Od bosanskih dječijih domova do Kembridža

Dvadesetčetverogodišnji Ognjen Tomić Oggi, rođeni Sarajlija koji je veliki dio svog života proveo u domovima za napuštenu i nezbrinutu djecu u Zenici i Sarajevu, diplomirao je prošle sedmice najvišom ocjenom na fakultetu za dokumentarni film i fotografiju u Velikoj Britaniji.

Oggi, čiji je trenutna adresa stanovanja u Kembridžu, već je u svoju biografiju pribilježio brojne filmove, a samo u posljednje tri godine snimio je 22 dokumentarca.

Velika borba

- Moj život je velika borba za vlastiti put, na kojem ću realizirati svoj potencijal. Nakon dugo godina, oslobodio sam se socijalnih radnika koji su me stalno gurali u krivu stranu. Zahvaljujući dobrim ljudima iz Velike Britanije, uspio sam se izboriti za kameru i set, što je moja želja od djetinjstva - rekao je Tomić.  

Sjećanje na dane koje je Tomić proveo daleko od svojih roditelja, koje nikada nije ni upoznao, preplavila su naš razgovor, koji je, prije svega, trebao biti baziran na njegovim ostvarenjima iz svijeta filma.

- Imao sam samo tri mjeseca kada su me smjestili u Dječiji dom Zenica. Razbolio sam se nedugo nakon toga i, zbog vode u mozgu, ležao sam sedam mjeseci u bolnici u Fojnici. Svi su mislili da ću ostati dijete sa posebnim potrebama, ali sam se izvukao. Poslije su me prebacili u Dom "Ljubica Ivezić" na Bjelavama - kaže Tomić te dodaje da je kartu za iseljenje iz Doma u Sarajevu dobio kao 15-godišnjak, kada je ostao potpuno sam i nezbrinut.

Put do slave

Zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti i želji da se bavi fotografijom, uspio je prevazići sve prepreke, a put do slave već je popločao. Njegov dokumentarni film "Sir. Henry's 120bpm BPM" prikazan je dva puta zaredom na 52. filmskom festivalu u Irskoj, a film "Ambasadori uče jezike" bh. reditelja Šemsudina Gegića, na kojem je Oggi bio zadužen za kameru, osvojio je 2008. nagradu na Sarajevo Film Festivalu.

- Dobio sam niz priznanja za fotografiju, jer je, zapravo, od nje sve i počelo. Poslije sam se prebacio na film i sada radim sve: od planiranja, produkcije, snimanja, montaže do postprodukcije. Oprema koju sam kupio nije vrhunska, ali je za dokumentarni film i više nego dovoljna - kaže Tomić te ističe da je njegov angažman mnogo povoljniji za klijenta, jer ne zahtijeva cijeli tim ljudi koji bi radio na snimanju nekog videa.

Uz pomoć nevladine organizacije "Hop Homes from Childern" i engleske porodice koja se o njemu starala do punoljetstva, Tomić je prije devet godina otišao u Veliku Britaniju.

- Ovdje nije teško postići uspjeh. Ako želiš nešto raditi, nema te šta zaustaviti - poručuje Tomić.

Osjećao sam se glupo i poniženo

- Uz pomoć nevladine organizacije iz Sarajeva, telefonom sam prije desetak godina kontaktirao majku. Živjela je u Beogradu, udata za nekog biznismena. Sa njim je imala čak i djecu, ali se sa mnom nije željela upoznati. Osjećao sam se glupo i poniženo, sada više ne znam ni da li je živa - kaže Oggi.

Želja koja me pokreće

- Već sam uradio jedan dokumentarni film o nezbrinutoj djeci, ali ono što bih zaista volio i ono što me tjera da napredujem jeste želja da pokažem kako djeca koja odrastaju bez roditeljskog staranja imaju više kvaliteta i pameti nego što im se to priznaje - rekao je Tomić.

• 25 Maj, 2009
• 1191 pregleda