju sopstvenu želju.
Ona čini dio njegovo blaga iako je emocija ta koja može mnogo da otjera, obično privlači onoga koji je voljen.
To je emocija koju je moja duša izabrala, i toliko jaka da može da se proširi na sve i svakog oko mene.
Svakog dana biram istinu sa kojom ću živjeti.
Ali bih voljela da mogu da izaberem uvijek želju kao moju saputnicu, ne iz obaveze, niti da ublažim samoću svog življenja, već zato što je to lijepo.
Da, to e vrlo lijepo.

"11minuta" Paulo Koelho

[venecija]

Gubiti je strasno, samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena, jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!

Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Ivo Andric

[nella26]

Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se mjeriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate.Jer dan nije njihovo područje.
Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice...

"Jelena, žena koje nema"
Ivo Andrić

[odysseus]

..."Ne postoje cetiri strane svijeta,nego samo jedna,a ta nema imena.Ne zna se i ne pita se vise sta je dole a sta gore,sta iza a sta ispred.Ziv sam,ali u svijetu poremecenih odnosa i dimenzija,bez mjere i vidjela.I Jelena je prisutna,ali samo utoliko sto znam da negdje pruza ruku kojom hoce nesto da mi doda.I ja zivo zelim da podignem desnicu i primim sitan,nevidljiv predmet koji mi nudi.Tako ostajemo dugo u tom bolnom polozaju jednog zapocetog i jednog nerodjenog pokreta,a ne znamo gdje smo ni na cemu smo,ko smo ni kako se stvarno zovemo.Ono sto je zivo i jasno u mojoj svijesti,to je nasa zelja koja je jedna.Po toj zelji i znam da postojimo,ona je jedino sto nas vezuje i sve sto znamo jedno o drugom.
U tom se polozaju ne moze izdrzati dugo;iz njega vode dva puta:ili u potpunu nesvjest ili u budjenje.Ovog puta se budim.Budim se u svijet svoga sadasnjeg zivota,znaci:u svijet bez Jelene.Zivim sa ljudima,krecem se medju predmetima,ali nju ne moze nista vise da dozove."

Ivo Andric-Jelena,zena koje nema

[nella26]

Bila jednom rijeka i magla u njenim predvečerjima i sunčev odsjaj u njenim širinama.
Postoji i sada u meni, mislio sam da sam zaboravio ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava i sve je naše to što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji tu pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem podsjećajući nas i ranjavajući.

"Derviš i smrt" Meša Selimović

[nella26]

"Da l' je možda trebalo da podarim sjenoviti hlad Medžnunu, koji, prerušen u čobanina, ide u posjetu Lejli u njenom šatoru? Da l' je trebalo da se stopim s noći kako bih dočarao tamu u duši beznadežnika što je vjeru izgubio? Rado bih da sam pratilac sreće dvoje ljubavnika što pobjegoše od čitavog svijeta, pređoše preko sedam mora i spokoj pronađoše na jednom ostrvu punom voća i ptica! Da mi je da bacim sjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog koji umire, danima krvareći iz nosa zbog sunčanog udara što ga je zadesio tokom osvajačkog pohoda na Indiju. Ili je trebalo da poslužim kao aluzija na životnu dob i snagu oca koji svome sinu daje savjete o ljubavi i životu? Kojoj je to priči trebalo da pridodam smisao i prefinjenost?"

"Zovem se crvena" Orhan Pamuk

[nella26]

"I uopće ne mislim da ću ako se otkrijem postati nekakva zavodnica ili pohotnica. Konačno, otkrit ću se, a da uopće neću vjerovati u ispravnost svog postupka (...) Ne bojim se biti neko drugi (...) Ono što me plaši jest da se više nikada neću moći vratiti u ono svoje stanje, da ću samu sebe morati zaboraviti. A to je dovoljan razlog za samoubistvo."



Za djevojke koje su u sličnome stanju kao i ja samoubistvo znači izraz želje da gospodare vlastitim tijelom (...) Samoubistvo im je isto što i želja za nevinošću."

"Snijeg" Orhan Pamuk

[ra-ja]

Ovu je pjesmu prvi puta cuo prije mnogo godina od Marije F. Od tog je dana znao da je ljubi.A sada je kraj njega stajala njezina kcerka i htjela mu otpjevati tu istu pjesmu.
Otvorio je note i poceo svirati.zatim je upao sladak Martinin glasic.

...Ljubim te,kao ti mene
Od jutra do mraka,
Jos nije proso dan,
Da ti i ja nepodjelimo brige,
Razdjeljene medu nas,
Lakse se podnose ,
Tjesila si me u mojoj tuzi,
A ja plakah zbog tvog jada,
Boziji blagoslov tebi
Ti radosti mog zivota,
Bog neka te sacuva za me,
Neka sacuva nas oboje.........

[nella26]

Ima u mojoj duši ožiljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je nastao i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu.
Takva je naša duša, ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole.
Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć.
Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvijezde ka kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne...
Od svega ostaše uspomene od kojih se ne može pobjeći čak i kad bi znali put što vodi u zaborav, mi ne bi pošli njime. Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena.
I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine. I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame.
I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.
A kad se pogledamo u ogledalo vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih....

D.Maksimović

[ra-ja]

Posve sigurna da cu ga ipak sresti.....

Odlucno se okrenula ,i nakon sto je ugasila svjetlo brzo je zaspala.Sanjala je njega ,prelazio je preko nekog cudnog modrog mosta visoko gore na oblacima,Prilazio joj je . Dolazi je sve blize , a modri most je lebdio pod njim . A kad joj je pristupio ,primjetila je modri most je zapravo modra vrpca .Htjela ju je dohvatiti, ali iznenada osjeti da ju je on zagrlio i poljubio ...Sada si napokon moja ...rekao joj je ,a tada su oboje zaronuli u modro more oblaka. Znala je jos samo da je vrlo sretna i neprekidno je nastojala pronaci tu modru vrpcu..
Prije no sto je pronasla neko ju je probudio....

[nella26]

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi
je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim
radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od
mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan
pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje.
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pečinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Meša Selimović

[ra-ja]

Kad je pocela spremati note.Pri tom je nesvjesno pjevusila jednu melodiju-Boccherinijev menuet. Tad je usao ujak i upravo majstorski zasvirao tu melodiju.Trzaj prodje Martininim tijelom.Slusala je neko vrijeme glazbu sanjarski se smijeseci, a tada je uhvatila drazesno obim ruka skute svoje haljine i pocela plesati u taktu menuela. Proletjela je u plesu kroz sobu, pa sve tamo do verande. Bio je to tako drazestan nadahnut ples da su je gospoda odusevljeno promatrala.
Jan je svirao i svirao,ponavljajuci menuet. Martinin vitki lik kretao se vani na verandi obasjan mjesecinom.Bijela joj je haljina u blagim naborima obavijala tijelo, a njezne noge, kao da nisu doticale tlo.Bila je drazesna sa svojim sjajnim ocima i lagano otvorenim usnama .
Nekoc je svojim plesom toliko ocarala njega ,da ju je poljubio.Tada je bila jos dijete, ali drazest njenih pokreta ostala je ista....

[nella26]

Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobjediš svoju malodušnost, otvore se... pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen i pun prijetnji.

Meša Selimović

[nella26]

Razilaženje sa sobom

Postoji samo jedna nesreća: izgubiti dobro mišljenje o samom sebi. ne dopadati se više samom sebi, to je prava nesreća. Sve je ostalo tek igra i obogaćivanje života, u svakoj drugoj patnji čovjek može izvanredno biti zadovoljan samim sobom, može se sam sebi i te kako sviđati.
Tek kada se raziđeš sa samim sobom, kada te u patnji peče savjest, tek kada se boriš sa svojom taštinom, postaješ jadna i žalosna figura...

Thomas Mann