STENOGRAMI IZETBEGOVIĆA I SILAJDŽIĆA O PODJELI RBIH I i II korak

04.01.2013.

STENOGRAMI IZETBEGOVIĆA I SILAJDŽIĆA O PODJELI RBIH I i II korak

Prvi korak – plan „Vens – Oven“

(januar, februar, mart 1993.g.)

IZETBEGOVIĆ: „TREBA DOBRO PROCIJENITI HOĆEMO LI JOŠ GODINU DANA RATOVATI?“

ZLATKO LAGUMDŽIJA: „PREDSJEDNIČE JE`L VI TO PODIJELISTE BOSNU PA NAM JOŠ NISTE JAVILI!?“

RUSMIR MAHMUTĆEHAJIĆ: „MI NEMAMO NIJEDNE STOPE BIH NA KOJOJ MOŽEMO OVAKO SJEDITI I RAZGOVARATI ZATO JER JE TO ŽELJA VENSA ILI OVENA. TO JE, DOSLOVCE, REZULTAT NAŠE BORBE!“

MUHAMED FILIPOVIĆ i ZLATKO LAGUMDŽIJA: „ZA GODINU DANA SMO DOBILI SJAJNU ARMIJU RBIH OD PET KORPUSA!“

U januaru 1993.g. Sajrus Vens i Dejvid Oven započeli su potpuno otvoreno predstavljati svoj mirovni plan koji je, u suštini, podrazumijevao etničku podjelu BiH i nestanak Republike. Za vrijeme njihovog predsjedavanja mirovnim konferencijama za bivšu Jugoslaviju biće potpisana dva mirovna sporazuma koja su BiH vidjela kao državu satkanu od deset ravnomjerno raspoređenih provincija sa etničkom većinom što neodoljivo podsjeća na današnju Federaciju BiH.. Prvi sporazum potpisan je 30.1.1993.g. a drugi 25.3.1993.g. Po Vensu i Ovenu Bošnjacima je trebalo pripasti 26,26%, Hrvatima 25,87% i Srbima 42,23% teritorije BiH.

Nakon prve „runde“ pregovora Izetbegović će, po povratku u Sarajevo, sazvati zajedničku sjednicu Predsjedništva i Vlade RBiH na kojoj će biti pristuni i predstavnici svih relevantnih političkih subjekata u RBiH. Sjednica je održana 21.2.1993.g. Izetbegović je otvorio raspravu nudeći više argumenata za pristajanje na pregovore o podjeli, obraćajući se prisutnima pored ostalog kazao je: „...Ono što bi trebalo iz našeg razmatranja da izađe, to su nekakvi stavovi kakvu bi politiku dalje trebalo voditi u ovim pregovorima o BiH, prije svega učešće u pregovorima da ili ne, i ako se uključimo tamo, kakve stavovre zastupati. Nema spora oko toga da će BiH biti decentralizirana na regije, da će to vjerovatno biti negdje desetak regija itd. Kao što znate ovo što je sada ponuđeno u velikoj mjeri je određen etničkim kriterijima...Imamo li šansi da pobodemo zastave sa ljiljanima u Banja Luci, Grudama ili nemamo tih šansi?...U zadnje vrijeme, kao što znate, Amerika se uključila, ne na naše insistiranje, ali mi smo bili oni koji su insistirali kod Amerike. Ona se konačno uključila...Mi smo mogli da možda malo i poigravamo se sa Vensom i Ovenom i hoćemo i nećemo. Nakon ovoga mislim da ne bi smjeli rizikovati da ne poslušamo neke zahtijeve Amerike, ako hoćemo njihovu pomoć. Mi ratujemo godinu dana. Treba dobro procijeniti hoćemo li još godinu dana ratovati?“

Prvi se za učešće u raspravi javio Muhamed Filipović. Filipović koji je javnosti BiH poznat kao čovjek koji posjeduje iznimnu količinu obrazovanja, poznat je i kao vlasnik oprečnih stavova prema sopstvenim prethodnim izjavama. Što je jučer izjavio sutra, više, ne mora vrijedjeti: „Gospodine predsjedniče javljam se za riječ. Ja usvajam u cjelosti, mislim da mi sada imamo jednu šansu za mir koji nam u datim okolnostima, ipak, odgovarao. To znači na Vaše prvo pitanje odgovaram pozitivno. Drugo, prihvatajući sve ono što ste Vi rekli, šta bi mogli da budu ciljevi, ja bih, ipak, u izvjesnom smislu želio da ukažem na to da ne bi trebalo toliko pesimistički gledati na situaciju koja bi nastala stvaranjem provincija...“ 

Inače u današnjoj BiH svi koji su činili političko, ratno, rukovodstvo RBiH smatraju se, zdravo za gotovo, borcima za cjelovitost države iako dokazi i djelovanje mnogih od njih često govori protivno toj tezi. Vjerovatno da se u agoniji dugoj više od petnaest godina, gdje je očito kako sve više nema države, ljudima nudi „šarena laža“ tj. sjećanje na neko vrijeme i ličnosti iz tog vremena na čiji spomen bi se „držala nada“ u povratak na staze stare slave.

U diskusiju o podjeli RBiH po Vens – Ovenovom prijedlogu uključio se član Predsjedništva RBiH Mirko Pejanović koji, postavljajući pitanje – odgovor, veli: „Ja da vam kažem, naradije bi išao do Sokoca, a ne do Njujorka. Ali do Sokoca ne mogu, a iz Njujorka imam poziv. Mislim da se razumijemo. Mi gospodo moramo preći u inicijativu, mi imamo međunarodnu podršku takvu, imamo legitimitet građanskih i višenacionalnih snaga u BiH da možemo učestvovati. Mi smo dobili osnovni paket u kojem se formiraju provincije. Ali odmah da vam kažem ja sam za vojni paket u kome je garancija da se paralizuje teško naoružanje. Da prestane rat...Dakle na pregovore se mora ići. Donja tačka je suverena Bosna. Dakle, ne samo na etničkom pricnipu...“

Nakon Pejanovića za riječ se javio, kritičar opće prakse, Zlatko Lagumdžija. Lagumdžija je tokom participiranja u Vladi RBiH, sudeći po stenogramima Predsjedništva RBiH sa sjednica kojima je prisustvovao, uglavnom bio opozicija svemu često ne razumijevajući trenutak i situaciju u kojoj se RBiH nalazila: „Ja Vas predsjedniče neću pitati ono što Vas je prije deset dana upitao onaj iz istočne Bosne poslije sličnog istupanja: Je`l Vi to podijeliste Bosnu pa nam još niste javili!? Savršeno dobro znam da je Armija napravljena za ovih devet mjeseci, pravo je čudo da smo za devet mjeseci ili ne znam ja koliko, uspijeli napraviti ovakvu Armiju. Mirko je pokušao definisati minimume ispod kojih ne možemo ići. Međutim, to je ključna stvar...“ 

 Za kraj ove sjednice ostavljen je, kao u vestern filmovima, glavni obračun. Polemika između Izetbegovića i prof. Mahmutćehajića. Rusmir je, u svojoj diskusiji, zasjekao duboko pogodivši centar. Nakon Lagumdžijine konstatacije, u kojoj je hvaleći ARBiH i Sefera kao čelnog čovjeka, kazao da mu je „savršeno jasno kakvu Armiju imamo“, Rusmir je otišao korak dalje, ponizivši pregovarače i pristajanje da se pregovara o nečemu što smo na frontu, kao ARBiH, izborili, kazao je: „Postavlja se prvo pitanje jesmo li za mir ili za rat? Takvo pitanje je po mom mišljenju pomalo opasno jer bi se podrazumijevalo da smo bili u dilemi oko toga bilo kad. Prvo od samog početka strategija ove države je bila strategija mira. Mi nismo nikoga napali, niti smo se pripremali da nekoga napadnemo. Nego ispravno pitanje je, možemo li voditi odbrambeni rat dalje? Mi nemamo nijedne stope u BiH na kojoj možemo sjediti ovako i razgovarati zato što je to bila želja Vensa, Ovena, Bobana, Akmadžića ili bilo koga. To je doslovce rezultat naše borbe, oslobodilačke borbe. Pazite, mi govorimo maloprije o problemu u Sarajevu sa hranom, mrtvima, smetljem itd, itd. Pazite, gospodo, situacija u Sarajevu je takva a za godinu dana nijedan jedini čovjek nije odgovarao!“

Međutim, Izetbegović je tražio direktna i precizna izjašnjenja, podjela ili ne, a ne filozofske rasprave kako je često, on i krug oko njega, kvalifikovao Rusmirove istupe. Odgovarajući Rusmiru, Izetbegović kaže: „Dakle, ja bih da ne bismo uopšteno vodili diskusiju, hajmo postaviti sljedeće pitanje: da li bismo prihvatili koncept  kojem bi se četnici stvarno povukli iz ovih deset provincija? Da li bismo ili ne bismo? Ja to lično ne dožovljavam kao kapitulaciju. I, naravno, sada bih ja tebe upitao Rusmire da li bi ti prihvatio te papire ako bi to bilo realizovano i ako bi postojali mehanizmi da se to realizuje?“

Rusmir odgovara Izetbegoviću: „Ti si pitao mene da li bih u tom slučaju...Ja sam u više navrata u razgovorima različite vrste, kojima si ti prisustvovao, rekao: odgovor na to pitanje ovisi prije svega jesmo li mi sposobni organizirati front na svim razinama uređenja države? Jesmo li mi kadri jedanput ovdje primiti na svoja leđa, počev od tebe pa nadalje, negativne efekte donošenja odluka? To nismo. Stoga tražimo da se pitanje BiH i njena sudbina rješava u Ženevi na pregovorima gdje se naš narod stavlja u poziciju pukog promatrača!“

O čemu se, uistinu, radilo? ŠVK i Sefer su početkom 1993.g. poslali prijedlog Izetbegoviću o uvođenju „opštenarodnog fronta“. U kratkim crtama govoreći, radilo se o ideji dizanja svih državnih i ljudskih resursa u odbranu i oslobođenje RBiH. Bio je to projekat koji bi donio novih 100.000 vojnika u redove ARBiH, ogroman novac za naoružanje i opremu vojske, te stavilo kompletan civilni sektor u stanje prikladno ratnim uslovima. Rusmir je podržavao ovu ideju i želio je proširiti na dijelove vlasti na koje su Vlada RBiH i on kao ministar imali uticaj. Međutim, Izetbegoviću se nije dopala takva ideja. Više su mu godili pregovori i dobijanje svako svoje državice unutar neke, nove, restruktuirane BiH. Zato je na Rusmirovo izlaganje replicirao, opet, s protupitanjem: „Dakle, ja nisam dobio dogovor na to pitanje da li bismo mi prihvatili jedan ugovor u kome bi bilo povlačenje četnika. Ti najbolje znaš da jesmo i kako jesmo, i pazi ova je vlast i organizovana i nije organizovana. Dakle nama treba mir da izađemo na kraj s time. Mi smo blokirani.“ 

Iako je na početku rasprave podržao Izetbegovića u prihvatanju plana Vens – Oven, na kraju rasprave od 21.2.1993.g., Filipović, podržavajući Rusmira i Sefera, rezmira: „Mi smo u ovom periodu uspijeli formirati Armiju koja se sastoji od pet korpusa. Uzmite samo zadnji rat, nije primjerena baš komparacija; od 6.4.1942.g. do 21.12.1942.g. uspijelo se formirati nekoliko odreda i jedna brigada. I najlakše je sjediti i diskutovati...“

Sefer i Rusmir su, kao i mnogi drugi ljudi iz političkog i vojnog vrha RBiH, bili dobri, odlični, dok se trebala praviti ARBiH, Vlada, država, dok su se stvarale pozicije da bi se moglo pregovarati i imalo oko čega pregovarati. Kada je država odbranjena, vojska ustrojena, vlada profunkcionisala, onda su umjesto Sefera, Rusmira i drugih ljudi, dovedeni podobni kadrovi koji su željeli poslušati Izetbegovićevu direktivu o pristajanju na etničku podjelu Bosne...

Drugi korak – pregovori „Tuđman – Izetbegović“

(april 1993.g.)

FRANJO TUĐMAN: „IZETBEGOVIĆU, VI STE KRIVI ZA RAT I RASPAD JUGOSLAVIJE! JESAM LI VAM NUDIO JAVNI VOJNI SAVEZ I DA NAORUŽAMO BIH, VI STE ODBILI! JESAM LI VAM NUDIO TAJNI VOJNI SAVEZ, A VI STE I TO ODBILI. ŠTA SAD HOĆETE I ŠTA PITATE KO JE KRIV ZA RASPAD JUGOSLAVIJE I RATOVE KOJI SU SE POTOM DESILI!? VI STE KRIVI GOSPODINE IZETBEGOVIĆU!“

U aprilu 1993.g. počela je najveća ofanziva na prostor Srebrenice dok su sa druge strane, istovremeno, napad otpočeli ekstremisti HVO-a atakujući čitavom linijom dodira sa ARBiH od Vakufa do Jablanice. Granatiraujći Jablanicu i Konjic, izvršivši masakr u selu Ahmići, vršeći zarobljavanje civila HVO je, potpomognut regularnom hrvatskom vojskom koja je vršila agresiju na RBiH, postupao jednako kao i četnici. Mostar je do maja mjeseca, koliko – toliko, mirovao. U sred srebreničke golgote najveći problem ARBiH bio je nedostatak oružja. To je bila bolna tačka odbrane RBiH od početka do kraja agresije na našu zemlju. Prvi čovjek vojske RBiH, Sefer, 11.4.1993.g. upućuje pismo ministrima odbrane R.Hrvatske i tzv. „Herceg – Bosne“, Gojku Šušku i Boži Rajiću, te komandantima HV i HVO-a, Janku Bobetku i Milivoju Petkoviću: „Jako mi je žao da se u trenucima dok se desetine hiljada ljudi u Srebrenici i Istočnoj Bosni nalazi pred kolektivnom klanicom, umjesto kmandovanja dobro naoružanom Armijom, dopisujem sa Vama i apelujem na Vašu oficirsku čast i elementarni moral. Naime, kao što Vam je dobro poznato, u Grudama se nalazi blokiran veliki konvoj oružja namjenjen Tuzlanskoj regiji i neposrednoj pomoći da se 70 hiljada ugroženih Srebreničana spasi kolektivne klanice. Umjesto da pomognete ugroženom narodu na način što ćete svojim neospornim autoritetom i ingerencijama koje imati omogućiti da do boraca Armije rBiH stigne oružje koje je naše i od kojeg ste već dobili jednu četvrtinu, blokadom konvoja oružja u Grudama, Vi postajete, bez obzira na motiv, direktni saučesnici u neviđenom masakru i naposredni suradnici ratnih zločinaca. U nadi da ćete biti na nivou historijske, moralne i oficirske odgovornosti, primite moje pozdrave.“

Sedam dana kasnije, 18.4.1993.g., Izetbegović i Mate Boban potpisuju zajedničku Izjavu kojom poručuju da svi nesporazumi između Bošnjaka i Hrvata trebaju biti rješeni političkim putem. Izetbegović je, ponovo, napravio strašnu političku grešku sjedajući za stol sa Bobanom. Pregovarajući sa Karadžićem i Bobanom kao pobunjenicima protiv legalne i međunarodno priznate RBiH, umjesto da razgovara sa inspiratorima, finansijerima i pokretačima agresije na RBiH – Tuđmanom i Miloševićem, Izetbegović je agresiju na RBiH „preveo“ na teren građanskog rata, a od pobunjenika napravio „stranu u pregovorima“. Bila je to strašna politička greška.

Ipak, u pokušaju da se novonastali sukobi spriječe i da se zajedničkim snagama okrenu borbi protiv četnika 24.4.1993.g. za pregovarački stol u Zagrebu sjedaju Oven, Izetbegović, Tuđman, Ganić, Boban, Sefer, Petković, Wilson, Šaćirbegović, Radić i Šušak. Sastanak je otpočeo prilično kasno, u 20h i 55min. Za tu priliku Tuđman je, provocirajući, za delegaciju RBiH pripremio notese i olovke zelene boje. Takođe, olovke su, pored vanjske boje, pisale zeleno. Nakon Tuđmanovog kratkog uvoda i otvaranja sastanka, Oven je dobio priliku da da nešto širi uvod:

„Gospodine Predsjedniče, hvala Vam prije svega što se prihvatili da budete domaćin na ovom skupu. On vuče korijene iz New York-a kada je postignut bilateralni sporazum između gospode Bobana i Izetbegovića. Već smo utrošili mnogo vremena, a i večeras je već vrijeme poodmaklo, na to da pokušamo...ili na podjelu krivice za ono što se u posljednjih nekoliko dana dogodilo u Bosni. Međutim, to nije ništa novo. Generali Petković i Halilović proveli su nekoliko sati večeras zajedno, zajedno sa tri objektivna, nepristrasna savjetnika, konkretno dva generala iz Unprofora i zajedno sa mojim vojnim savjetnikom. S Vašim dopuštenjem gospodine Predsjedniče, predložio bih s toga da brigadir Wilson najprije iznese o kojim glavnim pitanjima je bilo riječi.“

Brigadir Wilson, koji je pratio razgovore između Sefera i Petkovića, je rekao „da je uglavnom bilo riječi o razmjeni mišljenja između generala Halilovića i Petkovića, uz neke promjedbe sa naše strane. Koliko sam ja uspio zaključiti i zaključak generala Halilovića i Petkovića je bio da bi njima bile potrebne određene političke smjernice.“ Nakon Wilsona govorio je Sefer koji je sugerirao da se na državnom nivou oformi zajednički štab koji bi bio nazvan prema dogovoru i da bi ta zajednička komanda zapovijedala svim jedinicama. „Na taj način bi obezbjedili jedinstveno rukovođenje i komandovanje i uspiješno vođenje oružane borbe.“, završio je Sefer. Tuđman je, uz opasku „da je na vojnoj razini pitanje tehnike, stvar je u politici“, dao riječ Izetbegoviću:

„Dame i gospodo, slažem se sa predsjednikom Tuđmanom. Pitanje je očito političke prirode. Za mene se ono postavlja u sljedećem obliku: da li Hrvatska, Republika Hrvatska i HVO hoće ili neće Vens – Ovenov plan iskreno i potpuno, onako po duhu i slovu? Po duhu i slovu rekao sam! Naš utisak je da HVO i Republika Hrvatska neće taj Vens – Ovenov plan onako kako u njemu piše. Nakon toga Herceg – Bosna se počela još više da afirmira i silom nameće. Provincije Mostar i Travnik prozvane su hrvatskim provincijama. Sukob u Travniku počeo je kada je jednog jutra čitav Travnik osvanuo u hrvatskim zastavama. Vi znate da smo bili vrlo kooperativni i tolerantni kada su se povlačile granice tih provincija pa smo prihvatili obećanja da će tamo narodi biti ravnpravni. Osjećamo se prevarenima jer uporedite kartu iz Lisabona, etničku kartu koju je napravio Kutiljero, i ovu kartu koju sada iamte pa ćete vidjeti šta je etnička karta šta bi tada, uslovno rečeno, hrvatskim provincijama pripalo. Ne bi došlo do sukoba da je gospodin Boban, umjesto da pošalje vojsku u Travnik ili u Vitez, da je pozvao mostarce dolje da s njim u skladu sa Vens – Owenovim planom organiziraju vlast. Mostar nije samo hrvatski, niti će ikada biti samo hrvatski. Dakle možemo zajednički vladati tamo, ne može samo hrvatski narod vladati u Mostaru. Zato recite šta hoćete? Ako hoćete Vens – Ovenov plan, onda imate dvije provincije tamo, nemate Herceg – Bosnu. Moramo večeras otići sa ovog sastanka vrlo jasno...imamo li provincija kako se to kaže u Vens – Ovenovom planu u kome i muslimanski narod patricipira proporcionalno svom postojanju tamo. Treba da prihvatite Bosni u Hercegovinu ne samo na riječima, ne samo na potpisima, nego i iskreno prihvatite ako hoćete taj Vens – Ovenov plan, recite, dajte da ga sprovedemo. Naravno ako hoćete konfederalizaciju, onda trebate povući potpise sa Vens – Ovenovog plana, onda ćemo napraviti etniču kartu BiH, onda će Hrvati dobiti ono gdje su većinski narod, neka taj dio konfederalizuju pa ako hoće neka ga otcijepe.“

Nedvosmisleno je da je Izetbegović, u ovoj fazi pregovora, nudio predstavnicima Hrvata u RBiH ili prihvatanje plana Vens – Oven, što je značilo unutrašnju etničku podjelu, ili da Hrvati uzmu onaj dio RBiH gdje su većinski narod, konfederalizuju ga pa „ako hoće neka ga otcijepe.“ Na Izetbegovićev govor reagovao je Boban koji je uz poziv Izetbegoviću „da se mane ćorava posla“ dodao nekoliko rečenica oko procentualne zastupljenosti Muslimana u općini Mostar te kako bi njih dvojica (Izetbegović i Boban) trebali narediti svim jedinicama da prestanu sa napadima i borbom. Onda je riječ uzeo Tuđman i počeo sa političko – historijskim predavanjem Izetbegoviću koje je začeto sa propagandom:

„Ja ću sada uzeti riječ. Obzirom da je gospodin Izetbegović i večeras ovdje dao neke izjave kako tobože Hrvatska ne podržava Vens – Ovenov plan i kako je takve izjave i on i neki drugi predstavnici dao i dali od Rijada i ne znam kuda sa Srednjeg Istoka, pa do Londona i Nju Jorka, potrebno je da podsjetim na neke činjenice. Gospodine Izetbegoviću, Hrvatska je priznala Bosnu i Hercegovinu. Tu je ambasador koji je imenovan kod Vas. Primili smo na stotite tisuća izbjeglica, Muslimana iz Bosne, u svakom mjestu ih ima. I danas su me na Hvaru pitali, imamo tu dvije tisuće Muslimana izbjeglica koji su nam okupirali hotele da ne možemo primati turiste, a Mislimani tamo napadaju Hrvate. Dokle ćete voditi takvu politiku!? To me pitaju obični ljudi.“

Zaista je određeni broj izbjeglica iz RBiH utočište potražio u R.Hrvatskoj. Tuđman je na taj način obezbjeđivao politički bok; zavaravo je Međunarodnu zajednicu o njegovim namjerama prema RBiH i stvarao alibi da R.Hrvatska ne čini agresiju već, kao, pomaže RBiH. Bila je to jedna od mnogih, vještih, Tuđmanovih podvala. Pošto je Izetbegoviću, uz prisustvo stranih pregovarača, napomenuo „činjenje“ R.Hrvatske za RBiH, Tuđman je nastavio sa optužbama prema Izetbegoviću i RBiH na ideološkoj ravni ispaljujući, barem kada je ARBiH u pitanju, gomilu laži: „Bez obzira što vi izjavljujete da niste fundamentalisti, što ja vjerujem, ali molim, kada je BiH bila primana u UN tri predstavnika BiH tamo bili su Muslimani. Iznosili su podatke da od 33 predstavnika u diplomatskoj službi jedan bio Hrvat. Kakav je to sastav vašeg vojnog zapovjedništva koje vi nazivate Armijom BiH? To je muslimanska armija, a i njihov sastav je takav. Kad ste već potegli to pitanje onda vas moram podsjetiti da je iz Vaših redova došlo, kada smo vodili odbrambeni rat u Hrvatskoj da se iz Sarajeva čulo: To nije naš rat!“

Svojim nepolitičkim izjavama, izjavama koje će se do današnjih dana ponavljati kao primjer lošeg vizionarstva u politici, Izetbegović je stvarao probleme ne samo narodima RBiH nego i na međudržavnom nivou. Otud će Tuđman podsjetiti na jedan od Izetbegovićevih bisera „To nije naš rat!“, što je izjavio za vrijeme agresije tzv. Jugoslavije na R.Hrvatsku. Iako je vlasnik izjava „Mirno spavajte rata neće biti“, „Za rat je potrebno dvoje“, „To nije naš rat“, ili „Do podne mislim jedno, od podne mislim drugo“, Izetbegović će, promašujući strateške stvari u politici, svoje političko vrijeme obilježiti kao „vizionar“ što je svojevrsan oksimoron. 

Kada je u pitanju Tuđmanova tvrdnja da je ARBiH muslimanska vojska treba reći da se radi o potpunoj laži. Seferovi zamjenici bili su Šiber i Divjak. Komandant 2.korpusa ARBiH bio je Željko Knez. U komandnoj strukturi 2.korpusa ARBiH bio je i Anđelko Makar, dok je u upravama ŠVK radio Ivan Brigić, Franjo Plećko i mnogi, mnogi drugi. Komandanti jedinica u ARBiH bili su i Ivan Mijačević, i Mihajlo Petrović, i Čedomir Domuz, rame uz rame s Muslimanima. ARBiH je do 8.6.1993.g. bila prava bosanska vojska i njeno preobličavanje, u smislu promjene komandne strukture i ciljeva borbe, počinje nakon Seferovog uklanjanja iz ARBiH.

S druge strane, kada je u pitanju HV i HVO treba kazati da se radi o 95% čistoj hrvatskoj vojsci sa elementima ustaštva i fašizma u njihovom djelovanju, ciljevima pa čak i ornamentici što je bila samo rekacija, uzročno – posljedična, na Tuđmanovu politiku.

U nastavku svog govora, Tuđman se osvrnuo na historiju odnosa, između njega i Izetbegovića, pred raspad nekadašnje Jugoslavije i pokušaj da se Miloševićeva namjera da napadne R.Hrvatsku i RBiH, osujeti. Tuđman, obraćajući se Izetbegoviću, dodaje: „Vi ste spomenuli da je moja izjava o konfederalizaciji Bosne suprotna opstanku BiH. Ja ću Vam sada reći: ja sam otpočetka bio mišljenja da je to jedina mogućnost opstanka BiH kao što je to bila i jedina mogućnost opstanka bivše Jugoslavije i da ste pristali Vi osobno, a s Vama i Gligorov na taj prijedlog koji smo mi i Slovenci iznijeli, vjerovatno ne bismo imali rat u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini., vjerovatno bismo riješili jugoslavnesku krizu na miran način. Niste pristali na to i slijedilo je sve ovo što imate danas u BiH. Mi hranimo Muslimane tu i njegujemo itd, a oni se okreću protiv Hrvata. Zašto se ne zapitete na tim činjenicama i šta govorite od Srednjeg Istoka do Londona, i šta mislite dokle će taj hrvatski narod trpjeti to?“

Tuđman, očito vidno iznerviran, odlučuje da „zakuca“ Izetbegoviću: „Vi ste gospodine Izetbegoviću krivi za raspad Jugoslavije i rat koji je potom uslijedio. Jesmo li Vam Kučan i ja nudili konfederalni savez kojem bi se sigurno priključili makedonci i vjerovatno crnogorci, a onda se Milošević ne bi usudio da kreće u ratnu avanturu, sam protiv sviju, i Vi ste to odbili. Jesam li Vam nudio javni vojni savez i da naoružamo BiH, Vi ste odbili. Jesam li Vam nudio tajni vojni savez, a Vi ste i to odbili. Šta sad hoćete i šta pitate ko je kriv za raspad Jugoslavije i ratove koji su se potom desili? Vi ste krivi gospodine Izetbegoviću!“

 U 23:00h riječ uzima Oven. Očito potresen razvojem pregovora u Zagrebu kaže: „Rijetko sam kada u životu oklijevao da nešto kažem kao sada. Zamoljen sam da posredujem u ovoj tragičnoj epizodi, no očito niko nije slušao moje savjete i s obzirom na ono što smo čulo to je zapravo jedna autopsija. Bosanski Srbi će se smijati, zapravo već se i smiju iza naših leđa. Večeras su ovdje rečene oštre stvari, duboke i opasne stvari. Čini mi se da je na vojnoj razini bilo više konstruktivnosti. Mislim da je problem leži u Predsjedništvu i strukturi BH Vlade. Tijekom niza mjeseci razgovarao sam i sa generalom Petkovićem i sa generalom Halilovićem, pratio sam njihovo sudjelovanje na razgovorima, primao sam izvještaje njihovih zajedničkih sastanaka i imam osjećaj da bi oni mogli zajedno voditi, zapovijedati u operacijskom smislu...“

Zajednička Izjava, Izetbegovića i Bobana, koja poziva na mir i prekid ratnih dejstava potpisana je u 00h i 45min. Tuđman se u uglu ovog dokumenta pojavljuje kao „svjedok“. Bila je to izvrsna pozicija za fašistu čiji vojnici ruše bosanskohercegovačke gradove, kradu oružje od RBiH i ubijaju naše državljane sa jedne, dok ostatak te iste vojske „čuva“ naše, poluproganjane i šikanirane izbjeglice u sabirnim centrima u R.Hrvatskoj sa druge strane djeleći im pasoše R.Hrvatske i nadajući se da će većina njih postati hrvati - polukatolici. Čak je jedne prilike, na sastanku u Banskim dvorima, Tuđman rekao da Muslimane treba fino primiti u Hrvatskoj jer će, fino primljeni, za pola godine piti vino i biti što dalje od Islama. Nema sumnje da je Franjo Tuđman bio krstaš poput onih koji su poharali Jerusalim.

Nastavit će se....

• 6 Jan, 2013
• 1365 pregleda