“Herceg Bosno zemljo moja, suzo bez spokoja…”

Ako danas odete na državni HRT teletekst ili web, pogledate bilo koje njihovo izdanje vijesti nećete naći niti jednu vijest o obljetnici utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosne. Iako je Republika Hrvatska navodno država hrvatskog naroda koju utemeljuje narod i u kojoj vlast proizilazi iz naroda, i to ne bilo kojeg naroda, nego baš hrvatskog, vijest o HercegBosni , zemlji koja je punila polovicu prvih brigada osnovanih u Hrvatskoj, u samim počecima rata, tijekom rata, i koja je svojim postojanjem onemogućila totalnu okupaciju Južne Hrvatske od Zadra pa naniže, (što nećete naći ni u jednom perecijskom udžbeniku) u navodnoj zemlji hrvatskog naroda, zemljici Pereciji, zemlji koje se Hrvati stide, a kojom se Pereci ponose, nećete naći prostora. Ni ove godine, ni prošle niti bilo koje druge. Na sceni je galopirajuće kolektivno zaboravljanje.

Ako danas pogledate FTV teletekst ili web, pregledate bilo koje njihovo izdanje vijesti nećete naći niti jednu pozitivnu vijest o obljetnici utemeljenja HercegBosne. Iako je HRHB prema Washingtonu “unijela svoje unutarnje strukture” u teritorij i institucije današnjeg institucionalnog monstruma, nečeg što zovu Federacijom, ( i to ne nekakvom kapitulacijom ili predajom, nego pristankom na dokument koji je tada navodno jamčio ravnopravnost i mir, a što je temeljni dokaz da je današnja Federacija pravna sljednica HercegBosne i da je HercegBosna pravno, dio današnje Federacije, koja će isto tako izići iz nje u ime univerzalnog prava, nastave li se kršiti odrednice Washingtona) u navodnom entitetu i hrvatskog naroda, Federaciji, neće se naći prostora za bilo koju pozitivnu riječ o HRHB. Ni ove niti prošle niti bilo koje druge godine.

U najboljem slučaju uredništvo FTV-a dovest će Mladena Bošnjaka zvanog Kobila da plače za melburnskim Ustašom, ili Ćaneta Primorca Stanku da ponavlja što i Kobila, te im turiti mikrofon da kake po HRHB. A kobila i konobara, Hrvatima u BIH barem ne fali. Iako bez HRHB-a i HVO-a ne bi bilo današnje niti Federacije niti BIH, to nije dovoljan argument da se bilo koja pozitivna riječ kaže u to ime.

Iako je HRHB jedan od rijetkih teritorija poslijeratne Jugoslavije na kojem je gotovo potpuno očuvan multietnički karakter i na kojem postoji kakav takav povratak, (Od 19 preostalih multietničkih općina u BIH 16 su na teritoriju HRHB) za razliku recimo od Krajine u Pereciji, ili Međuzemlja – teritorija pod kontrolom Armije BIH u Federaciji, iako na teritoriju HRHB nema masovnih grobnica, niti je bilo obrednih klanja, niti su se ubijali civili duboko u teritorijom pod kontrolom HVO-a kao što je to ABIH činila npr. po Konjicu i Jablanici, iako je stupanj zločina i iseljenih desetorostruko manji nego u Pereciji , Srpskoj, Muslimanskom Međuzemlju, ista ta HRHB danas je najocrnjenija postratna priča na tlu Jugoslavije.

Ljevica i veliki dio desnice, u Pereciji onanira nad njom kao nad svojim najdražim fetišom ukoliko uopće znaju gdje se ta HRHB da prostiš, uopće nalazi, političko Sarajevo pak to nikad nije niti prestalo činiti iako je razlog za to više nego jasan.

Kako se Pereci, moderni građani RH, modelirani po Zegej matrici stvaranja moderne hrvatske političke nacije , po kojoj je svaki građanin RH, ma kojem etnosu on pripadao, ujedno i politički Hrvat, dok svaki Hrvat izvan RH nije i nikako ne može biti politički Hrvat nego tek samo vlasnik ručnika koji smeta na makarskoj plaži, kako se dakle takvi Pereci ne bi zamarali glupostima, i bavili samima sobom, svojim kriminalom i svojim propustima, propaganda grijeha izmještena je van države.

HercegBosna, vreća za napucavanje i roba za potkusurivanje u ratu, u miru postaje to isto – ponovna vreća za napucavanje i materija za daljnju prodaju.

Budući da u Hrvatskoj Židova nema još od prošlog rata (također svojevoljno otišli ća), i budući da je malo degutantno građane strašiti Srbima – narodom kojeg više nema, Pereci su se dosjetili potpuno novog političkog patenta – autorasizma. Sve nekada listom Tuđmanovi glasači koji su svršavali na Mesićeve dosjetke o prašini na srpskim opancima, i kolektivno odobravali kolektivne progone, kako se ne bi zamarali Lorama, i činjenicom da im u RH nedostaje cijeli jedan narod, dva puta biraju provjerenog igrača na čelo države – Mesića, koji postaje prvi političar u svetskoj povijesti koji izbore dobiva uz retoriku rasizma prema jednom dijelu vlastitog naroda (uz nesebičnu pomoć današnjeg predsjednika HDZ-a)

I dok slušamo ode o svijetloj i građanskoj Hrvatskoj, poslije Poljske etnički najhomogenijoj i najočišćenijoj zemlji Europe koja se zadivila svojom građanštinom otkada su Srbi “veselo i samovoljno otišli uz pjesmo Vino i gitare”, i dok se divimo građanskoj kulturi zemlje Bošnjakije koja postaje etnički čistija od same Srpske, sve vizavi i gledede multietnićke kulture suživota u Bošnjaka, i dok slušamo o Srpskoj kao najnaprednijem dijelu BIH, HercegBosna, politički najnaivniji, i najneviniji prostor u cijeloj priči oko raspada bivše Juge i dan danas služi onome što je jedino uvije i znala – kao političko roblje “višim” politikama.

No čak i kao takva, ona se bori i raste, prezrena od braće, odbačena u ime “viših” ciljeva, unutar sebe rastrgana, izdana eufemizmom “nije se moglo bolje”, politički eutanizirana do mrtvila ona polako ustaje, kao Feniks koji se ne da ubiti, tek danas potpuno svjesna što joj se dogodilo.

No stoljetni mentalitet graničara, učinio je svoje, pa su prvaci politika Hrvata u BIH manje ili više, uz čast par izuzetaka, ostali tek samo to što su jedino mogli i biti – Vođe Graničari, s ograničenim mentlitetom upravljanja. Tako je posve moguće da dva lidera BH Hrvata, Čović i Ljubić, nakon što su odnijeli izbore u svom biračkom tijelu, račune podnose starijoj kriminaliziranoj sestri u Pereciji, gubitnicima i prevarantima koji su izbore izgubili, Jandrokovićima da prostiš, političkim eunusima koji su pohvaljeni od stranih kolonizatora za gašenje hrvatskog pitanja u BIH, i čiji se predsjednik nalazi optužen za izdaju i pljačku zemlje. Oni koji su pobjedili u svom narodu upravo takvima izručuju svoje predstavnike u Saboru RH na upravljanje umjesto da preko njih djeluju van granica HRHB. Da ironija bude gora , račune podnose tipu koji i ne zna hrvatski, i koji je bio vođa mašinerije koja je na antihercegovačkom vicu ustoličavala Mesića – Karamarku.

Graničarski mentalitet najveća je prepreka, da HercegBosna, na njihovu žalost , danas živa da življa ne može biti, konzumira svoj institucionalni okvir. Da bi to postigla mora prodisati samosvjesno i samostalno, bez sentimenta za neke više interese zemlje Maćehe. Jednako onako bezosjećajno i hladno kako je Maćeha gledala njeno gašenje dok ju je prodavala na svjetskoj tržnici 90-ih.

HRHB mora zagospodariti svojim resursima, svojim Buškim jezerima, Telekomima, Aluminijima i Elektroprivredama, ma koliko to zaboljelo Maćehu, onu istu koja iz svih tih tvrtki, svaki mjesec uzima harač. Uvozni lobi koji joj je Maćeha instalirala HRHB mora staviti pod kontrolu ako sebi želi dobro. Robu od široke potrošnje HRHB mora sama proizvoditi ako si želi dobro, umjesto da svaki mjesec šalje stotine milijuna u Pereciju. I što je najbitnije HRHB se mora obračunati sa graničarima unutar sebe same. Svi oni koji ne trpe bilo kakvu kritiku Perecije, i koji to pravo odriču Hrvatima u BIH, dok svakodnevno to sami čine, neprijatelji su HRHB, postkolonijalisti koji smatraju da Hrvati u BIH i danas trebaju politički igrati onako kako im Maćeha kaže. Sve u cilju univerzalnog zegej hrvatstva. Onog , koji već stoljećima lijepo živi na račun prodaje općih hrvatskih interesa, prodajući periferiju države za lijep život bečke konjušnice, nekad Dalmaciju, Vukovar, Slavoniju, danas Dubrovnik i HercegBosnu…

Ono što svaki Hrvat HRHB danas shvaća je sljedeće: Zagreb je HRHB vješto iskoristio u ratu, izdao u političkom paktu zvanom Dayton, tri puta zatajio u erama OHR-ove pacifikacije Hrvata u BIH , u čemu je kroz instituciju tadašnjeg predsjednika Mesića i sam sudjelovao te vrlo uspješno danas izrabljuje u ovoj eri postkolonizacije uzimajući harač iz ključnih hrvatskih tvrtki u BIH, te nam trpajući svoje proizvode uz istovremeno gušenje vlastite nam proizvodnje.

Ako pak nekome nije jasno o čemu se ovdje govori evo i kratkog pregleda ključnih povijesnih trenutaka koji dokazuju gore navedeno:

Potpisivanjem primirja sa Srbima i formiranjem UNPA 91-e godine, staje otvoreni rat u Hrvatskoj a težište rata prbacuje se upravo ka HercegBosni, za što nikada nijedan politički lider u BIH Zagreb nije prozvao za izdaju (zapitajte se kako bi reagirali Pereci da su Hrvati HRHB-a potpisivali primirje sa Srbima dok je gorio Vukovar). Tim činom, mnogi Srbi iz Krajine sele se na ratište u BIH. Direktna posljedica toga je peko 2000 mrtvih Hrvata u sukobu sa Srbima. Broj protjeranih je poznat.

Priča o padu Posavine, koja je diskutabilna od trenutka ulaska HV-a u Posavinu, ne stavlja se na teret ZG-u nego Hercegovcima kako bi se što više produljio unutarhrvatski sukob u BIH i kako neki Hrvat iz BIH ne bi slučajno ZG prozvao za odgovornost.

Potom 1994-e godine u drugom mjesecu Tuđman izjavljuje: “Naši europski prijatelji, i partneri iz SAD-a jasno su nam dali do znanja, da je preduvjet rješavanja UNPA zona u Hrvatskoj, zajedničko djelovanje s našim muslimanskim partnerima u BIH”. Drugim rječima, onima koji ne znaju čitati političke pamflete, Tuđman je tada kazao doslovce sljedeće: Uvjet, da nam Europa , i SAD daju zeleno svjetlo da rješimo Krajinu jeste gašenje HRHB-a i političkovojni pakt s Muslimanima.

HRHB koja je krvarila dok su pune dvije godine Hrvati u RH bili u “primirju” sa UNPA Srbima, što je opet Pereciji, kako to lijepo piše u Bespućima povijesnih zbiljnosti omogućilo da mirno i polako jača svoju vojsku, na kraju je platila novi danak u krvi istoj toj Pereciji. Morala je umrijeti da bi mogla nastati moderna i jadna Perecija kakva je danas, zemlja koje se istinski Hrvati, bili oni u RH ili BIH, stide, te Federacija, 81-a turska pokrajina ostavljena u amanet Erdoganu, kakva je također nažalost tu danas.

Konačan rezultat ratne bilance na Balkanu je tako sljedeći:

Pereci, iako su formalno dobili rat, preko leđa Hrvata u BIH, povremeno šaljući pokojeg HV vojnika u BIH, za što se i dan danas Hrvatima u BIH nabija na nos (iako su ih slali ne samo u rat, neki su se bavili pljačkom bijele tehnike po hrvatskim kućama u Posavini) odrekli su se hrvatske zemlje u BiH na koju su imali povijesno pravo, da bi dobili državu Hrvatsku na koju su također imali povijesno pravo. Pereci tako postaju prvi narod u svijetu koji se odriče svog da bi dobio svoje i to mrtvi hladni nazivaju velikom povijesnom pobjedom.

Srbi, koji su formalno izgubili rat, odrekli su se srpskih njiva u Pereciji, nad kojima nisu imali povijesno pravo institucionalizacije države unutar države, da bi dobili pola BIH na što nisu imali niti polagali nikakvo povijesno pravo. Srbi tako postaju prvi narod u povijesti koji se odriče tuđeg da bi dobio tuđe.

Bošnjaci, koji su izgubili sve bitke koje se dalo izgubiti, pa čak i one koje nisu morali, ni krivi ni dužni, zarad malo saudijske nafte i turskih nosača američkih raketa, dobiše pola BIH, kao čitluk na upravljanje u kojima im je namjenjena uloga begova dok se Hrvate u njoj i danas dresira da budu poslušna raja. Pojava suvremenih hrvatskih janjičara poput Jurišićevih pravaša u FBIH stoga ne treba čuditi. Oni su prirodan slijed čitlučko begovskog sistema upravljanja.

Nakon što je američka pješadija u Oluji, znana i kao HV, odradila posao koji je usklađen s Beogradom (a što obrana Gotovine tek sada koristi kao argument, dok se prije o tome moralo šutjeti, budući da bajka, koja treba svakoj mladoj državi i malom narodu, bajka o velikoj pobjedi i snažnom neprijateljskom otporu ne trpi priču o unaprijed dogovorenom preseljenju) dolazi era redefiniranja povijesti.

Kako se nakon te akcije , poslije koje je uslijedio i Dayton, ne bi postavljalo puno pitanja, naročito od strane Hrvata u BIH, koji su u svim ratnim peripetijama od Drine do Sutle izvukli najdeblji kraj, i platili i svoje i tuđe grijehe, kreće sotonizacija istih. Kako bi ušutio onog koji postavlja pitanja i koji se buni, najlakše ćeš ga ušutkati napadima. Jer napad je najbolja obrana.

Odmah nakon Oluje, kreće Mesićeva era sotonizacije Hercegovine, pomno osmišljen plan podjele nacije koji Pereci svojski prihvaćaju. Paralelno uz taj medijski rat ide i medijska propaganda koja se podvaljuje Posavcima kako bi ih okrenula protiv Hercegovaca i kako bi bio onemogućen bilo kakav ozbiljan samostalan hrvatski politički front u BIH, a na koju tek manji dio Posavaca nasjeda. U konačnoj bilanci imamo Hrvatsku kojoj bi danas 2/3 Pereca, da mogu oduzeli RH državljanstvo BH Hrvatima. Manjina u Pereciji, Hrvati, to odbijaju priznati, vjerujući kako u RH još živi snažan hrvatski duh te povike iz HRHB o potrebi stvaranja druge hrvatske države, i pošprdna pisanja o Pereciji doživljavaju kao uvredu, iako su i samo svjesni da je RH sve samo nije hrvatska država.

Trebalo je punih 15 godina da Hrvati svate što im se dogodilo u ratu i nakon rata. Hrvati u BIH to su , zbog bespuća povijesnih zbiljnosti shvatili malo prije, zadojeni patetičari integralnog i samodestruktivnog hrvatstva to nikada neće shvatiti, dok manjina u Pereciji, ona jednotrećinska, koja nikada nije nasjela na Mesića, to danas itekako shvaća.

Priča oko Dubrovnika u kojem se danas otvoreno govori proglašenjem Dubrovačke republike nastavi li Hrvatska ignorirati hrvatski jug, stoga bi mogla biti fitilj nove hrvatske državne misli koje Dubrovniku nikada nije falilo. HercegBosna je Dubrovniku dala Ruđera, red je da joj Dubrovnik nešto i vrati. Ako se Perecija ne probudi na vrijeme, i ne postane ono što treba biti, moderna i jaka hrvatska država, ako njeno vodsto konačno ne krene u državničku misiju, ne treba čuditi ako u skoro vrijeme, Hrvati , poput Srba , na Balkanu budu imali dvije hrvatske države.

Zegejsku Pereciju, zaduženu europsku satrapiju koja će biti suvremeni europski fukodrom na kojem će bandićeve kumice europskim bankarima prodavati kondome, i modernu i slobodnu Hrvatsku republiku HercegBosnu, s Dubrovnikom kao glavnim gradom i Velikom i Malim Škojom na kojima se recimo može zgodno izgraditi impozantno zdanje s velikim zelenim svjetionikom na vrhu, koja se onda može ustupiti veleposlanstvu Republike Bosne, čisto ono iz povijesnog sentimenta, da nam jave, ako slučajno ugledaju mletačke brodove ili Mesića. Pa da pucamo…

• 28 Avg, 2012
• 1095 pregleda