Američko-ruska prepucavanja oko Agrokora

Hrvatska nikad nije patila od viška suvereniteta. Jednostavno je, kažu, premala da bi bila neki faktor i na europskoj, kamoli na svjetskoj političkoj sceni, a ovo nije više vrijeme dvaju blokova, pa joj, kažu i to, ne bi puno pomoglo da zaglumi nesvrstane i Josipa Broza Tita. Naprosto tako stvari stoje, probijaju nam uši već skoro tri decenije, pa kao milost s neba prihvaćamo kad nam se veliki obrate, bez obzira s kakvim zahtjevima. Posebno to vrijedi za velike zapadne zemlje, prije svih Sjedinjene Američke Države. Na njihov mig, Hrvatska skače na zadnje noge i maše repom puno srčanije nego što su to radile one Titove pudlice na maršalov poziv.

Posljednji primjer je izjava novog američkog ambasadora Roberta Kohorsta koji je ovaj tjedan na poslovnom ručku u organizaciji Američke gospodarske komore "zaboravio" na sve proklamirane politike SAD-a od liberalne ideologije do slobodnog tržišta, za koji se Amerika načelno zalaže, i krenuo obrazlagati kako bi posrnuli Agrokor trebao izgledati u budućnosti. Nema više mantre kako se država nema što miješati u gospodarske odnose, kako će tržište sve samo urediti i kako poduzetnike treba pustiti da rade svoj posao. Malo što je ostalo od onoga što su nas onako revno učili sve ove godine.

Nije Kohorst, naravno, slučajno promijenio ploču. Problem je u tome što će, ako vjerovnici prihvate nagodbu, više od 40 posto vlasništva Agrokora otići u ruke ruskim bankama, a činjenica da Sberbank i VTB banka kontroliraju jednu od najvećih regionalnih kompanija SAD-u se baš ne uklapa u planove koje imaju s regijom.

Rusi ne odustaju

Stoga se bliski prijatelj Donalda Trumpa, koji prilikom odlučivanja o svom ambasadorskom mandatu nije znao niti gdje se Hrvatska točno nalazi, dosjetio da predloži zamjensko rješenje po kojem bi država trebala urediti da nijedna od vjerovničkih grupacija u Agrokoru ne može imati više od 10 posto glasačkih prava, jer da bi se time – valja pažljivo pročitati ovo objašnjenje – izbjegle posljedice loših odluka koje bi mogli donijeti pojedinci ili grupe nasuprot kvalitetnijem zajedničkom odlučivanju većeg broja ljudi s financijskim udjelom.

Upitali su ga birani novinari, koje je AmCham pozvao na ručak, misli li pritom na rastući utjecaj ruskog kapitala, Kohorst je rekao da ne raspolaže brojkama, ali da se "ne bi iznenadio da ulagači iz SAD-a ipak prednjače na ovom području". Nije Kohorst spominjao Knighthead, niti druge američke tzv. lešinarske fondove koji su investirali u tada već propali koncern, kako bi iz njega izvukli što se izvući još može.

Odgovor Rusije stigao je vrlo brzo. Njihov veleposlanik Anvar Azimov nakon gospodarskog foruma Zagreb – Sankt Petersburg odmah je stao na stranu "svojih banaka" i upitao američkog kolegu zašto njihove banke nisu spašavale Agrokor. Pozvao je, ovo također nije nevažno znati, unutarnje i vanjske snage da ne postavljaju prepreke Sberbanku, posebno se očešavši o Kohorsta za kojeg je ipak, kao biznismena a ne karijernog diplomatu, pronašao razumijevanje za grešku koju je napravio.

Uglavnom, Rusima očito ne pada na pamet odustati od namjere preuzimanja velikog dijela kompanije, Amerikancima ne pada na pamet da im to dopuste, a Hrvatskoj ne pada na pamet što joj je činiti s obzirom da bi i ovako zbog Lex Agrokora i državne intervencije mogla biti suočena s milijunskim tužbama gnjevnog dijela vjerovnika koji se osjećaju zakinuti u podjeli ionako tankog Agrokorovog kolača.

Ideje naše, benzin vaš

Osim toga ili baš zato, tko će ga znati, u parlamentu se i to po hitnoj proceduri, u samo jednom čitanju, našla rasprava oko tzv. Lex LNG-a, zakona kojim bi se regulirala izgradnja terminala na ukapljeni prirodni plin na Krku. Javna je tajna da su za taj projekt prije svih zainteresirani opet Amerikanci koji bi preko plutajućeg terminala Hrvatskoj prodali ne samo svoju tehnologiju, nego bi tim putem prodavali i plin, čime opet nastoje sjesti na rep Rusima i Gazpromu koji je godinama glavni opskrbljivač plinom u Hrvatskoj. I ne samo u Hrvatskoj, nego i šire.

Ambasador Kohorst je projekt pohvalio, prije svega zbog energetske diverzifikacije u jugoistočnoj Europi. Tek je ovlaš spomenuo da "postoji mogućnost da SAD proda određenu količinu plina tom terminalu", ali da nije fokus na tome, nego na diverzifikaciji, stabilnosti i tako sve dalje.

Protiv plutajućeg terminala se podigao cijeli Kvarner. Ekološke udruge upozoravaju na opasnost od zagađivanja mora od klora koji se koristi u procesu, urbanisti da terminal nije predviđen prostornim planom Omišlja, a ekonomisti na činjenicu da se zakonom, o kojem će se glasati već u srijedu, predviđa da će se koncesija dati na 99 godina s odredbom da je Hrvatska kao država dužna isplaćivati naknadu korisniku ako on bude poslovao s gubitkom?! A s obzirom na cijenu tog plina, već je sada sasvim sigurno da će tako i biti.

Dakle, malo što je ostalo od slobodnog tržišta, jačanja poslovne klime, unapređenja uvjeta poslovanja i svega onoga već spomenutog. Ostalo, zapravo nije ništa. Ostao je onaj već izraubani moto Ostapa Bendera: Ideje naše, benzin vaš!

• 10 Jun, 2018
• 2305 pregleda