Kako nas drugi vide: Bosna i Hercegovina - ubijena i bačena u poljski WC
Politika je izjela truplo BiH i svu ostavštinu ljudskosti. Politika je stvorila psihotične zombije, piše autorica članka na "Indexu.hr"
Posljednjih dana obilježava se Tjedan djeteta po UN-ovoj
Konvenciji o pravima djece. Jučer je u Bosni i Hercegovini djevojka
ubila svoje novorođenče tako što ga je izbola više puta u predjelu
grudnog koša i bacila u poljski WC. Dvadesettrogodišnja djevojka, i sama
još uvijek praktički dijete. Vijest se provukla gotovo neopaženo, sa
kratkom gadljivosti na usnama i tupom jezom koja nestaje za par minuta
nakon što nepce dobro isperemo vodom. Na pamet mi odmah pada slučaj
plavuše u crvenom duksu što je onomad u brzu vodu Vrbasa nemilosrdno
bacila malene kučiće. Bila je to priča koja je svojom šokantnom
hladnoćom obišla užasnute domove kroz jeku svih medija u regionu,
obuhvatila vrisku zaštitnika prava životinja, zgražanje stanovništva
vulgaris-regularis, zabrinute uzdahe lafo-humanih estradnjaka i skoro
završila u molitivi na Papinom pendžeru, objavio je "Index.hr".
U
našim svjetovima bebama se raspori srce nožem, kao plišanom medvjediću
koji nam dosadi nakon runde igranja i to nas ne brine puno.
Psiho-socijalni aspekt kronične nestabilnosti našeg društva srozan je do
dna. Postali smo najcrnja crna kronika koju smo s nevjericom godinama
ranije pratili na televiziji u nekim dalekim zemljama, sa sve "gluho
bilo" odmahivanjem rukom.
"Prokleta avlija"
Kod
nas "javno istaknute žene" svojim imenima i ugledom, na trenutnoj
senzacionalističkoj pozornici trasha i šunda, imaju potrebu zaštititi
ženu koja se s mužem rastaje preko najžućeg žutila dnevnih tiskovina,
dok se broje gaćice i vanbračna vrludanja u predahu između čajnih
kolutića i kave, a nedavno je sama i ostavljena umrla tužiteljica, žena,
Dijana Milić, politički progonjena i potpuno uništena, bez da je itko
pomaknuo svojim altruističnim i suosjećajnim prstom. Pod našim dlanovima
uzgaja se oporo licemjerje, rezultat izvrnutog sustava vrijednosti
nakalemljenog nasilnom modernizacijom uma čije je stanje duha još uvijek
u prapovijesti.
Možda u svom tom užasu kad razum posustaje pod
naletom sveopćeg ludila i skriva se u ćošku prostorije kojom dominiraju
najniže ljudske gadosti, ima i neke kozmičke pravde, jer je danas svako
dijete koje ne živi u Bosni i Hercegovini prilično sretno dijete. Neće,
recimo, morati disati u govnima i praviti se da su ukusna da bi ozakonio
svoj patriotizam pred lažnim ispitivačima istog. Neće imati tri
predsjednika od kojih ne možeš složiti jednog čovjeka, a da njegov modus
djelovanja ne bude uzaludno sviranje onoj stvari. Neće ga sekirati
minareti i zvonici, njihova monstruozna gradnja i radikalni, blještavi
prkos iznad krovova pod kojima se gužvaju obitelji koje nemaju šta
jesti. Neće ići na utakmice, neće morati birati timove i zastave, kao
niti paziti da zbog navedenih ne bude automatski podveden pod statistiku
Centra urgentne medicine ili još gore, ima svježe grobno mjesto puno
mirišljavih gerbera. Neće morati svakodnevno gledati zemlju koju voli, a
koja se raspada kao kula od karata zbog imbecilnih, lopovskih ublehaša
koje popularno zovemo političari. Neće mu nitko morati sugerirati da se
takvu zemlju ni u ludilu ne smije i ne može voljeti. Neće imati za
susjede Hrvatsku i Srbiju koji svoju superiornost mjere na osnovu
bosanskohercegovačkog raspašoja, tješeći se da uvijek ima gore od
najgoreg, a to je BIH, mali klaun za razuzdane komšilučke zabave.
Neće
mu Miljenko Jergović, sa sigurne udaljenosti, iz jesenjeg Zagreba,
pomirljivo govoriti da se ljudi mlate po bh. stadionima jer im je eto
došlo, jer su se tako probudili datog jutra, jer je to mlatalački
mentalitet čopora, a kad zapravo svi znaju da je nacionalističko
mlataranje incestuozni plod smišljenih političkih igara koje sustavno
orgijaju našim plemenima zadnjih dvadeset godina. Neće izlaziti na
izbore koji su samo dan kad zarađuje tvornica papira koja štanca
listiće, a gubi svaki normalan čovjek. Neće čekati vlast godinu dana, da
bi dočekao opet isto grljenje naoko posvađanih prostitutki koje su
dogovorile još jedan brak iz računa i zovu se Lagumdžija, Dodik i Čović.
Neće živjeti u prokletoj avliji koja je botanički vrt engleskih lordova
i američkih jadova, u kojima uzgajaju endemske otrovne biljke i
treniraju plastični suživot nespojivih elemenata, tek onako, za vlastitu
zajebanciju i relaksaciju svojih savršenih zapadnjačkih života i
džepova. Neće imati rezignirano stanovništvo koje se klimoglavno miri s
postojećim očajem i suludu dijasporu koja virtualno podgrijava kaose iz
švedskih i kanadskih pripizdina. Neće saznati krucijalnu bit svog
postojanja - je li unitarist ili separatist. Neće mu se mjeriti fašizam u
krvi na osnovu sekirancije koju pokaže za opstanak logike u tom
cirkusu. Neće nikad nositi kultne nadimke sa epitetima poput "genocidni,
kamenjarski, teheranski..."
"Avlija za prokletnike"
Politika
je izjela truplo Bosne i Hercegovine. Svu ostavštinu ljudskosti u
zemlji koja je nekad slovila za mjesto s ljudima koji nose veliko Lj.
Politika je od naših stvarnosti stvorila psihotične zombije koji
mjesečare nafilani dopom nacionalizma, a svaki drugi "– izam" je nestao
kao brašno u ratnim godinama. Humanizam posebno toplo pozdravljamo i
rado ga se sjećamo.
Nedavno mi je netko spočitnuo mizernu snagu
mog "hrvatstva" jer me, po nekim procjenama, isuviše brine "ima li mali
Mujica para za more". Serem ti se na hrvatstvo koje u sebi nema osjećaja
za nevolje običnog čovjeka koje su svima iste i ne biraju lokaciju.
Koje stavlja nacionalno ispred čovječnog. I na bosanstvo ili bošnjaštvo
(po želji) takvo se serem. Koje više cijeni jednog Varaždinca ili
svemirca, nego čovjeka iz, primjerice, Ljubuškog koji spava, radi i
porezuje svoj život u ovakvoj BIH. I na srpstvo, samo sebi dostatno,
istim intenzitetom.
U našim poremećenim životima bebama se
raspori srce nožem i baci ih se u poljski WC. U međuvremenu, nitko niti
da se osvrne. Jedni brane lopovsku politiku svojim prebijenim rebrima po
razrovanim ulicama nagovještavajući novi rat, drugi čast žutog tiska i
nasilja nad "jednom ženom", dok mnoge umiru pod najtežim maltretiranjima
potajice i bez pompe, a treći nas doktorski uvjeravaju da nam nije
ništa. Samo nam je došlo da smo malo ludi. Južina.
Ko je Martina Mlinarević-Sopta
Martina Mlinarević-Sopta, porijeklom je iz Širokog Brijega. I dok
jedni tvrde da je riječ o "desničarki" koja "ne voli" BiH, drugi se ne
slažu s ovim pa je proglašavaju jednom od rijetkih "objaktivnih"
novinarki rodom iz Hercegovine.
Uostalom, prosudite sami.
- 10 Okt, 2011
- 739 pregleda
- 2 Komentari