STENOGRAMI IZETBEGOVIĆA I SILAJDŽIĆA O PODJELI RBIH IV korak

Četvrti korak – prelamanje odluke o podjeli Bosne i Wašingtonski sporazum

(novembar 1993.g. – april 1994.g.)

Izetbegović: „Armija nema snage da dođe do Banja Luke i to je uzalud govoriti, to mogu samo zanesenjaci da govore.“

Silajdžić: „Ja nisam spreman više da vidim muslimanske mladiće da brane cjelovitu BiH za račun ne znam čega. Ne, dosta je!“

Tuđman: „Alija je potpisao razlaz sa BiH, prema tome, to je jedno prelazno rješenje dok se srpsko pripoji Srbiji.“

Dana 26.11.1993.g. u 16h počela je sjednica Predsjedništva RBiH na kojoj je određen sastav delegacije za predstojeće pregovore. Izetbegović u uvodu kaže: "...Očigledno se radi o pokušajima da se nađe nekakav izlaz i nekakvo rješenje, prema tome mi moramo otići spremni da razgovaramo o političkom rješenju, ako ga bude tamo.“ U raspravu se uključuje Ivo Komšić i dodaje: „Ja sam ovih dana pokušao braniti tezu o tome da se cjelovitost BiH neće moći sačuvati bez temeljnih institucija, jer institucija je država. Dakle, moramo sačuvati temeljnu instituciju države koja može braniti ono što je međunarodno priznato. Poslije te javno iznesene te teze, krenula je žestoka kampanja protiv mene koja ide od SDA, o tome sada ne želim govoriti, i to traje iz dana u dan, ali želim ovdje kao član Predsjedništva zamoliti da se mi tamo založimo, da u dijelu gdje se govori o Ustavu, da mi pokušamo sačuvati tu temeljnu instituciju, ona je predviđena, parlament saveza je previđen, ali da mi tražimo da to ne bude delegiranih, već da se biraju na slobodnim, demokratskim izborima. Makar mi u prelaznom periodu imali prazne klupe tamo, to nije važno, važno je da mi sačuvamo institucije.“ Potom riječ uzima predsjednik Skupštine RBIH Miro Lazović: „Imao sam dva pitanja, koja ste Vi već jednom spomenuli. Kao što znate, stav Skupštine, ali tako je, dosta je nejasno, moramo to priznati. Baš se to odnosi na teritorije na kojima je pretežno živio muslimanski narod i u čemu se zadovoljiti sa jednim brojem tih teritorija, koji je to procenat koji će nas zadovoljiti, da kada se već razgovara o nekim teritorijalnim ustupcima, to bi morali znati, da li je to jedna opština, dvije opštine, ili 500 km ili dalje. Uglavnom, sve nećemo dobiti, ako se mislilo na sve teritorije, treba znati da se to ne može sve dobiti...Valjalo bi razmišljati koji je to procenat o kome bi naša delegacija bila spremna da razgovara? Drugo pitanje je, Oven i neke njegove nove izjave koje su se jutros čule na radiju, da će se na samom sastanku u Ženevi razgovarati o raspadu BiH, sa mogućnosti da se Srpska Republika, odnosno Herceg Bosna, ova pripoji Srbiji, ova Hrvatskoj, ako se to ne mogne ovaj put, to je sasvim izvjesno da će se to u narednom periodu učiniti...Ja molim da se o tome Predsjedništvo izjasni i da se odluči o nekim političkim zahtjevima koji će ići u tom smjeru.“  Svoj udio u diskusiji uzima i premijer Vlade RBiH, Silajdžić koji veli da bi jasno deklarisanje Predsjedništva RBiH po pitanju otcjepljenja Herceg – Bosne i R.Srpske bilo protumačeno kao kočenje mirovnog procesa u Ženevi. Silajdžić kaže: „Ja ću početi sa prijedlogom Mire Lazovića. O Ovenu svi znamo sve, međutim ovaj prijedlog ne mogu podržati. Razlog je što bi se mi tada predstavili kao strana koja želi po svaku cijenu ili da odgodi ili da ih neutralizira, ili na bilo koji način da nađe sredstvo za nastavak rata. To bi tako bilo. Zbog toga ne možemo to učiniti. Možemo na neki drugi način manifestovati naše nezadovoljstvo, ali je prekasno. Možda smo to trebali učiniti posljednji put u Ženevi kada smo bili skoro spremni za to.“

„Samo jedan trenutak“, ubacuje se Izetbegović: „Mi još uvijek nismo...prema tome i to samo cjelovita i zajednička država, možemo li to uraditi? Teoretski možemo, ali praktički uraditi!? Kakva situacija nastaje, jer je nepopularno govoriti o Bosni i Hercegovini. Možemo li kazati mi nikakvu Uniju ne prihvatamo, mi hoćemo zajedničku državu!? To bi onda, opet, bila unija! Možemo li mi napraviti zajedničku državu kakva je bila danima, a neki ljudi smatraju da mogu, ali ja bih volio da me ubijede da mogu i pokažu mi put kako može, jer ja tog puta ne vidim! Ja bih najradije bio svakako za onu cjelovitu BiH, postojeće granice i zajednička država čitava, nego ovakva ispresjecana itd. Ako neko vidi taj put neka ga kaže ovdje, nego da ga kazuje na konferencijama za štampu, mi idemo gore da to branimo.“ U nastavku govora o mogućoj Bosni kaže: „Ali, politički svijet je protiv Bosne. Nije problem, možda je manji problem, iako jesu veliki problem ove dvije vojske koje razaraju Bosnu koje treba pobjediti da bi se postigla ta stvar. Vi morate Mladića pobjediti, Mladić neće da ode dobrovoljno, niko ga ne poziva i samo ga mi možemo ukloniti, i njega i skupa sa njim i Bobana i njegove vojske i Hrvatsku vojsku, ali to je čini se, sada manji problem. Dvije godine svijet radi protiv cjelovite Bosne, još od Kutiljera. Nije svijet običan, niti je u Frankfurtu, ali politički svijet je protiv, jer Mladić i kompanija saveznika u svijetu su faktori, Tuđman ima saveznika u svijetu, mi imamo saveznike, ali su to mladi saveznici. Amerika je jedina za cjelovitu Bosnu, ali ona je rekla to je evropsko pitanje.“

Izetbegović, prisutnima saopštava: „Pokažite prstom, koje su to snage koje mogu da iznesu cjelovitu Bosnu ovdje? Ako mislite na Armiju, ona može da brani ove i ova područja ovdje i da svojim pritiskom, pa malo mi politikom, da eventualno još malo da to proširimo, ali Armija nema snage da dođe do Banja Luke i to je uzalud govoriti, to mogu samo zanesenjaci da govore...“ Na njegovu diskusiju nadovezao se Silajdžić koji je opomenuo pristune da je došla u pitanje biološka supstanca Muslimana koji svakodnevno ginu za cjelovitu RBiH. „Ja nisam spreman više da vidim muslimanske mladiće da brane cjelovitu BiH za račun ne znam čega. Ne, dosta je.“ U nastavku se Silajdžić obratio, vjerovatno?, prisutnima na ovoj sjednici Predsjedništva RBiH a koji nisu Muslimani: „Ja vam mogu reći da svakom od vas koji ste ostali ovdje, koji niste muslimanske nacionalnosti, a branite ovakvu BiH kako vi kažete, ja vam odajem svako priznanje, ali sada kažem, mi kao političari moramo biti realni...Evropa u Bosni je podjela Bosne, jer još uvijek važe nacionalne države, dakle ono što je 19. vijek izmislio mi sada imamo tu na licu mjesta, mi nismo završili proces kreiranja nacionanih država u Bosni što se sada događa. Mi taj proces moramo završiti. Hoće li to biti u Uniji, to je sasvim druga stvar, ali će nacionalne države u BiH postojati i sva će sreća biti ako bude postojala i ova treća...“ 

Istini za volju, tačno je da su većina europskih država zapravo nacionalne/kršćanske države. Tačno je da su se interesi velikih svjetskih sila prelamali preko RBiH i Muslimana prvenstveno. Istina je da je opstanak Muslimana kao političkog faktora u RBiH i naša borba da oslobodimo svoju zemlju bila trn u oku mnogim demoniziranim katoličkim i pravoslavnim političarima u Europi koji su strahovali i onda i danas od Islama i Muslimana. Treba reći da je ARBiH bila činjenica koja je iznenadila sve planere agresije na RBiH kao i one koji su je šutke ili na glas odobravali, zapravo podržavajući čišćenje Muslimana sa tla Europe i naše uništavanje kao političkog faktora. Europa i SAD su jednako strahovale, a strahuju i danas, da bi se u srcu Europe mogla roditi i održati jedna država u kojoj Muslimani imaju vodeću ulogu. S tim u vezi treba posmatrati činjenicu da se nakon dogovaranja oko Oven – Stoltenbergovog plana, tj. podjeli RBiH na tri nacionalne poludržavice u Uniji BiH (dakle, iznutra podjeljena na tri nacionalne, faktički, poludržave, izvana cjelovita zemlja), brže – bolje pristupilo potpisivanju tzv. Vašingtonskog sporazuma i formiranju Federacije BiH – saveza Muslimana i Hrvata u BiH. Time se, kako onda tako i danas, postiglo da Muslimani ne dobiju makar najmanju moguću svoju čistu teritoriju i državu. Posebna je priča što smo, radi udaraca izvana i iznutra, izgubili priliku da održimo koncept RBiH u kojem bi Muslimani kao vodeći i najbrojniji narod dobio svoju državu, zajedno sa Srbima i Hrvatima koji su lojalni ideji cjelovite i slobodne RBiH. Ali i naše tadašnje rukovodstvo nije imalo dovoljno mudrosti, umješnosti i htjenja da održe koncept RBiH, zadrže Srbe, Hrvate i ostale koji su na prihvatili koncept RBiH i borili se, na ovaj ili onaj način, za njega.

U novembru mjesecu 1993.g. Tuđman je osjetio trenutak da R.Hrvatskoj, eventualno, u sveopćoj diobi RBiH prigrabi dio naše države za proširenje R.Hrvatske. S tim u vezi je održavao intezivne sastanke sa predstavnicima tzv. Herceg – Bosne i vođom tzv.AP ZB, Fikretom Abdićem. Dana 28.11.1993.g. u 10h i 15min uz prisustvo ministra odbrane R.Hrvatske, Gojka Šuška, Tuđman saopćava lideru tzv. Herceg – Bosne, Mati Bobanu sljedeće: Slušajte, to je tako, sa jedne strane za radi licemjernosti, a s' druge strane radi strateškog pridobijanja Muslimana na svoju stranu u podjeli Bosne, da ne bi otišli sa Srbima, jer onda dobivaju, onda bi dobili u ruke skoro čitavu BiH. I tu smo u toj škakljivoj situaciji, da bez obzira što su nam praktično, momentalno, Muslimani nama glavni, mislim nepomirljivi protivnik. A i Izetbegović i svi ti Muslimani su govorili stalno da si ti (Bobanu se obraća – op.a.) taj koji je vodio politiku razbijanja Bosne i prijateljstava sa Srbima...A onda govoreći istinu, u razgovorima sa tim zapadnim diplomatama i Unproforcima, ti si im dao malo materijala za to dajući do znanja da ne vjeruješ u mogućnost zajedničke politike sa Muslimanima, moj Mate...Prema tome, ja sam im rekao, nisam ja Bobana izmislio, Boban je nastao iz otpora srpskoj agresiji.

Boban: Iako je ovo prvo istina.

Tuđman: Mate ja ti govorim prijateljski, ne samo sa političkog stanovištva, ja znam tvoje zasluge i prema tome dok je mene živa ti nećeš biti zaboravljen, niti ću dopustiti da... Alija je potpisao razlaz sa BiH, prema tome, to je jedno prelazno rješenje dok se srpsko pripoji Srbiji, oni svoje... Ti ćeš meni ostati u okviru hrvatske politike, ako znači, ako bi morali zbog te međunarodne situacije takva kakava jeste, možda da kažemo nije Boban, nego je to... Ili da kažemo Boban zbog bolesti momentalno ne može obavljati svoju dužnost ili pak vijeće neko, i tko onda u daljnjim pregovorima tko bi mogao biti taj koga bismo... Znači nekoga tko može razgovarati sa tim i takvim Muslimanima, a oni neće sa Bobanom, jer sa Bobanom ne mogu, u tome je problem... Mora biti pametan, mora biti takav da bude pametan, da bude dovoljno fleksibilan i nepopustljiv sa Muslimanima, a prihvatljiv za svijet.

Boban: Ja to moram promisliti, da Vam dam prijedloge. Mislim da veoma malo ima ljudi koji hoće voditi ovu stvar kako treba.

Tuđman: Znam ja to Mate. Možemo naći rješenje, znači bolestan ili čak otići van da naučiš jezik tri mjeseca. U svakom slučaju...

Boban: Nema problema.

Riješivši problem Bobana, čineći ustupak međunarodnoj zajednici i izbijajući našim predstavnicima adut iz ruku – problem „Boban“, Tuđman je nastavio svoje dogovore. Tako je 5.11.1993.g. u Vili „Dalmacija“ u Splitu održao sastanak sa predstavnicima tzv. Herceg – Bosne. Tada im je kazao: „Drugo, ukoliko ne dođe do ostvarenja Unije Republika BiH, prema prihvaćenom sporazumu o ustavnom uređenju Unije Republika BiH ili ukoliko dođe do razlaza Unije, Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Autonomna pokrajina Zapadna Bosna priključiti će se Republici Hrvatskoj. Evo uz mene, taj sporazum je potpisao Boban i Fikret Abdić..“

Nadalje Tuđman i Šušak su 19.12.1993.g. u Banskim dvorima održali sastanak sa Fikretom Adbićem, Arminom Poharom, Hadžiosmanovićem i Bakšićem. Nakon Abdićevog raporta Tuđmanu u kojem ga je izvjestio o stanju na ratišu prema 5.korpusu ARBiH i potezima koje bi trebalo povući u narednom periodu, požalio se da u Zagrebu postoje ljudi koji preko Hrvatske teritorije rade za dobrobit 5. korpusa ARBiH, na šta je Tuđman odgovorio da dostavi imena tih ljudi, kako bi problem riješila policija Hrvatske. Istodobno, Tuđman savjetuje delegaciju koju je primio da krenu u diplomatsku ofanzivu po islamskim zemljama, u kojima bi oni, kao Izetbegović, tražili novac za „odbranu Muslimana u BiH“. U to ime, Tuđman Adbiću kazuje: „Ali, dajte, stvarno sa ovim, sve što smo kazali do sada, uključite se tu među te islamske zemlje, i to vidite. Gledajte gospodo, tu za ovim stolom su bili predstavnici Irana, ne samo ambasador. Pa prema tome, ako oni dobivaju kažu milijarde, onda vi možete dobiti isto tako...Idite sa Turskom i Iranom, svakako, a onda vidite drugo.“

Na drugoj strani, u Sarajevu, Izetbegović je 25.12.1993.g. otvorio sjednicu Predsjedništva RBiH. Prvo se vodila rasprava da li se vjerski praznici trebaju ili ne obilježavati u Predsjedništvu RBiH. Kada je došla na red tačka o pregovorima, mirovnom rješenju i podjeli glavnog grada RBiH, Izetbegović je kazao: Mislim da sam vas izvjestio i svi vi znate šta se događalo, pa ako treba još nešto da kažem, recite. Ništa nije postignuto, iako smo divljački radili tih dana, natezali se. Ja više neću ići na taj način, natezati se. Ovo su naši zahtjevi. Istina, koopredsjednici su krivi. Oni su pokušali da spasu konferenciju na svaki način. Kad je riječ o Sarajevu, podmetali su nam sedam – osam varijanti. Da se održi pojam Sarajeva, ali da se srpskoj strani izađe u susret. Oni su bili spremni da prihvate, jer to je možda pojedinost koja nije poznata, administraciju od dvije godine, pod uvjetom da se odmah potpiše tu da će se stvarati još jedan grad pored Sarajeva. Mi smo to odbili.

Šiber: Njima treba ime. Ime im treba.

Izetbegović: Dakle, natezanje oko Sarajeva je bilo dva puta. Nije se moglo ništa postići. Oni bi prihvatili administraciju UN pod uslovom da se u formulaciju ubaci da će se tražiti konačno rješenje, ali da će konačno rješenje počivati na principu dva grada. Ja sam rekao da je to podjela, oni su kazali ne podjela, nego naše pravo da napravimo grad. To je njihovo. Evropa neće mrdnuti da to spriječi, to vam mogu reći unaprijed. Neće doći do bombardovanja ovih pozicija. Čak i ako se bombardovanje grada nastavi, dotle će nas poubijati sve do jednoga...Stvari treba gledati onako kakve jesu. Oni hoće još jedan grad. Od nas zavisi dalje jesmo li neka kuga, pa ćemo pustiti da bude jedan grad. Ali mi nismo kuga, nisu nas mogli topovima na to prisiliti. Prije svega, kada progutaš princip, onda ti je jako teško u detalje pristati. Oni misle da bi taj njihov kraj se razvijao, bio na relaciji Pale, Lukavica, pa Ilidža, Rajlovac. Ostao je problem prolaza koji povezuje to dvoje. Oni kažu otvoreno, postoji i srpsko Sarajevo. Srba je tamo bilo 170.000 i to ne možete uzeti. Ne Srbi neće, hoće da žive, da imaju vlastiti grad...Prema tome, vojska će morati da osvoji Sarajevo. Ili će morati prihvatiti dupli grad. Tu nema trećeg. Mi stalno gledamo da se neko čudo desi. Nema nikakvog čuda. Ili će naša vojska uspjeti da razbije tu blokadu i da grad osvoji i stavi ga pod kontrolu čitavog, ili će se stvoriti dva grada. Oni uzimaju aerodrom u Sokocu, mi u Visokom pravimo aerodrom naš. Aerodrom ovaj bi se skinuo.

Ganić: Kako će Sarajevo bez aerodroma?

Izetbegović: U Visokom, odavde 20 kilometara.

Ganić: To je pet godina gradnje.

Izetbegović: Izgrađen je u dobroj mjeri. Shvatite jednu stvar, nema trećeg. Dok se ne oslobodimo. Moramo vidjeti ima li tu kraja. Pa dobro kroz tri godine, kroz tri godine. Onda znamo da je kraj. Stisnemo zube i kažemo to će biti još otprilike 50.000 života, 150.000 osakaćenih, ali imamo poslije toga. Može se jedino na bazi sloge napraviti jedna Bosna ukoliko htjednu Srbi, Hrvati i Muslimani da stvore zajedničku državu sa zajedničkim vladama, predsjedništvima, zajedničkim organima. Ako to neće, onda preostaje da se podjeli, ništa treće.

Već deset dana prije ove sjednice Predsjedništva RBiH, premijer Vlade RBiH, Silajdžić je rekao da dijelove Sarajeva koje Karadžić traži za R.Srpsku, smatra, očito, nevažnim što je „začinio“ izjavom: „Kad su Pale, Hadžići i Rajlovac bili Sarajevo? Nikada! Selo bilo i ostat će selo.“ 

Ubrzo, Izetbegović odlazi na put u prijateljske zemlje, odakle se vratio i na sjednici Predsjedništva RBiH od 28.1.1994.g. izvjestio Predsjedništvo RBiH o efektima svojih putovanja i susreta. Dakako, centralna tema bila je podjela države.

Izetbegović: „Ja sam se juče vratio sa ovog puta...Tako sam imao razgovore sa Suhartom. On je predsjedavajući nesvrstanih. Ja sam otišao sa željom da ga navratim da nam pošalju 1.500 – 2000 vojnika, što on nije prihvatio. Pa, kad sam bio već ondje, onda sam otišao u Bruneje, jer tu je taj sultan dao priličnu pomoć BiH humanitarnu. Onda je bio red da mu se zahvalim, da navratim, jer oni na to puno gledaju. Mogu vam reći da jako mnogo gledaju. Neka znate nekih osobitih troškova nije bilo, jer avion su dali Saudijci.“

Komšić: „Kako oni gledaju na tok pregovora u Ženevi?“

Izetbegović: „Različito. Ovaj Indonežanin smatra da treba tako, kako idu pregovori. Da treba nastojati što prije mir, nađite izlaz, nađite mir itd. A što se tiče ovog Mahatira, on je radikalniji čovjek, on kaže: Borite se, nema vam druge. Imaćete podršku i našu i svijeta, borite se za cjelovitu Bosnu, nedajte Bosnu, ne prihvatajte nikakve podjele. To je njegov stav. Pitao je, zapravo, pod kojim okolnostima mi prihvatamo podjelu, oni to tako zovu. Ja kažem, znate šta, bilo bi dobro da se o tome još jednom popriča, mi dajemo različite stavove. I spolja mi dolaze prigovori: Konačno, recite gospodo Bosanci šta hoćete? Ne znaju ljudi šta hoćemo. Sad pazite, u toj formuli šta hoćemo nedostaje naš stav. Zaista varira. A znate zbog čega? Varira zavisno od toga imamo li oružje, nemamo li oružje. Mi kažemo, ako nemamo nikakvog oružja, ovo počinje da bude igra na sve ili ništa. U kojoj je vjerovatnije ono ništa nego sve. Sad ti nude trećinu Bosne pa kažeš: u redu,  trećina Bosne, a sutra možeš ostati bez ičega. Što je rekao Franjo meni u onom razgovoru: Predsjedniče, znate li Vi da se govori o podjeli Bosne na dvoje? Je li to vama poznata stvar? Tako mi je rekao. Znate to je realna opasnost. Tuđman mi je to rekao u razgovoru u četiri oka. Kaže: Znate, ja imam ponudu Srba haj'mo mi to popoloviti, šta se mi ovdje mislimo? Ja kažem, dobro neka probaju, samo rekao sam neka znate mi imamo 200.000 vojnika. Onda on kaže: Naravno, 200.000 vojnika, ali oni ne znače ništa bez oružja. Problem oružja postoji. Ima oružja, nema oružja, ovo plus ovo, plus ovo, plus oružje. Oružje ako metnem na nulu,  onda je rezultat tamo sasvim drugačiji. Ako metnem da imam oružje, onda idem na cjelovitu Bosnu, zašto ne?  Ne mogu ja reći, mi nećemo nikakvu podjelu, hoćemo cjelovitu Bosnu, onaj drugi kaže 33%, onaj drugi kaže nije 33% nego je neki minimum. Ljudi ne znaju šta hoćemo.“

U noći 1/2 .mart. 1994.g. u Vašingtonu su predstavnici RBiH i R.Hrvatske potpisali okivrni sporazum o uspostavljanju Federacije BiH na podučijima BiH sa većinskim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom.  U sporazumu su opisane podjele odgovornosti, struktura vlade, zakonodavstvo, sudstvo, kantonalne vlade i druga pitanja. Ovim sporazumom je od strane, prije svih, SAD-a spriječeno formiranje muslimanske poludržave u okviru Unije BiH. Kasnije će bivši američki predsjednik, Bil Klinton priznati da su se SAD i neke europske zemlje bojale muslimanske države na tlu Europe pa su pribjegle stvaranju nenormalnempoludržave – Federacije BiH, čiji aparat i komplikovane institucije i nadležnosti i dan danas koče normalan razvoj BiH.

• 11 Jan, 2013
• 795 pregleda