HUSEJN LAMEKANIJA
(?. - 1625.)
Kad si Ti sve...
Kad si Ti sve, kad je sve zakon
Sta je ovaj svijet:
Suncokreta cvijet il' mjehurov let?
Tragao sam dugo i ucio mnogo
Al' ne nadjoh nista osim Tebe,
Sta je briga, sta li strah,
Dokle idem i sa oko ja nemir stvara?
Sve je prah, sve je dah,
Prolaznost sto svemir razara.
U varljivosti ovoj, pitam ja,
Covjeku gdje je mjesto?
"Bez Njega, bez zakona,
citam ja,
I, Covjek bi postojati prest'o".
S turskog: Salih Balic
Husejn Lamekanija (Bezmjesni)(?-1625.). Ne zna se gdje je rodjen. Prema nekima je rodjen u Pesti kao potomak Bosnjaka, a prema drugima, negdje u Bosni.
On je izrazito tesav-vufski pjesnik. Pripadao je derviskom redu bajramija i kao sejh bajramijske tekije boravio je u Istambulu duze vrijeme.
Sva njegova poezija prozeta je upitnoscu o nacinu spoznaje univerzuma, varijacijama o prolaznosti i nistavnosti ovozemaljskog zivota, te okrenutoscu jednoj Istini. U njegovom stihu primaran je misticko-simbolicki i alegorijski dozivljaj.
Ostavio je kompletan divan i jednu satiricnu pjesmu.
Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
MEHMED MEJLIJA KURANIJE (KURANI)
(1713. - 1781.)
Mehmed Mejli Guranija Kuranije-Kurani), rodjen je u Sarajevu 1713. godine, a umro u Travniku 1781. godine. Pokopan u Docu uz turbe Ibrahim Dede.
Slovio je kao odlican pjesnik i pisac hronograma. Bio je i dobar kaligraf. Pisao je i lirske, prigodne pjesme. Bio je iz ugledne porodice,ucen i obrazovan, odlican pjesnik tako da mu, u njegovo vrijeme, nije bilo ravnog u citavoj Bosni.
Bio je vaiz i baskitab seriatsko gsuda. Neki podaci govore da je bio sejh Mustafa-pasine tekije u Sarajevu.
Njegovo djelo, uglavnom, sadrzi veoma suptilno srocene stihove tariha, kojima obiljezava svaki znacajan dogadjaj svoga vremena. Medjutim, on je pjesnik lirsko-tesavvuvske poezije, kazane jezikom alegorije i simbola. Napisao je dosta pjesama i iza sebe ostavio medzmu u koju je sam ispisao mnogo stihova.
O ptico srca
O ptico srca, u onaj mjesec sjajni
je nemoguce gledati
Oci se pomute, u ono svijetlo lice
je nemoguce gledati
Tvoje lice nurom cijeli svijet ispuni
Sto to znaci da se u mjesec sjajni
ne moze gledati
U ljubav tesku zapadoh, planinu
tuge zavicajem ucinih
Njen soluf me u Medznuna pretvori,
u Lejlu se ne moze gledati
Pamet mi vradzbinom svojom pomuti
U plave oci sto srce grabe ne moze se gledati
Pred Tvojim pragom Mejlija je sluga
Darija u mocne ne ubraja - ko
Tebe sultana ugleda.
(1713. - 1781.)
Mehmed Mejli Guranija Kuranije-Kurani), rodjen je u Sarajevu 1713. godine, a umro u Travniku 1781. godine. Pokopan u Docu uz turbe Ibrahim Dede.
Slovio je kao odlican pjesnik i pisac hronograma. Bio je i dobar kaligraf. Pisao je i lirske, prigodne pjesme. Bio je iz ugledne porodice,ucen i obrazovan, odlican pjesnik tako da mu, u njegovo vrijeme, nije bilo ravnog u citavoj Bosni.
Bio je vaiz i baskitab seriatsko gsuda. Neki podaci govore da je bio sejh Mustafa-pasine tekije u Sarajevu.
Njegovo djelo, uglavnom, sadrzi veoma suptilno srocene stihove tariha, kojima obiljezava svaki znacajan dogadjaj svoga vremena. Medjutim, on je pjesnik lirsko-tesavvuvske poezije, kazane jezikom alegorije i simbola. Napisao je dosta pjesama i iza sebe ostavio medzmu u koju je sam ispisao mnogo stihova.
O ptico srca
O ptico srca, u onaj mjesec sjajni
je nemoguce gledati
Oci se pomute, u ono svijetlo lice
je nemoguce gledati
Tvoje lice nurom cijeli svijet ispuni
Sto to znaci da se u mjesec sjajni
ne moze gledati
U ljubav tesku zapadoh, planinu
tuge zavicajem ucinih
Njen soluf me u Medznuna pretvori,
u Lejlu se ne moze gledati
Pamet mi vradzbinom svojom pomuti
U plave oci sto srce grabe ne moze se gledati
Pred Tvojim pragom Mejlija je sluga
Darija u mocne ne ubraja - ko
Tebe sultana ugleda.
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
kod nas je na fakultetu izuÄÂavan pod imenom Mehmed Mejlija Guranija, a to Kuranije ÄÂujem prvi put
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
Mevlana Dželaludin Rumi
U nas i u svijetu poznat kao Hazreti Mevlana, Dželaluddin Rumi rodio se u Belhu 1207. godine po Isau a.s. Zajedno sa svojim ocem, Behauddinom Veledom, poznatim kao Sultan evlija, napustio je Belh neposredno pred najezdu Mongola. Proputovali su cijeli Istok, od Bagdada, preko Mekke i Medine, Jerusalema, pa sve do Larendea i Konje, gdje je Behauddin Veled preselio na Drugi svijet, a Mevlana boravio do kraja svog života. Mevlana je studirao kod mnogih uÄÂitelja i dosegao savrÅ¡enstvo u vanjskim granama islama. Bio je veoma voljen i poÅ¡tovan u Konji. Prekretnica njegovog života povezuje se sa dolaskom Ã…Â emsuddina Ã…Â emsa Tabrizija, koji je uveliko doprinio da se Mevlana od uÄÂenjaka preobrazi u velikog sufiju, opijenog Božanskom Ljubavlju.
Mesnevija je najvažniji izvor Islama poslije Kur"ana i Hadisa. To je ujedno i najÄÂitanije djelo islama na Zapadu, ÄÂiji je duhovni horizont presudno utjecao pri preobraćenju mnogih Zapadnjaka na Islam. Razumljiva i prihvatljiva kako maloj djeci, koja neke njene dijelove mogu ÄÂitati kao bajke, tako i odraslima koji, zavisno od stepena imana, uzimaju iz njenih priÄÂa pouke i upute koje se kreću od osnova islama pa do najviÅ¡ih vrhova, odnosno najvećih dubina. Povrh svega, Mesnevija je jedinstveno duhovno vrelo, knjiga bez primjera u povijesti ljudskog traganja za Istinom, na kojem se žedni spoznaja utažuju stoljećima nakon njenog nastanka. Istodobno, i književno remek-djelo i svevremena zbirka vjeÄÂnih istina koje je Rumi uputio svim ljudima...
Jedna muha, u lokvi magareÄÂije mokraće, na jednoj slamci,
zamiÅ¡ljala je sebe da je laÄ‘ar pa je poÄÂela dizati glavu.
Govorila je: Ja sam ÄÂitala o moru i laÄ‘ama,
i razmišljala sam puno o tome.
Eto, ovo je more, ovo lađa,
A ja kao kapetan, ovako iskusan i pametan.
Tako ova muha tjera ovaj svoj balvan po lokvi kao po moru,
Ta mala lokva, u njenim oÄÂima, izgleda beskrajno velika.
Ta lokva u poređenju sa muhom, bila je ogromna, bez granica
Gdje je oko, koje bi to moglo pravo vidjeti.
Njen svijet je toliki, dokle joj pogled dopire
Oko joj toliko obuhvata, i lokva je za nju more.
Onaj koji tumaÄÂi krivo, on je kao muha, a taj njegov tevil,
Kao i njegov ćejf, to je magareÄÂija mokraća i mutna slika.
Da je muha imala valjano rasuđivanje, ona bi bila sretna,
Postala bi Huma-ptica (Feniks)
Kad bi ova muha iz toga mogla pouku uzeti, ona se ne bi zvala muha
Njena duša ne bi boravila u mizernom vanjskom liku…
Ademovo oko, kad je sa ÄÂistim nurom progledalo,
Duša i druge tajne su mu se kroz njega ukazale.
Kad su meleki pronašli nur u Ademu,
Odmah su pali na zemlju i prijavili se da mu služe.
Kad bih hvalio Adema do Sudnjeg dana, opet je kratko,
Ne mogu se te pohvale iskazati.
Ali, sa tolikim znanjem, kad je došla sudbina,
TumaÄÂenje jedne zabrane, skrenulo ga je.
Pitao se je Adem, da li je zabrana stvarni haram
Ili za nju ima kakav tevil (dozvoljeni izlaz).
Kad je u Ademovu srcu pretegao tevil,
Njegova je priroda bila zbunjena, i pošao je prema zabranjenoj voćki.
Kad se vrtlaru zabode trn u nogu,
Kradljivci iskoriste tu priliku i pokradu voće.
Dok baÅ¡ÄÂovan izvadi trn i umine mu bol,
Tek onda vidi da su ga pokrali lopovi.
ZaviÄÂe: Ah-vah, mi smo pogrijeÅ¡ili, pala je tama,
Pa smo izgubili orijentaciju na putu.
Božija presuda je zakljuÄÂak. Ona bude oblak koji prekrije Sunce,
Lav i aždaha su pred sudbinom kao miši.
Ako ne vidim onu zamku, kad je već presuda donesena
Nisam samo ja neznalica u ovome presuđivanju.
O sretniÄÂe, ako hoćes da si sretan, radi dobra djela,
Ostavi nasilje!
Ako te sudbina poklopi kao noć svojom tminom,
Ta ista sudbina pružiće ti na koncu ruku i izvući te.
Sudbina hoće po sto puta da ti izvadi dušu,
Sto puta će ti opet pružiti ruku da te izbavi.
Ako ti se sudbina stotinu puta poprijeÄÂi na putu,
Na koncu će ti razapeti šatore.
To nam je od Božije dobrote, što nam je naredio da Ga se bojimo
Da dođemo u predjele sreće.
Vjetrovi su naši prohtjevi i želje, i kad te vjetrove otjeramo
Onda će nam doći haber od Njega.
Takvo je stanje onoga koji sluša svoga neprijatelja
ÄÂorav je onaj koji bude sluÅ¡ao Å¡ta mu duÅ¡man govori.
Ako dušman prijateljski govori, ne daj se prevariti
varka je nekakva u tome.
Ako ti med daje, znaj da je u njemu otrov,
A ako ti ÄÂini neÅ¡to Å¡to ti godi, znaj da je to tegoba.
Ã…Â ta je pijanstvo, da ne vidiÅ¡, zatvoriti oÄÂi da ne vide
da se ne razluÄÂi pravi kamen od krivog.
Da nas uÄÂiniÅ¡ neraspoloženim, daćeÅ¡ da se napijemo,
A iz onog što ne postoji dadeš da vidimo vrijedno.
Ã…Â ta je pijanstvo? Osjete promijeniti
kriv štap da vidiš kao sandalovo drvo.
Ja vidim i zamku koja mi je postavljena,
Ako sudbina na zastre oÄÂi mojoj pameti…
U nas i u svijetu poznat kao Hazreti Mevlana, Dželaluddin Rumi rodio se u Belhu 1207. godine po Isau a.s. Zajedno sa svojim ocem, Behauddinom Veledom, poznatim kao Sultan evlija, napustio je Belh neposredno pred najezdu Mongola. Proputovali su cijeli Istok, od Bagdada, preko Mekke i Medine, Jerusalema, pa sve do Larendea i Konje, gdje je Behauddin Veled preselio na Drugi svijet, a Mevlana boravio do kraja svog života. Mevlana je studirao kod mnogih uÄÂitelja i dosegao savrÅ¡enstvo u vanjskim granama islama. Bio je veoma voljen i poÅ¡tovan u Konji. Prekretnica njegovog života povezuje se sa dolaskom Ã…Â emsuddina Ã…Â emsa Tabrizija, koji je uveliko doprinio da se Mevlana od uÄÂenjaka preobrazi u velikog sufiju, opijenog Božanskom Ljubavlju.
Mesnevija je najvažniji izvor Islama poslije Kur"ana i Hadisa. To je ujedno i najÄÂitanije djelo islama na Zapadu, ÄÂiji je duhovni horizont presudno utjecao pri preobraćenju mnogih Zapadnjaka na Islam. Razumljiva i prihvatljiva kako maloj djeci, koja neke njene dijelove mogu ÄÂitati kao bajke, tako i odraslima koji, zavisno od stepena imana, uzimaju iz njenih priÄÂa pouke i upute koje se kreću od osnova islama pa do najviÅ¡ih vrhova, odnosno najvećih dubina. Povrh svega, Mesnevija je jedinstveno duhovno vrelo, knjiga bez primjera u povijesti ljudskog traganja za Istinom, na kojem se žedni spoznaja utažuju stoljećima nakon njenog nastanka. Istodobno, i književno remek-djelo i svevremena zbirka vjeÄÂnih istina koje je Rumi uputio svim ljudima...
Jedna muha, u lokvi magareÄÂije mokraće, na jednoj slamci,
zamiÅ¡ljala je sebe da je laÄ‘ar pa je poÄÂela dizati glavu.
Govorila je: Ja sam ÄÂitala o moru i laÄ‘ama,
i razmišljala sam puno o tome.
Eto, ovo je more, ovo lađa,
A ja kao kapetan, ovako iskusan i pametan.
Tako ova muha tjera ovaj svoj balvan po lokvi kao po moru,
Ta mala lokva, u njenim oÄÂima, izgleda beskrajno velika.
Ta lokva u poređenju sa muhom, bila je ogromna, bez granica
Gdje je oko, koje bi to moglo pravo vidjeti.
Njen svijet je toliki, dokle joj pogled dopire
Oko joj toliko obuhvata, i lokva je za nju more.
Onaj koji tumaÄÂi krivo, on je kao muha, a taj njegov tevil,
Kao i njegov ćejf, to je magareÄÂija mokraća i mutna slika.
Da je muha imala valjano rasuđivanje, ona bi bila sretna,
Postala bi Huma-ptica (Feniks)
Kad bi ova muha iz toga mogla pouku uzeti, ona se ne bi zvala muha
Njena duša ne bi boravila u mizernom vanjskom liku…
Ademovo oko, kad je sa ÄÂistim nurom progledalo,
Duša i druge tajne su mu se kroz njega ukazale.
Kad su meleki pronašli nur u Ademu,
Odmah su pali na zemlju i prijavili se da mu služe.
Kad bih hvalio Adema do Sudnjeg dana, opet je kratko,
Ne mogu se te pohvale iskazati.
Ali, sa tolikim znanjem, kad je došla sudbina,
TumaÄÂenje jedne zabrane, skrenulo ga je.
Pitao se je Adem, da li je zabrana stvarni haram
Ili za nju ima kakav tevil (dozvoljeni izlaz).
Kad je u Ademovu srcu pretegao tevil,
Njegova je priroda bila zbunjena, i pošao je prema zabranjenoj voćki.
Kad se vrtlaru zabode trn u nogu,
Kradljivci iskoriste tu priliku i pokradu voće.
Dok baÅ¡ÄÂovan izvadi trn i umine mu bol,
Tek onda vidi da su ga pokrali lopovi.
ZaviÄÂe: Ah-vah, mi smo pogrijeÅ¡ili, pala je tama,
Pa smo izgubili orijentaciju na putu.
Božija presuda je zakljuÄÂak. Ona bude oblak koji prekrije Sunce,
Lav i aždaha su pred sudbinom kao miši.
Ako ne vidim onu zamku, kad je već presuda donesena
Nisam samo ja neznalica u ovome presuđivanju.
O sretniÄÂe, ako hoćes da si sretan, radi dobra djela,
Ostavi nasilje!
Ako te sudbina poklopi kao noć svojom tminom,
Ta ista sudbina pružiće ti na koncu ruku i izvući te.
Sudbina hoće po sto puta da ti izvadi dušu,
Sto puta će ti opet pružiti ruku da te izbavi.
Ako ti se sudbina stotinu puta poprijeÄÂi na putu,
Na koncu će ti razapeti šatore.
To nam je od Božije dobrote, što nam je naredio da Ga se bojimo
Da dođemo u predjele sreće.
Vjetrovi su naši prohtjevi i želje, i kad te vjetrove otjeramo
Onda će nam doći haber od Njega.
Takvo je stanje onoga koji sluša svoga neprijatelja
ÄÂorav je onaj koji bude sluÅ¡ao Å¡ta mu duÅ¡man govori.
Ako dušman prijateljski govori, ne daj se prevariti
varka je nekakva u tome.
Ako ti med daje, znaj da je u njemu otrov,
A ako ti ÄÂini neÅ¡to Å¡to ti godi, znaj da je to tegoba.
Ã…Â ta je pijanstvo, da ne vidiÅ¡, zatvoriti oÄÂi da ne vide
da se ne razluÄÂi pravi kamen od krivog.
Da nas uÄÂiniÅ¡ neraspoloženim, daćeÅ¡ da se napijemo,
A iz onog što ne postoji dadeš da vidimo vrijedno.
Ã…Â ta je pijanstvo? Osjete promijeniti
kriv štap da vidiš kao sandalovo drvo.
Ja vidim i zamku koja mi je postavljena,
Ako sudbina na zastre oÄÂi mojoj pameti…
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
ÄŒudan zeman nastade
ÄŒudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade;
šta se hoće zaboga?
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade;
šta se hoće zaboga?
Ne ugledaju u ćitab,
ne uzimaju hiÄÂ-dževab,
niti misle na hesab;
šta se hoće zaboga?
Ovo trpit’ – teška muka,
a još više turska bruka,
munafika stoji huka;
šta se hoće zaboga?
TurÄÂin nema amela,
krivda pravdu zamela,
pa se pravda omela;
šta se hoće zaboga?
Nasta ÄÂudna ulema,
jer ne ÄÂine amela,
od njih jedna proloma;
šta se hoće zaboga?
Ulemskoga sada hala,
zalud njima gdjegod hvala,
vrat slomiše porad mala;
šta se hoće zaboga?
Nije kader biti imam,
a kaže se potamam,
jordam ÄÂini k’o Å¡eh-islam;
šta se hoće zaboga?
Svi veziri pravo sude,
pa i paši dobro bude,
al’ murtati krivo gude;
teška muka, zaboga.
I kod paša ima ljudi,
Ko je dobar vrlo hudi,
kad je više zlijeh ljudi;
niko ne zna do Boga!
ÄŒudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade;
šta se hoće zaboga?
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade;
šta se hoće zaboga?
Ne ugledaju u ćitab,
ne uzimaju hiÄÂ-dževab,
niti misle na hesab;
šta se hoće zaboga?
Ovo trpit’ – teška muka,
a još više turska bruka,
munafika stoji huka;
šta se hoće zaboga?
TurÄÂin nema amela,
krivda pravdu zamela,
pa se pravda omela;
šta se hoće zaboga?
Nasta ÄÂudna ulema,
jer ne ÄÂine amela,
od njih jedna proloma;
šta se hoće zaboga?
Ulemskoga sada hala,
zalud njima gdjegod hvala,
vrat slomiše porad mala;
šta se hoće zaboga?
Nije kader biti imam,
a kaže se potamam,
jordam ÄÂini k’o Å¡eh-islam;
šta se hoće zaboga?
Svi veziri pravo sude,
pa i paši dobro bude,
al’ murtati krivo gude;
teška muka, zaboga.
I kod paša ima ljudi,
Ko je dobar vrlo hudi,
kad je više zlijeh ljudi;
niko ne zna do Boga!
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
Mashallah. Nesto sto odoljeva vjekovima vec, i sto je pouka za sve generacije, rijeci urezane u svakom vremenu i u svakom prostoru. Poput svjetla jasnog.
Ulemskoga sada hala,
zalud njima gdjegod hvala,
vrat slomiše porad mala;
šta se hoće zaboga?
a mi se eto znamo nacuditi danasnjim hodzama, zbog ove svoje pjesme, Istinitog svjedocenja, Abdul-Vehab Ilhamija, je ubijen od strane tadasnjeg vezira u Travniku, a bio je imam i hatib u dzamiji u Zepcu. Allah rahemetile.
Ulemskoga sada hala,
zalud njima gdjegod hvala,
vrat slomiše porad mala;
šta se hoće zaboga?
a mi se eto znamo nacuditi danasnjim hodzama, zbog ove svoje pjesme, Istinitog svjedocenja, Abdul-Vehab Ilhamija, je ubijen od strane tadasnjeg vezira u Travniku, a bio je imam i hatib u dzamiji u Zepcu. Allah rahemetile.
"Jer su naÅ¡a mjerila drugaÄija i naÅ¡a osjećanja dublja i toplija, jer se ne bojimo ni drugih ni drugaÄijih..."
Musa Ćazim Ćatic ...
Musa Ćazim Ćatic ...
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
HALIL DZUBRAN
O ROBOVANJU
Ljudi robuju zivotu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni ponizenja i stradanja, a noci su im sve u krvi i suzama. Evo, minu sedam tisuca godina od moga prvoga rodjenja i do sada ne vidjeh nista osim potcinjenih, pozatvaranih i okovanih robova. Obidjoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost zivota, gledah procesije naroda kako iz pecine hrle u palace, ali do sada ne vidjeh nista drugo do sije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred idolima. Pratio sam covjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, cuh samo kako doline i sume odjekuju vapajima generacija i stoljeca. Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja, zrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuce mocnih bogatasa, u stracare nemocnih jadnika, u sobe ukrasene slonovom kosti i komadima zlata, u sklonista ogrezla u ocaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladice kako uz alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u poslusnost i potcinjenost, i zene kako lijezu na postelje pokornosti i podatnosti. Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do usca Nila i Sinaja, do atenskih trgova i rimskih crkava, do ulicica Konstantinopola i londonskih gradjevina, i vidjeh samo robovanje sto posvuda zrtvenike ostavlja iako ga bozanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, nicice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega medjusobno ratuju i rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Bozjom sjenom na Zemlji ga nazivaju, po njegovoj zelji domove i zdanja pale u bratstvom i jednakoscu ga nazivaju, radi njega se pregalastvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnostvo ispoljavanja jedne sustine. Ta je trajna, vjecna bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim ranama; nasljedjuju ih sinovi od oceva kao sto dah zivota nasljedjuju; njeno sjemenje se stoljecima u tlo vremena zasijava, kao Å¡to jedno godisnje doba daje ono sto se u drugo doba zasije.
Najcudnija i najbezocnija vrsta robovanja na koju naidjoh jest ona sto sadasnjicu ljudsku neraskidivo veze za proslost predaka; sto im duse tjera na klanjanje tradicijama djedova; sto im u mladicka tijela uvodi drevne duse, kao u svjeze grobove kosti stare.
Vidjeh nemusto robovanje - trajno vezivanje muskarca za zenu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost zene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života.
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinudjeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglasavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - sije mocnika upregnute u jaram obmanjivaca, odlucnost jakih ljudi u sluzbi pohotnika Å¡to zude za slavom i znamenitoscu te se ponasaju poput marioneta sto se prstima pokrecu, zaustavljaju i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako duse djecje padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nuzda i maloumnost druguju, gdje ponizenje i ocaj idu ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, zive kao prijestupnici i umiru poroÄÂni.
Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari:obmanjivanje se naziva ostroumnoscu, brbljanje umnoscu, slabost blagoscu, bojazljivost gordoscu.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa kazuju ono Å¡to ne osjecaju, predstavljaju se suprotno svome bicu te se nesreca s njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod zivi po zakonima drugoga naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunisu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na neduzne.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.
Kada sam se umorio prateci generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih vremena i gdje pocivaju duhovi buducih stoljeća. Tamo vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureci u sunce te je zapitah:
- Tko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treci se još ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli.
O ROBOVANJU
Ljudi robuju zivotu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni ponizenja i stradanja, a noci su im sve u krvi i suzama. Evo, minu sedam tisuca godina od moga prvoga rodjenja i do sada ne vidjeh nista osim potcinjenih, pozatvaranih i okovanih robova. Obidjoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost zivota, gledah procesije naroda kako iz pecine hrle u palace, ali do sada ne vidjeh nista drugo do sije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred idolima. Pratio sam covjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, cuh samo kako doline i sume odjekuju vapajima generacija i stoljeca. Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja, zrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuce mocnih bogatasa, u stracare nemocnih jadnika, u sobe ukrasene slonovom kosti i komadima zlata, u sklonista ogrezla u ocaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladice kako uz alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u poslusnost i potcinjenost, i zene kako lijezu na postelje pokornosti i podatnosti. Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do usca Nila i Sinaja, do atenskih trgova i rimskih crkava, do ulicica Konstantinopola i londonskih gradjevina, i vidjeh samo robovanje sto posvuda zrtvenike ostavlja iako ga bozanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, nicice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega medjusobno ratuju i rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Bozjom sjenom na Zemlji ga nazivaju, po njegovoj zelji domove i zdanja pale u bratstvom i jednakoscu ga nazivaju, radi njega se pregalastvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnostvo ispoljavanja jedne sustine. Ta je trajna, vjecna bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim ranama; nasljedjuju ih sinovi od oceva kao sto dah zivota nasljedjuju; njeno sjemenje se stoljecima u tlo vremena zasijava, kao Å¡to jedno godisnje doba daje ono sto se u drugo doba zasije.
Najcudnija i najbezocnija vrsta robovanja na koju naidjoh jest ona sto sadasnjicu ljudsku neraskidivo veze za proslost predaka; sto im duse tjera na klanjanje tradicijama djedova; sto im u mladicka tijela uvodi drevne duse, kao u svjeze grobove kosti stare.
Vidjeh nemusto robovanje - trajno vezivanje muskarca za zenu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost zene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života.
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinudjeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglasavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - sije mocnika upregnute u jaram obmanjivaca, odlucnost jakih ljudi u sluzbi pohotnika Å¡to zude za slavom i znamenitoscu te se ponasaju poput marioneta sto se prstima pokrecu, zaustavljaju i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako duse djecje padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nuzda i maloumnost druguju, gdje ponizenje i ocaj idu ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, zive kao prijestupnici i umiru poroÄÂni.
Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari:obmanjivanje se naziva ostroumnoscu, brbljanje umnoscu, slabost blagoscu, bojazljivost gordoscu.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa kazuju ono Å¡to ne osjecaju, predstavljaju se suprotno svome bicu te se nesreca s njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod zivi po zakonima drugoga naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunisu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na neduzne.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.
Kada sam se umorio prateci generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih vremena i gdje pocivaju duhovi buducih stoljeća. Tamo vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureci u sunce te je zapitah:
- Tko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treci se još ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli.
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
prvi put ÄÂujem za ovog Halila Dž.
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
Halil Dzubran je sirijski pjesnik.. tretiraju ga kao intercivilizacijskog pjesnika..
Dakle,stvarao je i na arapskom ali i na engleskom jeziku.. Vrlo je poznat..u svijetu.
Ako nevjerujes,ukucaj to ime u google.. Ili naziv najpoznatije zbirke "Mirisni plodovi duse" .. Ova navedena pjesma,plijeni moju misao vec 18 godina.. pogotovo zadnjih nekoliko stihova..
Pozy..pozy.. Beca..
Dakle,stvarao je i na arapskom ali i na engleskom jeziku.. Vrlo je poznat..u svijetu.
Ako nevjerujes,ukucaj to ime u google.. Ili naziv najpoznatije zbirke "Mirisni plodovi duse" .. Ova navedena pjesma,plijeni moju misao vec 18 godina.. pogotovo zadnjih nekoliko stihova..
Pozy..pozy.. Beca..
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
basista je napisao/la:Halil Dzubran je sirijski pjesnik.. tretiraju ga kao intercivilizacijskog pjesnika..
Dakle,stvarao je i na arapskom ali i na engleskom jeziku.. Vrlo je poznat..u svijetu.
Ako nevjerujes,ukucaj to ime u google.. Ili naziv najpoznatije zbirke "Mirisni plodovi duse" .. Ova navedena pjesma,plijeni moju misao vec 18 godina.. pogotovo zadnjih nekoliko stihova..
Pozy..pozy.. Beca..
ma daaaaaj...kako da ne vjerujem.....nisam tako mislila....pa smijem i ja da ne ÄÂujem za nekoga
a ÄÂudno mi je jer sam mislila da tema bude samo za bh. pisce koji su za vrijeme vladavine Osmanlija pisali na orijentalnim jezicima, ovako je naravno bolje jer je sveobuhvatno
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
Pa ni Rumi,nije bosanac.. nazalost..
Znas beca,ova tema je prilika,da u prvi plan,stavimo neke haos dobre pjesnike iz tog podneblja.. ovi Evropski dodijali! A i nisu nesto.. Naravno,ovo se ne odnosi na Eliota i Yeitsa.. Ne vjerujem da je Evrtopa imala jos nekog pjesnika Rumijevog formata.. jeste da je stosta od toga vjerska tematika.ali misao mu je briljantna..
Znas beca,ova tema je prilika,da u prvi plan,stavimo neke haos dobre pjesnike iz tog podneblja.. ovi Evropski dodijali! A i nisu nesto.. Naravno,ovo se ne odnosi na Eliota i Yeitsa.. Ne vjerujem da je Evrtopa imala jos nekog pjesnika Rumijevog formata.. jeste da je stosta od toga vjerska tematika.ali misao mu je briljantna..
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
basista je napisao/la:Pa ni Rumi,nije bosanac.. nazalost..
Znas beca,ova tema je prilika,da u prvi plan,stavimo neke haos dobre pjesnike iz tog podneblja.. ovi Evropski dodijali! A i nisu nesto.. Naravno,ovo se ne odnosi na Eliota i Yeitsa.. Ne vjerujem da je Evrtopa imala jos nekog pjesnika Rumijevog formata.. jeste da je stosta od toga vjerska tematika.ali misao mu je briljantna..
imamo vremena, sve ćemo ih spomenuti i "obraditi" ja sada odoh, vidimo se drugom prilikom
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
Halil Dzubran je pjesnik za kojeg kazu da je zapravo.. Islamsko-krscanski pjesnik.. Dakle.. Jedna dusa sa dva svijeta.. Dva pogleda,dva nacina,dvije historije i mnogo razlicitih istina... a put je samo jedan.. i njime je Halil krocio.. Odabran ispred svih.. Nije li to impozantno??
Re: Knjizevnost na turskom,persijskom i arapskom jeziku..
Hiljadu i jedna noć (perzijski: هزار Ùˆ يك شب, fonol. HezÄÂr-o Yek shab, arapski: ال٠ليلة وليلة, fonol. alf laila wa-laila) je zbirka dužih i kraćih priÄÂa koje su nastale u periodu od 9. do 14. vijeka. Najstariji dijelovi ove zbirke najvjerovatnije potiÄÂu iz Indije, a Arapima su doÅ¡li preko Perzije, ali to je svakako zbirka arapskih priÄÂa, novela, bajki, stihova, pa ÄÂak i romana. Osnova cijela ova zbirka je priÄÂa o Ã…Â eherzadi.
"Hiljadu i jedna noć" je poput nekog nedoglednog okeana sakupila moćne bujice maÅ¡tovitog pripovjedaÄÂkog umijeća ÄÂitavog Istoka. IstoÄÂnjaÄÂki carevi i veziri, narodi i plemena – pozdravljaju nas osmijehom, prije nego Å¡to će se izgubiti u valovima koji se nad njima sklapaju. Na sreću, dok je Ã…Â eherzadina priÄÂe, nisu iÅ¡ÄÂezli u nepovrat.
Okvirna priÄÂa ove knjige je priÄÂa o Ã…Â eherzadi i caru Ã…Â ahrijahu. To je zatvorena i samostalna pripovjedna cjelina. U Ã…Â eherzadinom priÄÂanju pojavljuju se liÄÂnosti koje takoÄ‘er pripovjedaju, ne samo svoju sudbinu, nego i ono Å¡to su ÄÂuli kao posebnu pripovjetku. Tako nastaju nove priÄÂe. I sama kompozicija "Hiljadu i jedne noć" je veoma složena. Najbolje bi se mogla predstaviti u koncentriÄÂnim krugovima, u kojima je najÅ¡iri onaj o Ã…Â eherzadi i Ã…Â ahrijahu, a sve druge priÄÂe pojavljuju se kao uži koncentriÄÂni krugovi.
Ã…Â eherzada svoje pripovijedanje proÄÂinje priÄÂom o Sindbadu nosaÄÂu i Sindbadu moreplovcu. Svoje priÄÂe ona priÄÂa caru Ã…Â ahrijahu koji je zamrzio cijeli ženski rod i svaku noć u svojoj palaÄÂi dovodio po jednu djevicu, koju je jutrom ubijao. Ã…Â ahrijah je mrzio žene zbog prevare koju mu je nanijela njegova supruga sa robom. Ã…Â eherzada svoju priÄÂu poÄÂinje priÄÂanjem o Sindbadu nosaÄÂu, mladom ÄÂovjeku, koji je bio razoÄÂaran svojim životom. Jedne prilike zapjevao je pjesmu o svojoj nesreći, te o tome kako ga je "sahvatila gorka i tamna sudba", kako mu je život bijedan i da to Bog vidi, ali niÅ¡ta ne poduzima. Sindbad nosaÄ starijeg ÄÂovjeka Sindbada moreplovca, koji priÄÂa priÄÂu o svojim putovanjima... JoÅ¡ kao mlad, živio je lagodnim životom, ali kada mu je sve to dosadilo krenuo je na svoje prvo putovanje. Na tom putovanju sve je bilo uredu dok kapetan broda nije poželio usidriti brod na nekom ostrvu. Putnici su se tu odmorili i teferiÄÂili, dok kapetan nije objavio da se nalaze na ležima uspavanog kita. Tada se već grdosija i poÄÂela kretati, mnogi su i poginuli dok se Sindbad moreplovac spasio, uz kako on to sam i kaže, Allahovu pomoć. Na tom ostrvu sreće ÄÂovjeka koji ga odvede do njihovog kralja Mihradžana. Kralj je zavolio Moreplovca, meÄ‘utim Sindbadu sva ta pažnja kralja nije uguÅ¡ila želju za rodnim gradom Bagdadom, niko nije ni znao ni ÄÂuo za Bagdad.
Hiljadu i jedna noć, Gustave Boulanger (1873)
Jednog dana je na ostrvo došao kapetan koji je bio prinuđen da ih nekolicinu ostavi na kitu, te ga Sindbad prepoznaje i odlazi s njim u Bagdad.
Nakon svake ispriÄÂane priÄÂe Sindbad moreplovac daje po sto zlatnika sindbadu nosaÄÂu i Å¡alje ga kući uz napomenu da i sutra doÄ‘e da ÄÂuje joÅ¡ zanimljiviju priÄÂu, toliko zanimljiviju da će prethodnu priÄÂu i zaboraviti. Ã…Â eherzada koja je bnila mudra te slatkorjeÄÂiva, svoje priÄÂe prekidala je uz jutro na najzanimljivijem mjestu, tako da bi svaki puit car odgodio njenu smrt da bi ÄÂuo kraj priÄÂe. To je trajalo hiljadu i jednu noć.
Sedam priÄÂa Sidnbada moreplovca, sedam njegovih putovanja, imaju svoje sliÄÂnosti, ali je svaka na svoj naÄÂin i drugaÄÂija. U svakom putovanju mislio je da neće preživjeti, ali kada bi se uz pomoć Allaha spasio, zaklinjao se da viÅ¡e neće sudbinu izazivati, te da će se smiriti. Sindbadova želja za novim prostranstvima, Å¡irokim morima, nepoznatim zemljama i ljudima bila je jaÄÂa i od svih moguićih opasnosti koje su mu se deÅ¡avale, veća je želja bila i od ogromne ptiÄÂurine ÄÂija su krila mogla da zaklone i samo sunce.
U svakoj Sindbadovoj priÄÂi, poÄÂetak je isti: plovidba odliÄÂna, ali onda slijedi preokret. U drugoj priÄÂi, Sindbad zadrijema i laÄ‘a ode bez njega, u trećoj sam dospijeva na Majmunski otok, gdje doživljava da gleda kako majmuni jedu njegove drugove. Sa Majmunskog otoka spasili su se nakon Å¡to je mudri Sindbad napraivo plan kako da ubiju ÄÂudoviÅ¡te kada je zaspalo, te je dva užarena kobca uabio u njegove oÄÂi i oslijepio ga. Na ovom primjeru oÄÂituje se mdurost i snalažljivost Sindbada. Mnogo je joÅ¡ primjera koji nam odaju Sindbadovu mudrost. Na petom je putovanju Sindbad bio prevaren od strane starca koji mu se uÄÂinio jadnim i iscrpljenim, te ga ja Sindbad prihvatio ponijeti preko potoka. MeÄ‘utim, starac se viÅ¡e nije htio maknuti. Ovdje se pokazuje Sindbadova dobrota. Starca je kasnije napio vinom kojeg je sam napravio te se tako joÅ¡ jednom spasio.
Sve Sindbadove priÄÂe protkane su nevjerovatnom vjerom, vjerom u Jednog i Jedinog Allaha dž.Å¡. Nekada se okolnosti u kojima je Sindbad bio bile takve da je preostajala samo nada i vjerovanje u spas od Allaha. Kako su se putovanja nizala, Sindbadova vjera u Allaha je sve viÅ¡e rasla.
"Nema utoÄÂiÅ¡ta osim u Allahu. Allah se pobrinuo da ne skapam od gladi i žeÄ‘i"
Nakon ispriÄÂanih sedam priÄÂa i nakon datih ukupno 700 zlatnika svome imenjaku Sindbadu nosaÄÂu, shvaćamo da je Sindbad moreplovac obiÄÂan ÄÂovjek koji je preživio mnogo, te ostaje pitanje koliko je samo priÄÂa morao da ispriÄÂa moreplovac na raznim dvorovima, u svakakvim prilikama i neprilikama, o svojoj zlosreći i ÄÂudima sudbine – dok ih najzad nije u sigurnosti i udobonsti svog raskoÅ¡nog doma u cjelini ponovio nosaÄÂu. Sve ove priÄÂe Sindbad moreplovac je ponovio Sindbadu nosaÄÂu u želji da on bude zadovoljan svojom sudbinom, svojim mirnim i staloženim životom nosaÄÂa.
"Istina je da si ostao siromah, a da sam ja stekao blago nebrojeno. Pa ipak, zar svaki od nas nije nagrađen po svome naporu?"
Sindbad nosaÄ poslije ovih priÄÂa shvaća da treba biti zadovojlan svojom sudbinom, te kasnije moli Allaha da mu oprosti zbog njegovog nerazbora.
JoÅ¡ nekoliko priÄÂa Ã…Â eherzada priÄÂa Ã…Â ahrijahu, a sve su priÄÂe nevjerovatne i u njima je sve moguće: iz najveće sreće dospjeti u biejdu, ali i obrnuto – iz straÅ¡ne pogibije uspeti se na vrhunce slasti i vlasti. Igrom slijepog sluÄÂaja a sve i svakad može da se preokrene. Nikad se niÅ¡ta ne dovrÅ¡ava, odlaže se kao u nekoj beskrajnoj igri, odlaganje treba da zavara protivnika, a takva igra odlaganja postaje stvarnija i od stvarnosti.
Hiljadu i jednu noć Ã…Â eherzada je odlagala svoju smrt, a kroz njenu priÄÂu saznajemo mnogo toga i o njoj: bila je to osjećajna žena, znala je lijepo pripovijedati, Å¡to ju je i ostavilo na životu, a nadasve, Ã…Â eherzada je bila mudra i lukava. Na kraju, car Ã…Â ahrijah se divi Ã…Â eherzadi, uÄÂevnoj i rijeÄÂitom, te želi da je naÄÂini svojom ženom. Pahrijahov brat Ã…Â ahzaman je za svoju suprugu uzeo Ã…Â eherzadinu sestru Dariazadu, a njihov otac postaje car.
Ã…Â to se tiÄÂe cara Ã…Â ahrijaha, on naredi da se dovedu bez odlaganja pisari najvjeÅ¡tiji iz svih zemalja muslimanskih, te taj niz ÄÂudesa i iznenaÄ‘enja zapiÅ¡u u knjizi priÄÂa o "hiljadu i jednoj noći".
"Hiljadu i jedna noć" je poput nekog nedoglednog okeana sakupila moćne bujice maÅ¡tovitog pripovjedaÄÂkog umijeća ÄÂitavog Istoka. IstoÄÂnjaÄÂki carevi i veziri, narodi i plemena – pozdravljaju nas osmijehom, prije nego Å¡to će se izgubiti u valovima koji se nad njima sklapaju. Na sreću, dok je Ã…Â eherzadina priÄÂe, nisu iÅ¡ÄÂezli u nepovrat.
Okvirna priÄÂa ove knjige je priÄÂa o Ã…Â eherzadi i caru Ã…Â ahrijahu. To je zatvorena i samostalna pripovjedna cjelina. U Ã…Â eherzadinom priÄÂanju pojavljuju se liÄÂnosti koje takoÄ‘er pripovjedaju, ne samo svoju sudbinu, nego i ono Å¡to su ÄÂuli kao posebnu pripovjetku. Tako nastaju nove priÄÂe. I sama kompozicija "Hiljadu i jedne noć" je veoma složena. Najbolje bi se mogla predstaviti u koncentriÄÂnim krugovima, u kojima je najÅ¡iri onaj o Ã…Â eherzadi i Ã…Â ahrijahu, a sve druge priÄÂe pojavljuju se kao uži koncentriÄÂni krugovi.
Ã…Â eherzada svoje pripovijedanje proÄÂinje priÄÂom o Sindbadu nosaÄÂu i Sindbadu moreplovcu. Svoje priÄÂe ona priÄÂa caru Ã…Â ahrijahu koji je zamrzio cijeli ženski rod i svaku noć u svojoj palaÄÂi dovodio po jednu djevicu, koju je jutrom ubijao. Ã…Â ahrijah je mrzio žene zbog prevare koju mu je nanijela njegova supruga sa robom. Ã…Â eherzada svoju priÄÂu poÄÂinje priÄÂanjem o Sindbadu nosaÄÂu, mladom ÄÂovjeku, koji je bio razoÄÂaran svojim životom. Jedne prilike zapjevao je pjesmu o svojoj nesreći, te o tome kako ga je "sahvatila gorka i tamna sudba", kako mu je život bijedan i da to Bog vidi, ali niÅ¡ta ne poduzima. Sindbad nosaÄ starijeg ÄÂovjeka Sindbada moreplovca, koji priÄÂa priÄÂu o svojim putovanjima... JoÅ¡ kao mlad, živio je lagodnim životom, ali kada mu je sve to dosadilo krenuo je na svoje prvo putovanje. Na tom putovanju sve je bilo uredu dok kapetan broda nije poželio usidriti brod na nekom ostrvu. Putnici su se tu odmorili i teferiÄÂili, dok kapetan nije objavio da se nalaze na ležima uspavanog kita. Tada se već grdosija i poÄÂela kretati, mnogi su i poginuli dok se Sindbad moreplovac spasio, uz kako on to sam i kaže, Allahovu pomoć. Na tom ostrvu sreće ÄÂovjeka koji ga odvede do njihovog kralja Mihradžana. Kralj je zavolio Moreplovca, meÄ‘utim Sindbadu sva ta pažnja kralja nije uguÅ¡ila želju za rodnim gradom Bagdadom, niko nije ni znao ni ÄÂuo za Bagdad.
Hiljadu i jedna noć, Gustave Boulanger (1873)
Jednog dana je na ostrvo došao kapetan koji je bio prinuđen da ih nekolicinu ostavi na kitu, te ga Sindbad prepoznaje i odlazi s njim u Bagdad.
Nakon svake ispriÄÂane priÄÂe Sindbad moreplovac daje po sto zlatnika sindbadu nosaÄÂu i Å¡alje ga kući uz napomenu da i sutra doÄ‘e da ÄÂuje joÅ¡ zanimljiviju priÄÂu, toliko zanimljiviju da će prethodnu priÄÂu i zaboraviti. Ã…Â eherzada koja je bnila mudra te slatkorjeÄÂiva, svoje priÄÂe prekidala je uz jutro na najzanimljivijem mjestu, tako da bi svaki puit car odgodio njenu smrt da bi ÄÂuo kraj priÄÂe. To je trajalo hiljadu i jednu noć.
Sedam priÄÂa Sidnbada moreplovca, sedam njegovih putovanja, imaju svoje sliÄÂnosti, ali je svaka na svoj naÄÂin i drugaÄÂija. U svakom putovanju mislio je da neće preživjeti, ali kada bi se uz pomoć Allaha spasio, zaklinjao se da viÅ¡e neće sudbinu izazivati, te da će se smiriti. Sindbadova želja za novim prostranstvima, Å¡irokim morima, nepoznatim zemljama i ljudima bila je jaÄÂa i od svih moguićih opasnosti koje su mu se deÅ¡avale, veća je želja bila i od ogromne ptiÄÂurine ÄÂija su krila mogla da zaklone i samo sunce.
U svakoj Sindbadovoj priÄÂi, poÄÂetak je isti: plovidba odliÄÂna, ali onda slijedi preokret. U drugoj priÄÂi, Sindbad zadrijema i laÄ‘a ode bez njega, u trećoj sam dospijeva na Majmunski otok, gdje doživljava da gleda kako majmuni jedu njegove drugove. Sa Majmunskog otoka spasili su se nakon Å¡to je mudri Sindbad napraivo plan kako da ubiju ÄÂudoviÅ¡te kada je zaspalo, te je dva užarena kobca uabio u njegove oÄÂi i oslijepio ga. Na ovom primjeru oÄÂituje se mdurost i snalažljivost Sindbada. Mnogo je joÅ¡ primjera koji nam odaju Sindbadovu mudrost. Na petom je putovanju Sindbad bio prevaren od strane starca koji mu se uÄÂinio jadnim i iscrpljenim, te ga ja Sindbad prihvatio ponijeti preko potoka. MeÄ‘utim, starac se viÅ¡e nije htio maknuti. Ovdje se pokazuje Sindbadova dobrota. Starca je kasnije napio vinom kojeg je sam napravio te se tako joÅ¡ jednom spasio.
Sve Sindbadove priÄÂe protkane su nevjerovatnom vjerom, vjerom u Jednog i Jedinog Allaha dž.Å¡. Nekada se okolnosti u kojima je Sindbad bio bile takve da je preostajala samo nada i vjerovanje u spas od Allaha. Kako su se putovanja nizala, Sindbadova vjera u Allaha je sve viÅ¡e rasla.
"Nema utoÄÂiÅ¡ta osim u Allahu. Allah se pobrinuo da ne skapam od gladi i žeÄ‘i"
Nakon ispriÄÂanih sedam priÄÂa i nakon datih ukupno 700 zlatnika svome imenjaku Sindbadu nosaÄÂu, shvaćamo da je Sindbad moreplovac obiÄÂan ÄÂovjek koji je preživio mnogo, te ostaje pitanje koliko je samo priÄÂa morao da ispriÄÂa moreplovac na raznim dvorovima, u svakakvim prilikama i neprilikama, o svojoj zlosreći i ÄÂudima sudbine – dok ih najzad nije u sigurnosti i udobonsti svog raskoÅ¡nog doma u cjelini ponovio nosaÄÂu. Sve ove priÄÂe Sindbad moreplovac je ponovio Sindbadu nosaÄÂu u želji da on bude zadovoljan svojom sudbinom, svojim mirnim i staloženim životom nosaÄÂa.
"Istina je da si ostao siromah, a da sam ja stekao blago nebrojeno. Pa ipak, zar svaki od nas nije nagrađen po svome naporu?"
Sindbad nosaÄ poslije ovih priÄÂa shvaća da treba biti zadovojlan svojom sudbinom, te kasnije moli Allaha da mu oprosti zbog njegovog nerazbora.
JoÅ¡ nekoliko priÄÂa Ã…Â eherzada priÄÂa Ã…Â ahrijahu, a sve su priÄÂe nevjerovatne i u njima je sve moguće: iz najveće sreće dospjeti u biejdu, ali i obrnuto – iz straÅ¡ne pogibije uspeti se na vrhunce slasti i vlasti. Igrom slijepog sluÄÂaja a sve i svakad može da se preokrene. Nikad se niÅ¡ta ne dovrÅ¡ava, odlaže se kao u nekoj beskrajnoj igri, odlaganje treba da zavara protivnika, a takva igra odlaganja postaje stvarnija i od stvarnosti.
Hiljadu i jednu noć Ã…Â eherzada je odlagala svoju smrt, a kroz njenu priÄÂu saznajemo mnogo toga i o njoj: bila je to osjećajna žena, znala je lijepo pripovijedati, Å¡to ju je i ostavilo na životu, a nadasve, Ã…Â eherzada je bila mudra i lukava. Na kraju, car Ã…Â ahrijah se divi Ã…Â eherzadi, uÄÂevnoj i rijeÄÂitom, te želi da je naÄÂini svojom ženom. Pahrijahov brat Ã…Â ahzaman je za svoju suprugu uzeo Ã…Â eherzadinu sestru Dariazadu, a njihov otac postaje car.
Ã…Â to se tiÄÂe cara Ã…Â ahrijaha, on naredi da se dovedu bez odlaganja pisari najvjeÅ¡tiji iz svih zemalja muslimanskih, te taj niz ÄÂudesa i iznenaÄ‘enja zapiÅ¡u u knjizi priÄÂa o "hiljadu i jednoj noći".