Nepopravivi sam romantik
u srcu ratnik
u dusi pesnik
nikad bolesnik
u zivotu samo obican decak
koji samo iskoreno zna da voli,
iako to ponekad boli...
Poeziju će svi pisati...
- PIRAT_SA_KARIBA
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 4009
- Pridružen/a: 03 Dec 2008 23:37
- Lokacija: Na moru
Re: Poeziju će svi pisati...
Uđi u moj Um imaš moje tijelo...uđi mi u dušu imaš me zauvjek
Re: Poeziju će svi pisati...
Strepnja - Desanka Maksimovic
Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.
Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.
Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.
Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.
Re: Poeziju će svi pisati...
NASA LJUBAV
NeobiÄÂna ko ljetna kiÅ¡a
Tvoja je ljubav
Pala na moju dušu
Ko žedna zemlja
Moja je duša
Od tvoje ljubavi pila
A Bog, vjeÄÂiti tvorac
Spustio u nju sjeme
I sada je to naša ljubav
ÄŒudesna neka biljka
Korjenje duboko
U zemlju je spustila
A grane visoko
Među oblake savila
I sada nas na njima ljulja
Uspavljuje nas i budi
Nemirom i tišinom
Savija i razvlaÄÂi
Ko da smo lutke od gume
Mi više nismo svoji
Mi smo u njenoj moći
I dok još nesvjesni sreće
U strahu zatvaramo oÄÂi
U rukama ljubavi
Na vjetru života
Rastu naše duše
NeobiÄÂna ko ljetna kiÅ¡a
Tvoja je ljubav
Pala na moju dušu
Ko žedna zemlja
Moja je duša
Od tvoje ljubavi pila
A Bog, vjeÄÂiti tvorac
Spustio u nju sjeme
I sada je to naša ljubav
ÄŒudesna neka biljka
Korjenje duboko
U zemlju je spustila
A grane visoko
Među oblake savila
I sada nas na njima ljulja
Uspavljuje nas i budi
Nemirom i tišinom
Savija i razvlaÄÂi
Ko da smo lutke od gume
Mi više nismo svoji
Mi smo u njenoj moći
I dok još nesvjesni sreće
U strahu zatvaramo oÄÂi
U rukama ljubavi
Na vjetru života
Rastu naše duše
Re: Poeziju će svi pisati...
ILUZIJA
Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvucenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sopstvene setve...
Upijali bezvezne reci u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzlece iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duse.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo zesti
ozivljavaju dubine sto te videse i cuse
kako izranjas iz svemira
kroz paucinu svesti...
Izgubljeni trenuci slazu se u memljive kule
otezalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one sto su sve videle, i one sto su cule
posrcu pod teretom bremena...
Hoce li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no sto se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nesto o tebi
sto mi zenice boji i cutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...
Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvucenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sopstvene setve...
Upijali bezvezne reci u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzlece iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duse.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo zesti
ozivljavaju dubine sto te videse i cuse
kako izranjas iz svemira
kroz paucinu svesti...
Izgubljeni trenuci slazu se u memljive kule
otezalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one sto su sve videle, i one sto su cule
posrcu pod teretom bremena...
Hoce li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no sto se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nesto o tebi
sto mi zenice boji i cutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...
Re: Poeziju će svi pisati...
BIJELE KOSE
Rano pada snijeg na visoki vrh. . .
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
ProvlaÄÂim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli, snjegovi neusporedivi…
Bile su to zlatne kose… Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k'o što se sunce nehajno,prosuvši zlatne iskre,
zaÄÂas podizalo nad morem osvijetljenim…
Silne su bure urlale - rani snijeg su nanijele,
ovjenÄÂale su zauvijek tvoje ÄÂelo nepokorno…
Ti ćeš uvijek biti isti - u zori i u mraku,
kao ponosni vrh Å¡to ga kroz prozor vidim.
Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao Å¡to padaju zvijezde na vrh u planini,
kao Å¡to mrak pokriva smolastu moju kosu,
k'o Å¡to nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.
Bijele meke kose! Kao mlijeÄÂni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć - ako svjetlosti nemam!
Rano pada snijeg na visoki vrh. . .
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
ProvlaÄÂim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli, snjegovi neusporedivi…
Bile su to zlatne kose… Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k'o što se sunce nehajno,prosuvši zlatne iskre,
zaÄÂas podizalo nad morem osvijetljenim…
Silne su bure urlale - rani snijeg su nanijele,
ovjenÄÂale su zauvijek tvoje ÄÂelo nepokorno…
Ti ćeš uvijek biti isti - u zori i u mraku,
kao ponosni vrh Å¡to ga kroz prozor vidim.
Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao Å¡to padaju zvijezde na vrh u planini,
kao Å¡to mrak pokriva smolastu moju kosu,
k'o Å¡to nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.
Bijele meke kose! Kao mlijeÄÂni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć - ako svjetlosti nemam!
Re: Poeziju će svi pisati...
Reći ću ti kako se zovem
i koliko sam sretan što će šapat
tvoje nostalgije slagati mozaik mog imena
u vremenu koje smo zarobili i okovali,
dok su nam poljupci odjekivali
ovom tišinom - zvanom život.
Reći ću ti svoje ime,
nek te ispuni zaboravom i moj lik u
tvoju sjenu nek pretvori,
kao tihu većer u predvećerje dana
zvanog - dan kada sam te sreo.
Reći ću ti kako se zovem
i slobodno izgovori tu izmišljenu ćaroliju
kojom se raspoznaju gluhi,
izgovori i zaboravi ... i:
zaboravom svojim rodi me u sebi,
bez rijeći, moje ime izgovaraj:
jedino ljubavlju svojom.
i koliko sam sretan što će šapat
tvoje nostalgije slagati mozaik mog imena
u vremenu koje smo zarobili i okovali,
dok su nam poljupci odjekivali
ovom tišinom - zvanom život.
Reći ću ti svoje ime,
nek te ispuni zaboravom i moj lik u
tvoju sjenu nek pretvori,
kao tihu većer u predvećerje dana
zvanog - dan kada sam te sreo.
Reći ću ti kako se zovem
i slobodno izgovori tu izmišljenu ćaroliju
kojom se raspoznaju gluhi,
izgovori i zaboravi ... i:
zaboravom svojim rodi me u sebi,
bez rijeći, moje ime izgovaraj:
jedino ljubavlju svojom.
Re: Poeziju će svi pisati...
Ostani noćas
ne odlazi
u tišine noći,
ostani samo ovu noć.
Podari mi jutro,
onako meko
i nježno,poljubac prvi
pokloni usnama,pokloni
duši mojoj snenoj.
Osjećam dodir,
treperi od njega
svaka moja nit,
drhtaji
tijela od želje gore,
ne idi..stisnula sam se
u krilo tvoje
ostani..ne želim noćas
sama bez tebe biti.....
ne odlazi
u tišine noći,
ostani samo ovu noć.
Podari mi jutro,
onako meko
i nježno,poljubac prvi
pokloni usnama,pokloni
duši mojoj snenoj.
Osjećam dodir,
treperi od njega
svaka moja nit,
drhtaji
tijela od želje gore,
ne idi..stisnula sam se
u krilo tvoje
ostani..ne želim noćas
sama bez tebe biti.....
Re: Poeziju će svi pisati...
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskoÄiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom Äasu
volim.
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskoÄiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom Äasu
volim.
Re: Poeziju će svi pisati...
ÄŒeznem da ti kažem najdublje rijeÄi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u Å¡ali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti uÄiniti.
ÄŒeznem da upotrebim najdragocjenije rijeÄi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
ÄŒeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inaÄe srce iskoÄilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rijeÄima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti uÄiniti.
Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukaviÄluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih oÄiju Äine da je moj bol vjeÄito svjež.
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u Å¡ali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti uÄiniti.
ÄŒeznem da upotrebim najdragocjenije rijeÄi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
ÄŒeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inaÄe srce iskoÄilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rijeÄima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti uÄiniti.
Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukaviÄluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih oÄiju Äine da je moj bol vjeÄito svjež.
Re: Poeziju će svi pisati...
PRIJATELJ
Prijatelj je zvijezda na nebu
koja svaku veÄer silazi
i pada na naš dlan
da nam poželi laku noć.
Prijatelj je svjetlo na kraju tunela
što svijetli i dan i noć,
nikada se ne gasi
a rasvjetljuje svaku tamu.
Prijatelj je ruža bez trnja
koja privlaÄi najljepÅ¡e leptire
a svaki korov na srcu
pretvara u najmirisnije cvijeće.
Prijatelj je suza na jastuku,
utjeha za tužnih dana,
molitva na usnama
i nada u bolje sutra.
Prijatelj daje snagu i mir,
pun je ljubavi i nježnosti,
hoda tiho na prstima
da ne prekine najljepše snove.
Prijatelj nas Äuva i Å¡titi
od svih neprijatelja i zala.
Zato se sad manje bojim
jer, znam, ti si moj prijatelj!
Prijatelj je zvijezda na nebu
koja svaku veÄer silazi
i pada na naš dlan
da nam poželi laku noć.
Prijatelj je svjetlo na kraju tunela
što svijetli i dan i noć,
nikada se ne gasi
a rasvjetljuje svaku tamu.
Prijatelj je ruža bez trnja
koja privlaÄi najljepÅ¡e leptire
a svaki korov na srcu
pretvara u najmirisnije cvijeće.
Prijatelj je suza na jastuku,
utjeha za tužnih dana,
molitva na usnama
i nada u bolje sutra.
Prijatelj daje snagu i mir,
pun je ljubavi i nježnosti,
hoda tiho na prstima
da ne prekine najljepše snove.
Prijatelj nas Äuva i Å¡titi
od svih neprijatelja i zala.
Zato se sad manje bojim
jer, znam, ti si moj prijatelj!
Re: Poeziju će svi pisati...
ODA PRIJATELJICI
Hvala ti,
za tvoju ljubav
i nježnost
i lijepu rijeÄ!
Hvala ti,
Å¡to si tu
uz mene
i Å¡to mogu
s tobom podijeliti
i sreću i tugu.
Hvala ti,
Å¡to mi tvoja ruka
i blagi osmijeh
pokazuju put.
Hvala ti,
što brineš za mene
i što me ne pitaš
za prošlost.
Hvala ti,
za bezuvjetnu ljubav.
Hvala ti,
Å¡to si mi prijateljica!
Hvala ti,
za tvoju ljubav
i nježnost
i lijepu rijeÄ!
Hvala ti,
Å¡to si tu
uz mene
i Å¡to mogu
s tobom podijeliti
i sreću i tugu.
Hvala ti,
Å¡to mi tvoja ruka
i blagi osmijeh
pokazuju put.
Hvala ti,
što brineš za mene
i što me ne pitaš
za prošlost.
Hvala ti,
za bezuvjetnu ljubav.
Hvala ti,
Å¡to si mi prijateljica!
Re: Poeziju će svi pisati...
Ko noću što se burni vali pjene,
Čas rastuć sve do sjajnih zvijezda gore,
Čas rušeći se na dno kao sjene,
U smjeni igre, Å¡to je stvara more,
Sve dok se, smireni, ne zarumene
U vlažnom sjaju ružiÄaste zore;
Na pjesmu tako rujni sjaj će pasti
Iz mora Äežnje i grÄevite slasti.
NjemaÄka
Friedrich Schegel (1772 – 1829)
Čas rastuć sve do sjajnih zvijezda gore,
Čas rušeći se na dno kao sjene,
U smjeni igre, Å¡to je stvara more,
Sve dok se, smireni, ne zarumene
U vlažnom sjaju ružiÄaste zore;
Na pjesmu tako rujni sjaj će pasti
Iz mora Äežnje i grÄevite slasti.
NjemaÄka
Friedrich Schegel (1772 – 1829)
Re: Poeziju će svi pisati...
Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.
Re: Poeziju će svi pisati...
Amazing Grace
Amazing grace! (how sweet the sound)
That sav'd a wretch like me!
I once was lost, but now am found,
Was blind, but now I see.
'Twas grace that taught my heart to fear,
And grace my fears reliev'd;
How precious did that grace appear
The hour I first believ'd!
Thro' many dangers, toils, and snares,
I have already come;
'Tis grace hath brought me safe thus far,
And grace will lead me home.
The Lord has promis'd good to me,
His word my hope secures;
He will my shield and portion be
As long as life endures.
Yes, when this flesh and heart shall fail,
And mortal life shall cease;
I shall possess, within the veil,
A life of joy and peace.
The earth shall soon dissolve like snow,
The sun forbear to shine;
But God, who call'd me here below,
Will be forever mine.
John Newton
Amazing grace! (how sweet the sound)
That sav'd a wretch like me!
I once was lost, but now am found,
Was blind, but now I see.
'Twas grace that taught my heart to fear,
And grace my fears reliev'd;
How precious did that grace appear
The hour I first believ'd!
Thro' many dangers, toils, and snares,
I have already come;
'Tis grace hath brought me safe thus far,
And grace will lead me home.
The Lord has promis'd good to me,
His word my hope secures;
He will my shield and portion be
As long as life endures.
Yes, when this flesh and heart shall fail,
And mortal life shall cease;
I shall possess, within the veil,
A life of joy and peace.
The earth shall soon dissolve like snow,
The sun forbear to shine;
But God, who call'd me here below,
Will be forever mine.
John Newton