Nikad cula; niti bih dala da moju bebu neko pospe kockama po glavi to moze da zaboli (moze skliznuti pod maicu pa da bebu zulja a da se i ne zna)
Ni sitni secer mi vala nije ok.
Moja nekadasnja radna prijateljica, inace bosanska katolkinja, praktikuje "puderisanje" bebinog lica brasnom (da ima svijetal, njezan ten) i secerom (da ostane slatka) ... a jedna starija srbijanka, ako je beba muskich, baci na njeg suknju (il haljinu) - da kad bude veJiki trchi za "suknjom"
Ocuvanje identiteta
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Ocuvanje identiteta pri nadijevanju imena
Kuda idu ljudi kao ja ...
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Ocuvanje identiteta pri nadijevanju imena
ma ok, kako god, s maminim dlanom il bez, svejedno - kod nas nije takav obicaj.
Kod nas su jaja
Kod nas su jaja
Kuda idu ljudi kao ja ...
Re: Ocuvanje identiteta pri nadijevanju imena
Ja znam isto da je obiÄÂaj kad ti neka mala beba doÄ‘e prvi put u kuću da je malo pospeÅ¡ Å¡eÄÂerom ali malo izmeÄ‘u prstiju se uzme Å¡eÄÂera, da bude slatka, malo braÅ¡nom je dohvatiÅ¡ po obrazu i daÅ¡ jaje zbog nafake
Vezite me cim pocnem sanjati vinograde, zna se ko sam kad se pogase ljeta...
Re: Ocuvanje identiteta pri nadijevanju imena
Bosnjaci,zahvaljujuci tome,sto su svoj bosanski jezik,morali da podijele sa Hrvatima i Srbima,moraju i islamizirana prezimana da imaju.. To medju ostalim muslimanskim narodima i nije cesta praksa.. Ne moramo ici dalje od Albanaca i Kosova,odnosno Albanije i Makedonije..
Cak je u doba komunizma bilo popularno,davati svojoj (misli se na muslimanske roditelje) djeci,neka neutralna imena.. Npr.. Jasna,Dina-Dino,Damir,Zlata-Zlatan,Zlatko.. itd..itd.. Jednostavno,bili smo ubaceni u masinu koja je od nas trazila da napustimo svoj rodjeni identitet..
Danas,kad imamo pravo na svoj jezik,ponovo nam se nude neke bratstvo-jedinstvenujuce formule u kojima moramo da se odricemo necega..
U modi je Crkva Bosanska..
Izvolite obici sve hrvatske veb-sajtove,forume i sve ostalo..
Minimalizira se njen znacaj ili se uopce ne pominje..
Srbi sa ovim nemaju neke veze jer oni sa Bosnom,inace nemaju neke veze.. -.. dokazano..
Toliko truda za hiljadu godina,da se sacuva sloboda i nezavisnost,kao i zasebnost u odnosu i na udaljenije osvajace i na susjede i opet ista prica..
Naravno da treba nastaviti tradiciju.. Ili neko ima pametnije rjesenje??
Cak je u doba komunizma bilo popularno,davati svojoj (misli se na muslimanske roditelje) djeci,neka neutralna imena.. Npr.. Jasna,Dina-Dino,Damir,Zlata-Zlatan,Zlatko.. itd..itd.. Jednostavno,bili smo ubaceni u masinu koja je od nas trazila da napustimo svoj rodjeni identitet..
Danas,kad imamo pravo na svoj jezik,ponovo nam se nude neke bratstvo-jedinstvenujuce formule u kojima moramo da se odricemo necega..
U modi je Crkva Bosanska..
Izvolite obici sve hrvatske veb-sajtove,forume i sve ostalo..
Minimalizira se njen znacaj ili se uopce ne pominje..
Srbi sa ovim nemaju neke veze jer oni sa Bosnom,inace nemaju neke veze.. -.. dokazano..
Toliko truda za hiljadu godina,da se sacuva sloboda i nezavisnost,kao i zasebnost u odnosu i na udaljenije osvajace i na susjede i opet ista prica..
Naravno da treba nastaviti tradiciju.. Ili neko ima pametnije rjesenje??
Re: Ocuvanje identiteta pri nadijevanju imena
Hypnose,misli se na uobicajena bosnjacka prezimena.. Npr: Mehmedovic..
To je iz razloga da se sacuva identitet u odnosu na narode krscanske vjere oko nas a koji govore jezikom koji se od naseg razlikuje samo na osnovu njihovih izvjestacenih leksickih formi. Ovaj narod,trudio se uvijek da sacuva zasebnost,jer bez nje,sasvim sigurno ne bi bilo ni BiH. Na primjer,kada je sultan naredio da se skinu ahmedije i umjesto njih da se koriste fesovi,nas narod se protivio tome,jer je mislio da ce na taj nacin,biti manje zaseban od ostalih naroda i da e na taj nacin,BH drzavnost,biti umanjena.. Mislim da je i Reis,dosta govorio o tome..
To je iz razloga da se sacuva identitet u odnosu na narode krscanske vjere oko nas a koji govore jezikom koji se od naseg razlikuje samo na osnovu njihovih izvjestacenih leksickih formi. Ovaj narod,trudio se uvijek da sacuva zasebnost,jer bez nje,sasvim sigurno ne bi bilo ni BiH. Na primjer,kada je sultan naredio da se skinu ahmedije i umjesto njih da se koriste fesovi,nas narod se protivio tome,jer je mislio da ce na taj nacin,biti manje zaseban od ostalih naroda i da e na taj nacin,BH drzavnost,biti umanjena.. Mislim da je i Reis,dosta govorio o tome..
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Ocuvanje identiteta pri nadijevanju imena
Citanjem texta koji ce uslijediti, spopadose me zmarci ... te, rijesih podijeliti s vama tu dirljivu a istinitu pricu koja ni vas nece ostaviti ravnodusnima, u to sam sigurna.
Hoce li uslijediti misljenja "pametnjakovicha" da ovom textu nije mjesto na ovoj, mojoj temi, ma savrseno me ne zanima.
dakle:
„Volim te k'o Bajro mater“
Cerska, 1. Muharrem 1429. g. po H./10. januar 2008. god.
Prvog dana Nove hidžretske 1429. godine rjeÅ¡ih sebe da poÄÂastim jednom pjeÅ¡aÄÂkom Å¡etnjom do skuta UdrÄÂa, te se namjerih hoditi preko Kurjaka. Idući putem, odveć suženim, onih koji su ga Å¡irili svojim hodom ovdje viÅ¡e nema, neki sada hode putevima džennetskim, a drugi Å¡ire puteve po bjelosvjetskim „džunglama na asfaltu“, sjetih se da je ovim putem, prije rata, najÄÂešće hodio naÅ¡ dobri komÅ¡ija Bajro Goga. Prolazeći kraj njegova, joÅ¡ uvijek uspravnog kućerka, doduÅ¡e bez krova, srce mi se steže od pomisli da je ovo joÅ¡ jedan zauvijek ugaÅ¡eni dom,
kakve ÄÂesto gledam po Cerskoj. RjeÅ¡ih da napiÅ¡em slovo o ovom neobiÄÂnom ÄÂovjeku, da progovorim o onome koji to nije mogao, pouÄÂen primjerom „da su pisci/pjesnici najbolji historiÄÂari jer oni mogu iznijeti najdublje istine“.Ne bih znao mnogo kazati o Bajri Gogi. Poznato mi je malo od onog Å¡to je on sam, da je mogao, trebao ispriÄÂati i malo viÅ¡e od onoga Å¡to je ljudska maÅ¡ta domislila na onim mjestima koje je on sam uvijek preÅ¡ućivao. Kada je prvi put, i da li je, proplakao na ovom vedrom svijetu ne bih mogao taÄÂno kazati. Moglo bi to biti one hladne, ljute ceranske zime, na Bajram, 1948. godine o kojoj sam sluÅ¡ao poÄÂesto u svome djetinjstvu. Bajro je roÄ‘en od oca Omera Kurjaka i majke Ajkune koja je bila rodom iz zvorniÄÂke JoÅ¡anice. Rano je ostao siroÄÂe jer mu je otac preselio dok je on joÅ¡ bio maksumÄÂe. Ljudi su se ÄÂesto pitali otkud da je ime i oÄÂevo ime Bajrinog oca bilo isto: Omer. Bolji znalci Bajrine loze vele da je i Bajrin otac Omer se rodio brzih dana nakon smrti svoga oca Omera, te mu iz tog razloga dadoÅ¡e oÄÂevo ime. Ubrzo je ostao sa sestrama Havom i Mejrom i bez toplog majÄÂinskog krila jer mu se mati preudala za Ã…Â abana Baltića.
- „Ta sirotinja se objesi o mome vratu, ne mogadoh ih gledati da su gladni“, sjetno zboreći, veli Bajrin amidžić Mujo, te dodaje: „K'o da je danas bilo, popnem Bajru na krkaÄÂu i pravac Smailu Veliću. Velim mu: „Smail-aga ja sam se dosad brin'o i ne znam kako ću dalje?“.
Mujo nastavlja, srÄÂući bez hiće svoj ohlaÄ‘eni fildžan kahve: „Odemo ti mi do Ã…Â abana Baltića i Ajkune. Kupi se Ajkuna svojoj djeci ili ih tu primite. DrugaÄÂije ne mere bit'“.
„Sestre su mu ÄÂesto iÅ¡le kod matere u Baltiće, ali Bajro nikad i nikud nije stio ići sa svoga topraka“, besjedi Mujo tarući suze sa lica. Mujo mi nadalje veli da je Bajrin krevet bila slama a pokrivaÄ ponjava. „Naroda nije bilo ko mu nije dav'o, nije isk'o, nije tražio ni od koga. Ko mu god da on uzme i donese svojoj materi, pa joj broji“, sjeća se Mujo djetinjstva Bajrinog. I joÅ¡ zbori o danima Bajrine mladosti: „ÄÂe su kopaÄÂi, eto ga, Ä‘e se kupi sjeno eto ga, jal' mu hoćeÅ¡ dati, jal' nećeÅ¡, svejedno mu. Samo da pomogne“.
Mnogo je Cerana koji su pomagali Bajri. Jedan je zaslužio da se posebno spomene: o poslednjim godinama života Bajrinog oca i njegovom životu najviše se brinuo Ragib Mustabašić.
Dragi Bog, kod Koga su kljuÄÂevi tajni vidljivog i zastrtog svijeta, Bajru je stavio u kuÅ¡nju da ispita dunjaluk i Njegove tajne bez darova kakvi su govor i sluh. Nadimak Goga darivale su mu komÅ¡ije zbog njegove, jedino moguće, arhaiÄÂne govorne ekspresije koja je odgovarala glasanju slogova go-ga. Bajro je živio sirotinjski, ali uzorno i poÅ¡teno, neko vrijeme, sa svojom majkom Ajkunom i dvije sestre, dok se one nisu udale. Veći dio svoga života proveo je u samoći svoje troÅ¡ne kuće.
Kad mu je mati preselila ranih osamdesetih, ostao je jedan detalj, jako pouÄÂan primjer odnosa djeteta prema majci. Bila je hladna, jaka, ljuta ceranska zima a Bajro je svoj jedini jorgan kojim se pokrivao odnio do materinog mezara i nju pokrio. Od tada je u naÅ¡em narodu zaživjela ÄÂuvena izreka: „Volim te k'o Bajro mater“.
Iako je živio u posebnom svijetu, nama neznanom, ne postoji pouzdan svjedok koji bi mogao potvrditi da je Bajro izostavio ijednu dženazu ili džuma namaz. „Džumu nije ostavljao, samo mu 'vako uÄÂinimo rukama da je sutra petak a on se odma' ÄÂisti, sprema, boji se zakasniće“, veli Mujo.
Ja sam, joÅ¡ kao maksumÄÂe nezrelo u vaktu i prostoru, uÄÂeći se životnoj odgovornosti svakodnevnom brigom o sitnom i krupnom blagu, znao da je petak i džuma toga dana kad bi Bajro Goga proÅ¡ao veselo i lijepo obuÄÂen kao da ide po svoju mladu, koju nikad nije svome domu doveo.
Bajro je dobio ime jer se rodio na Bajram te je njegov život pouÄÂan primjer da ime ima svoje puno znaÄÂenje. Bio je uvijek razdragan, veseo i lijepo obuÄÂen kao Å¡to mi trebamo biti barem za vrijeme Bajrama.
Bajro je jako uživao i radovao se svim onim danima koji su bili vezani za ceranske svadbe. To ga nije moglo maÅ¡iti i jedan je od rijetkih koji nije niti jednu propuÅ¡tao. Srijedom je bila kna, ÄÂetvrtkom su sviraÄÂi hodali od kuće do kuće, obavezno zakićeni a i Bajro s njima, kao da je ÄÂlan njihovog orkestra. Poslije jacije opet je slijedila muzika a Bajro izgarao igrajući dok ga noge nose. U petak je bio pilavski teferiÄ gdje su bile glavne atrakcije niÅ¡an, razbijanje lonca, bacanje kamena sa ramena i trka muÅ¡karaca. ÄŒesto se deÅ¡avalo da niko ne može zavezanih oÄÂiju razbiti lonac a Bajro je imao ćeif da ga on, kad ga privedu, na kraju maljem zdrobi zemljani lonac u paramparÄÂad. KoÅ¡ulja koju bi dobio za osvojenu nagradu ÄÂinila ga je ponosnim i lijepo bi se uklapala uz njegov crveni fes sa kićankom.
Ima neÅ¡to u naÅ¡em ceranskom narodu Å¡to ne bi trebalo nikako iÅ¡ÄÂeznuti a to je naÅ¡a lokalna, komÅ¡ijska solidarnost. Ima, zaista i kod Velića, bez subjektivizma, neÅ¡to gospodsko. Fikro i Ćamil su joÅ¡ prije rata bili inicijatori da se Bajri napravi nova kuća, pored odveć troÅ¡ne stare kuće. Bajro, iako golema sirotinja, najbolje se oblaÄÂio od svih Cerana. Za njegov styling brinuli su se naÅ¡i gasterbajteri, Talovići ponajviÅ¡e. Goga je najviÅ¡e volio drugima pokazivati svoju kolekciju svilenih kravata, koÅ¡ulja, odijela i taze Å¡vicarskih satova.
Jako je volio mog rahmetli amidžu Mevludina jer je Mevlo bolje razumijevao njegov svijet od drugih Cerana. Uživao je da zapjeva izvorno sa Mevlom na svoj naÄÂin.
PriÄÂalo se da je jako bilo ÄÂudno na koji naÄÂin je Bajro stizao od RovaÅ¡ke džamije nakon klanjanja Bajram namaza i primljenih hedija, i ispred džamije u ÄŒelebićima do svojih hedija, iako je bajramski namaz klanjan u isti vakat, bezbeli.
Znao je dobro s parama, iako nikad nije trgovao, niti gubio vrijeme da pohaÄ‘a Å¡kolu. ÄŒudnovatno je dobro znao selektirati novÄÂanice istih apoena. Nije se zaustavljao na jednom brojanju te bi ih opet sve pomjeÅ¡ao pa opet slagao. Pa opet tako.
PriÄÂa se, takoÄ‘er o joÅ¡ neÄÂemu, vjerovali ili ne! Naime, prije rata, jednog vrelog ljetnjeg dana bio je veliki teferiÄ u Konjević Polju a to Bajro nije propuÅ¡tao. Poslijepodne, istog dana, preselio je Ã…Â ahin ÄŒelebić iz Dola. Obzirom da je bila nesnoÅ¡ljiva vrućina njegovi bližnji rjeÅ¡ili su ga kopati isti dan. Haber o dženazi stigao je samo onima koji su bili ublizu, koji nisu otiÅ¡li na teferiÄÂ. Pred akÅ¡am ljudi su se posafali da klanjaju dženazu i taman da zanijete kad i Bajro stiže. Kako je stigao na dženazu a da mu niko nije mogao haberiti, odgonetnute sami?
Iako smo bili uskraćeni da osjetimo ljepotu Bajrinog govora, onaj koji je želio „komunicirati“ sa njim uvijek je razumijevao Å¡ta on misli. Bajro kao da je znao „da je govor dan ÄÂovjeku da bi isti sakrio svoje misli“. InaÄÂe, u životu je važnije sluÅ¡ati nego govoriti. Bajro je sluÅ¡ao druge dok govore sa nesvakidaÅ¡njom pažnjom i žarom. Oduvijek sam se pitao otkud mu ta vjeÅ¡tina. Shvatih da je ta vjeÅ¡tina sluÅ¡anja bila izbruÅ¡ena u njegovoj samoći.
Žene, slobodnije u govoru, uživale su da ga zezaju po pitanju njegove ženidbe, ÄÂesto cirkuzajući i naglas razmiÅ¡ljajući sa kakvim žarom bi Bajro, onako vrijedan i neistroÅ¡en, nasrnuo na svoju mladu prve braÄÂne noći, unaprijed znajući da se takva sretnica neće naći.
I Bajro Goga je bio s nama cijelo vrijeme opsade Cerske, od aprila '92 do marta '93. Kad je pala Cerska otiÅ¡ao je sa narodom put Srebrenice. Tamo je preživljavao sa svojom sestrom Ajkom i zetom Alijom Sokolom u predzoru srebreniÄÂke klaonice.
PriÄÂa se da je Suljo ef. Memić, ratni imam u SolaćuÅ¡i kod Srebrenice, dugo se ibretio zbog jednog prizora kojeg je bio oÄÂevidac. Naime, Suljo ef. poranio je jednog petka, prije džume da se pripremi za hutbu. DoÅ¡avÅ¡i u džamiju zatekao je samog Bajru kako uÄÂi ÄÂasni Kur'an „na svoj naÄÂin“.
Upadom povampirenih ÄÂetniÄÂkih nekrofila u Srebrenicu, Bajro je otiÅ¡ao, po prvi put u svome životu, u krivom smjeru. Umjesto da ide sa vojskom i civilima preko brda put Tuzle, Bajro se zaputio ka autobusima koji su „trebali“ sigurno prevesti žene, djecu, stare, iznemogle i bolesne, smatrajući da mu je tu mjesto.
Neki naÅ¡ ÄÂovjek zamolio je „skretniÄÂara“ za žive (put u autobus, op.a.) i mrtve (odvajanje od autobusa ustranu, op.a.) da ga pusti u autobus jer je ÄÂovjek gluhonijem. Nekrofil reÄÂe da su za njega sve balije iste, te i Bajru odvoji ustranu. Bajro je sa sobom jedino imao mali jorganÄÂić od kojega se nije odvajao. Ne znam gdje su ga nekrofili ubili ali znam da je padajući, pokoÅ¡en rafalima, pored svojih saputnika u dženet, zadnjim trzajima svojih vrijednih i ÄÂestitih ruku, jorganom prekrio sada sebe umjesto majke.
Ja ga joÅ¡ uvijek zamiÅ¡ljam kako usred bijela dana ili u gluho doba noći, gospodski obuÄÂen, svojim lahkim i brzim korakom, preko vrletnih strana, potoÄÂića i Å¡umaraka žurno tutnji prema svojoj kući da ne zakasni, kako bi joÅ¡ jednom ugrijao majku prekrivÅ¡i je svojim jorganom i poÄÂasno ÄÂuvao stražu nad njenim mezarom.
Bio je srednjeg rasta, koÅ¡ÄÂat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu crnu kosu, boÅ¡njaÄÂku ÄÂehru. Njegova glava, koju je vazda ukraÅ¡avala beretka ili crveni fes, mogla je biti glava derviÅ¡a, bista ceranskog heroja u dvoriÅ¡tu osnovne Å¡kole, lik sa naslovnice modnih ÄÂasopisa... Volio bih da mogu taÄÂno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim ÄÂestitim i plemenitim likom Bajro Goga htio je usrećiti ljude oko sebe, viÅ¡e nego sebe. Nikada se nije odvajao od kuće gdje ga je mati, doduÅ¡e rijetko, grijala u svome krilu u prohladnoj, jedinoj sobi njihovog kućerka. Volio je i ÄÂuvao kuću i zemlju naslijeÄ‘enu od svoga oca. Svoj toprak.
„Onu njegovu uspomenu (kuću, op. a.) ne smije niko dirati. To mora bit’ k’o muzej. Da sam mlaÄ‘i ja bi’ to pokrioâ€Â, veli Mujo gaseći odavno dogorjelu cigaru i paleći odmah drugu.
Ako ikada njegovo tijelo bude pronaÄ‘eno, biti će to jednom kad hladna, duga ceranska zima prosniježi. Iako nije mogao kazati, shvatio sam da mu je želja da se ukopa pored mezara njegove majke, u blizini njihovog doma koji, iako polahko nestaje, joÅ¡ uvijek zraÄÂi ÄÂistoćom i toplinom a ako upamtimo njegovu dženazu prekriti ćemo njegov tabut bosanskom zastavom ljiljana. Da ugrijemo sebe. Rijetko se desi, ali narod vjeruje da postoje i Božiji ljudi (dobri). Oni koji su voljeli i radili za života baÅ¡ onako kako dragi Bog od nas traži. SvjedoÄÂim da je Bajro Goga jedan od njih. A Allah najbolje zna!
A Bajri, allah_rahmetelje, neka mu je vjecni rahmet i neka ga dragi Allah nagradi, amin.
Hoce li uslijediti misljenja "pametnjakovicha" da ovom textu nije mjesto na ovoj, mojoj temi, ma savrseno me ne zanima.
dakle:
„Volim te k'o Bajro mater“
Cerska, 1. Muharrem 1429. g. po H./10. januar 2008. god.
Prvog dana Nove hidžretske 1429. godine rjeÅ¡ih sebe da poÄÂastim jednom pjeÅ¡aÄÂkom Å¡etnjom do skuta UdrÄÂa, te se namjerih hoditi preko Kurjaka. Idući putem, odveć suženim, onih koji su ga Å¡irili svojim hodom ovdje viÅ¡e nema, neki sada hode putevima džennetskim, a drugi Å¡ire puteve po bjelosvjetskim „džunglama na asfaltu“, sjetih se da je ovim putem, prije rata, najÄÂešće hodio naÅ¡ dobri komÅ¡ija Bajro Goga. Prolazeći kraj njegova, joÅ¡ uvijek uspravnog kućerka, doduÅ¡e bez krova, srce mi se steže od pomisli da je ovo joÅ¡ jedan zauvijek ugaÅ¡eni dom,
kakve ÄÂesto gledam po Cerskoj. RjeÅ¡ih da napiÅ¡em slovo o ovom neobiÄÂnom ÄÂovjeku, da progovorim o onome koji to nije mogao, pouÄÂen primjerom „da su pisci/pjesnici najbolji historiÄÂari jer oni mogu iznijeti najdublje istine“.Ne bih znao mnogo kazati o Bajri Gogi. Poznato mi je malo od onog Å¡to je on sam, da je mogao, trebao ispriÄÂati i malo viÅ¡e od onoga Å¡to je ljudska maÅ¡ta domislila na onim mjestima koje je on sam uvijek preÅ¡ućivao. Kada je prvi put, i da li je, proplakao na ovom vedrom svijetu ne bih mogao taÄÂno kazati. Moglo bi to biti one hladne, ljute ceranske zime, na Bajram, 1948. godine o kojoj sam sluÅ¡ao poÄÂesto u svome djetinjstvu. Bajro je roÄ‘en od oca Omera Kurjaka i majke Ajkune koja je bila rodom iz zvorniÄÂke JoÅ¡anice. Rano je ostao siroÄÂe jer mu je otac preselio dok je on joÅ¡ bio maksumÄÂe. Ljudi su se ÄÂesto pitali otkud da je ime i oÄÂevo ime Bajrinog oca bilo isto: Omer. Bolji znalci Bajrine loze vele da je i Bajrin otac Omer se rodio brzih dana nakon smrti svoga oca Omera, te mu iz tog razloga dadoÅ¡e oÄÂevo ime. Ubrzo je ostao sa sestrama Havom i Mejrom i bez toplog majÄÂinskog krila jer mu se mati preudala za Ã…Â abana Baltića.
- „Ta sirotinja se objesi o mome vratu, ne mogadoh ih gledati da su gladni“, sjetno zboreći, veli Bajrin amidžić Mujo, te dodaje: „K'o da je danas bilo, popnem Bajru na krkaÄÂu i pravac Smailu Veliću. Velim mu: „Smail-aga ja sam se dosad brin'o i ne znam kako ću dalje?“.
Mujo nastavlja, srÄÂući bez hiće svoj ohlaÄ‘eni fildžan kahve: „Odemo ti mi do Ã…Â abana Baltića i Ajkune. Kupi se Ajkuna svojoj djeci ili ih tu primite. DrugaÄÂije ne mere bit'“.
„Sestre su mu ÄÂesto iÅ¡le kod matere u Baltiće, ali Bajro nikad i nikud nije stio ići sa svoga topraka“, besjedi Mujo tarući suze sa lica. Mujo mi nadalje veli da je Bajrin krevet bila slama a pokrivaÄ ponjava. „Naroda nije bilo ko mu nije dav'o, nije isk'o, nije tražio ni od koga. Ko mu god da on uzme i donese svojoj materi, pa joj broji“, sjeća se Mujo djetinjstva Bajrinog. I joÅ¡ zbori o danima Bajrine mladosti: „ÄÂe su kopaÄÂi, eto ga, Ä‘e se kupi sjeno eto ga, jal' mu hoćeÅ¡ dati, jal' nećeÅ¡, svejedno mu. Samo da pomogne“.
Mnogo je Cerana koji su pomagali Bajri. Jedan je zaslužio da se posebno spomene: o poslednjim godinama života Bajrinog oca i njegovom životu najviše se brinuo Ragib Mustabašić.
Dragi Bog, kod Koga su kljuÄÂevi tajni vidljivog i zastrtog svijeta, Bajru je stavio u kuÅ¡nju da ispita dunjaluk i Njegove tajne bez darova kakvi su govor i sluh. Nadimak Goga darivale su mu komÅ¡ije zbog njegove, jedino moguće, arhaiÄÂne govorne ekspresije koja je odgovarala glasanju slogova go-ga. Bajro je živio sirotinjski, ali uzorno i poÅ¡teno, neko vrijeme, sa svojom majkom Ajkunom i dvije sestre, dok se one nisu udale. Veći dio svoga života proveo je u samoći svoje troÅ¡ne kuće.
Kad mu je mati preselila ranih osamdesetih, ostao je jedan detalj, jako pouÄÂan primjer odnosa djeteta prema majci. Bila je hladna, jaka, ljuta ceranska zima a Bajro je svoj jedini jorgan kojim se pokrivao odnio do materinog mezara i nju pokrio. Od tada je u naÅ¡em narodu zaživjela ÄÂuvena izreka: „Volim te k'o Bajro mater“.
Iako je živio u posebnom svijetu, nama neznanom, ne postoji pouzdan svjedok koji bi mogao potvrditi da je Bajro izostavio ijednu dženazu ili džuma namaz. „Džumu nije ostavljao, samo mu 'vako uÄÂinimo rukama da je sutra petak a on se odma' ÄÂisti, sprema, boji se zakasniće“, veli Mujo.
Ja sam, joÅ¡ kao maksumÄÂe nezrelo u vaktu i prostoru, uÄÂeći se životnoj odgovornosti svakodnevnom brigom o sitnom i krupnom blagu, znao da je petak i džuma toga dana kad bi Bajro Goga proÅ¡ao veselo i lijepo obuÄÂen kao da ide po svoju mladu, koju nikad nije svome domu doveo.
Bajro je dobio ime jer se rodio na Bajram te je njegov život pouÄÂan primjer da ime ima svoje puno znaÄÂenje. Bio je uvijek razdragan, veseo i lijepo obuÄÂen kao Å¡to mi trebamo biti barem za vrijeme Bajrama.
Bajro je jako uživao i radovao se svim onim danima koji su bili vezani za ceranske svadbe. To ga nije moglo maÅ¡iti i jedan je od rijetkih koji nije niti jednu propuÅ¡tao. Srijedom je bila kna, ÄÂetvrtkom su sviraÄÂi hodali od kuće do kuće, obavezno zakićeni a i Bajro s njima, kao da je ÄÂlan njihovog orkestra. Poslije jacije opet je slijedila muzika a Bajro izgarao igrajući dok ga noge nose. U petak je bio pilavski teferiÄ gdje su bile glavne atrakcije niÅ¡an, razbijanje lonca, bacanje kamena sa ramena i trka muÅ¡karaca. ÄŒesto se deÅ¡avalo da niko ne može zavezanih oÄÂiju razbiti lonac a Bajro je imao ćeif da ga on, kad ga privedu, na kraju maljem zdrobi zemljani lonac u paramparÄÂad. KoÅ¡ulja koju bi dobio za osvojenu nagradu ÄÂinila ga je ponosnim i lijepo bi se uklapala uz njegov crveni fes sa kićankom.
Ima neÅ¡to u naÅ¡em ceranskom narodu Å¡to ne bi trebalo nikako iÅ¡ÄÂeznuti a to je naÅ¡a lokalna, komÅ¡ijska solidarnost. Ima, zaista i kod Velića, bez subjektivizma, neÅ¡to gospodsko. Fikro i Ćamil su joÅ¡ prije rata bili inicijatori da se Bajri napravi nova kuća, pored odveć troÅ¡ne stare kuće. Bajro, iako golema sirotinja, najbolje se oblaÄÂio od svih Cerana. Za njegov styling brinuli su se naÅ¡i gasterbajteri, Talovići ponajviÅ¡e. Goga je najviÅ¡e volio drugima pokazivati svoju kolekciju svilenih kravata, koÅ¡ulja, odijela i taze Å¡vicarskih satova.
Jako je volio mog rahmetli amidžu Mevludina jer je Mevlo bolje razumijevao njegov svijet od drugih Cerana. Uživao je da zapjeva izvorno sa Mevlom na svoj naÄÂin.
PriÄÂalo se da je jako bilo ÄÂudno na koji naÄÂin je Bajro stizao od RovaÅ¡ke džamije nakon klanjanja Bajram namaza i primljenih hedija, i ispred džamije u ÄŒelebićima do svojih hedija, iako je bajramski namaz klanjan u isti vakat, bezbeli.
Znao je dobro s parama, iako nikad nije trgovao, niti gubio vrijeme da pohaÄ‘a Å¡kolu. ÄŒudnovatno je dobro znao selektirati novÄÂanice istih apoena. Nije se zaustavljao na jednom brojanju te bi ih opet sve pomjeÅ¡ao pa opet slagao. Pa opet tako.
PriÄÂa se, takoÄ‘er o joÅ¡ neÄÂemu, vjerovali ili ne! Naime, prije rata, jednog vrelog ljetnjeg dana bio je veliki teferiÄ u Konjević Polju a to Bajro nije propuÅ¡tao. Poslijepodne, istog dana, preselio je Ã…Â ahin ÄŒelebić iz Dola. Obzirom da je bila nesnoÅ¡ljiva vrućina njegovi bližnji rjeÅ¡ili su ga kopati isti dan. Haber o dženazi stigao je samo onima koji su bili ublizu, koji nisu otiÅ¡li na teferiÄÂ. Pred akÅ¡am ljudi su se posafali da klanjaju dženazu i taman da zanijete kad i Bajro stiže. Kako je stigao na dženazu a da mu niko nije mogao haberiti, odgonetnute sami?
Iako smo bili uskraćeni da osjetimo ljepotu Bajrinog govora, onaj koji je želio „komunicirati“ sa njim uvijek je razumijevao Å¡ta on misli. Bajro kao da je znao „da je govor dan ÄÂovjeku da bi isti sakrio svoje misli“. InaÄÂe, u životu je važnije sluÅ¡ati nego govoriti. Bajro je sluÅ¡ao druge dok govore sa nesvakidaÅ¡njom pažnjom i žarom. Oduvijek sam se pitao otkud mu ta vjeÅ¡tina. Shvatih da je ta vjeÅ¡tina sluÅ¡anja bila izbruÅ¡ena u njegovoj samoći.
Žene, slobodnije u govoru, uživale su da ga zezaju po pitanju njegove ženidbe, ÄÂesto cirkuzajući i naglas razmiÅ¡ljajući sa kakvim žarom bi Bajro, onako vrijedan i neistroÅ¡en, nasrnuo na svoju mladu prve braÄÂne noći, unaprijed znajući da se takva sretnica neće naći.
I Bajro Goga je bio s nama cijelo vrijeme opsade Cerske, od aprila '92 do marta '93. Kad je pala Cerska otiÅ¡ao je sa narodom put Srebrenice. Tamo je preživljavao sa svojom sestrom Ajkom i zetom Alijom Sokolom u predzoru srebreniÄÂke klaonice.
PriÄÂa se da je Suljo ef. Memić, ratni imam u SolaćuÅ¡i kod Srebrenice, dugo se ibretio zbog jednog prizora kojeg je bio oÄÂevidac. Naime, Suljo ef. poranio je jednog petka, prije džume da se pripremi za hutbu. DoÅ¡avÅ¡i u džamiju zatekao je samog Bajru kako uÄÂi ÄÂasni Kur'an „na svoj naÄÂin“.
Upadom povampirenih ÄÂetniÄÂkih nekrofila u Srebrenicu, Bajro je otiÅ¡ao, po prvi put u svome životu, u krivom smjeru. Umjesto da ide sa vojskom i civilima preko brda put Tuzle, Bajro se zaputio ka autobusima koji su „trebali“ sigurno prevesti žene, djecu, stare, iznemogle i bolesne, smatrajući da mu je tu mjesto.
Neki naÅ¡ ÄÂovjek zamolio je „skretniÄÂara“ za žive (put u autobus, op.a.) i mrtve (odvajanje od autobusa ustranu, op.a.) da ga pusti u autobus jer je ÄÂovjek gluhonijem. Nekrofil reÄÂe da su za njega sve balije iste, te i Bajru odvoji ustranu. Bajro je sa sobom jedino imao mali jorganÄÂić od kojega se nije odvajao. Ne znam gdje su ga nekrofili ubili ali znam da je padajući, pokoÅ¡en rafalima, pored svojih saputnika u dženet, zadnjim trzajima svojih vrijednih i ÄÂestitih ruku, jorganom prekrio sada sebe umjesto majke.
Ja ga joÅ¡ uvijek zamiÅ¡ljam kako usred bijela dana ili u gluho doba noći, gospodski obuÄÂen, svojim lahkim i brzim korakom, preko vrletnih strana, potoÄÂića i Å¡umaraka žurno tutnji prema svojoj kući da ne zakasni, kako bi joÅ¡ jednom ugrijao majku prekrivÅ¡i je svojim jorganom i poÄÂasno ÄÂuvao stražu nad njenim mezarom.
Bio je srednjeg rasta, koÅ¡ÄÂat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu crnu kosu, boÅ¡njaÄÂku ÄÂehru. Njegova glava, koju je vazda ukraÅ¡avala beretka ili crveni fes, mogla je biti glava derviÅ¡a, bista ceranskog heroja u dvoriÅ¡tu osnovne Å¡kole, lik sa naslovnice modnih ÄÂasopisa... Volio bih da mogu taÄÂno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim ÄÂestitim i plemenitim likom Bajro Goga htio je usrećiti ljude oko sebe, viÅ¡e nego sebe. Nikada se nije odvajao od kuće gdje ga je mati, doduÅ¡e rijetko, grijala u svome krilu u prohladnoj, jedinoj sobi njihovog kućerka. Volio je i ÄÂuvao kuću i zemlju naslijeÄ‘enu od svoga oca. Svoj toprak.
„Onu njegovu uspomenu (kuću, op. a.) ne smije niko dirati. To mora bit’ k’o muzej. Da sam mlaÄ‘i ja bi’ to pokrioâ€Â, veli Mujo gaseći odavno dogorjelu cigaru i paleći odmah drugu.
Ako ikada njegovo tijelo bude pronaÄ‘eno, biti će to jednom kad hladna, duga ceranska zima prosniježi. Iako nije mogao kazati, shvatio sam da mu je želja da se ukopa pored mezara njegove majke, u blizini njihovog doma koji, iako polahko nestaje, joÅ¡ uvijek zraÄÂi ÄÂistoćom i toplinom a ako upamtimo njegovu dženazu prekriti ćemo njegov tabut bosanskom zastavom ljiljana. Da ugrijemo sebe. Rijetko se desi, ali narod vjeruje da postoje i Božiji ljudi (dobri). Oni koji su voljeli i radili za života baÅ¡ onako kako dragi Bog od nas traži. SvjedoÄÂim da je Bajro Goga jedan od njih. A Allah najbolje zna!
A Bajri, allah_rahmetelje, neka mu je vjecni rahmet i neka ga dragi Allah nagradi, amin.
Kuda idu ljudi kao ja ...
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Ocuvanje identiteta
Nekoc bjese nezamislivo domacinstvo bez vidnog rucnog rada, djela domacice; jastuci, stoljnjaci, miljei, sto radjeno narodnim vezom zvanim shlinganje
sto zbijenim vezom, vezeno koncem u bojama
.
Takvi radovi se jos mogu naci samo po starijim domacinstvima, rijetkost.
Novije generacije taj rucni rad odbacise, u trend je doslo heklanje
ali je i heklanja sve manje po domacinstvima.
Gobleni su se jos i uspjeli odrzati.
A nekad je i obilje rucnog rada bilo olicenje vrijedne zene.
sto zbijenim vezom, vezeno koncem u bojama
.
Takvi radovi se jos mogu naci samo po starijim domacinstvima, rijetkost.
Novije generacije taj rucni rad odbacise, u trend je doslo heklanje
ali je i heklanja sve manje po domacinstvima.
Gobleni su se jos i uspjeli odrzati.
A nekad je i obilje rucnog rada bilo olicenje vrijedne zene.
Kuda idu ljudi kao ja ...
- carobnjak_iz_voza
- Svakodnevni prolaznik
- Postovi: 316
- Pridružen/a: 19 Maj 2010 22:01
Re: Ocuvanje identiteta
Tradicija i obicaji u bosnjaka su najzanimljiviji dio nase kulture,to je spoj istoka i zapada i tri najjace religije na takom malom prostoru.To je vrijednost za jednu kulturu i to treba cuvati,obiljezavati folklorima i datumima.Ali mislim da ste pogresno shvatili i to totalno ,to da je davanje muslimanskih imena(znaci sad govorim o bosanskim muslimanima)dio tradicije.Ne,to je pogresno jer se muslimanska imena daju zbog vijere a ne tradicije,a to su dvije razlicite stvari,i ako neko daje svom dijetetu muslimansko ime to treba da radi iskljucivo iz razloga jer zeli da mu ono bude vijernik Islama a ne eto jer je to kao tradicija.Nema potrebe da nadijes dijetetu muslimansko ime ako ti to nije cilj
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Ocuvanje identiteta
Kolega Carobnjak
smatram da se nije omasilo glede tradicionalizma, a vezano za nadijevanje imena.
Imena koja sam navela kao imena koja izumiru, vezana su za nase podneblje, lako prepoznatljiva kao muslimanska imena za pripadnike drugih vjeroispovijesti, samim tim i jesu tradicionalna.
Dao si dobru opasku da se nadijevanjem uobicajenog, tradicionalnog imena, prvenstveno tezi da dijete ostane pripadnik vjere roditelja, sto je i logicno za svakoga ko je vjerski opredijeljen.
Svi smo mi svjedoci da ima dosta tzv. modernih muslimana, Islam jeste njihova vjera, bez sumnje teze da im djeca ostanu poklonici iste vjere, al da im je da im djeca imaju nekakva moderna, "neutralna" imena, netradicionalna muslimanska imena, pa nerijetko nesvjesni svog neznanja zaglibe i nadjenu ime koje nije muslimansko, sto ne znaci da to nije lijepo ime, da ne zvuci lijepo; a neki opet omase skroz.
A da ne pricam o invaziji nadijevanja imena ciji izvor su spanske sapunice.
Iz Voza si, ma gdje da si, ipak nisi s Marsa
de, zar ti imena poput: Dzanela, Admil, Fernala odisu bosnjastvom? Odisu ti muslimanstvom?
Eto, najvise diskutujemo o muslimanskim imenima, mada iskoraka ima i u drugim vjerama, doduse, cini se manje.
Tradicija je cvrsto isprepletena s vjerom, neodvojiva cak, moj je stav.
respekt za tvoje razmisljanje.
smatram da se nije omasilo glede tradicionalizma, a vezano za nadijevanje imena.
Imena koja sam navela kao imena koja izumiru, vezana su za nase podneblje, lako prepoznatljiva kao muslimanska imena za pripadnike drugih vjeroispovijesti, samim tim i jesu tradicionalna.
Dao si dobru opasku da se nadijevanjem uobicajenog, tradicionalnog imena, prvenstveno tezi da dijete ostane pripadnik vjere roditelja, sto je i logicno za svakoga ko je vjerski opredijeljen.
Svi smo mi svjedoci da ima dosta tzv. modernih muslimana, Islam jeste njihova vjera, bez sumnje teze da im djeca ostanu poklonici iste vjere, al da im je da im djeca imaju nekakva moderna, "neutralna" imena, netradicionalna muslimanska imena, pa nerijetko nesvjesni svog neznanja zaglibe i nadjenu ime koje nije muslimansko, sto ne znaci da to nije lijepo ime, da ne zvuci lijepo; a neki opet omase skroz.
A da ne pricam o invaziji nadijevanja imena ciji izvor su spanske sapunice.
Iz Voza si, ma gdje da si, ipak nisi s Marsa
de, zar ti imena poput: Dzanela, Admil, Fernala odisu bosnjastvom? Odisu ti muslimanstvom?
Eto, najvise diskutujemo o muslimanskim imenima, mada iskoraka ima i u drugim vjerama, doduse, cini se manje.
Tradicija je cvrsto isprepletena s vjerom, neodvojiva cak, moj je stav.
respekt za tvoje razmisljanje.
Kuda idu ljudi kao ja ...
Re: Ocuvanje identiteta
slozio bih se sa Im-ex da je nadijevanje starih tradicionalnih bosanskih imena i te kako ocuvanje tradicije i identiteta bosanaca...nevidim razlog zasto bi muslimani davali djeci imena poput dragana,darka,ivana i ako se radi o lijepim imenima ili obrnuto,pravoslavci i katolici muslimanska,poput emira,harisa itd,jer sa tim se gubi prepoznatljivost i trdicionalni identitet naroda...ja se drzim one stare izreke"svoje volim,tudje postujem..tako sam u skladu sa tim djeci dao imena koja su dio tradicije i kulture naroda kojem pripadam...
i ako zivim u francuskoj sinu sam dao ime Mehmed,lijepo staro bosansko ime koje je nosio i moj rahmetli babo...ne vidim problem u tome jer ljudi se cjene po onome sta su uradili a ne po tome kako se zovu...mislim da je davanje imena koja nisu dio tradicije naroda kojem pripadamo,bjezanje od onog sto jesmo,i ceznja da budemo ono sto nismo...
svoje ime sam dobio od imena moga rahmetli babe(mehmed) i rahmetli brata koje je umro odmah po rodjenju(alija) tako da sam ja Mehmedalija...mozda nekome zvuci cudno ili cak ruzno,ali ja sam ponosan na njega jer je to ime koje ne dvosmisleno govori ko sam i svrstav tamo gdje pripadam,svidjalo se to kome ili ne...
cak sam u logoru vise puta dobio batine zbog imena,nije ni cudo jer primitivcima smeta sve sto nije "njihovo"....dok su me tukli govorili su "haj nek si mehmed,ali sto si i alija"...i to batinjanje koje sam primao je dio tradicije naroda kojem pripadam i ponos i inat koji sam osjecao,jer mogli su me udarati koliko su htjeli , cak i ubiti ali ime mi nisu mogli uzeti,jer i mrtv bi bio mehmedalija...
PS. Im-ex,mislim da se djeci daju jaja iz razloga sto im se na taj nacin zeli da u zivotu imaju punu kucu,dobar imetak i lagodan zivot...barem ja tako mislim
i ako zivim u francuskoj sinu sam dao ime Mehmed,lijepo staro bosansko ime koje je nosio i moj rahmetli babo...ne vidim problem u tome jer ljudi se cjene po onome sta su uradili a ne po tome kako se zovu...mislim da je davanje imena koja nisu dio tradicije naroda kojem pripadamo,bjezanje od onog sto jesmo,i ceznja da budemo ono sto nismo...
svoje ime sam dobio od imena moga rahmetli babe(mehmed) i rahmetli brata koje je umro odmah po rodjenju(alija) tako da sam ja Mehmedalija...mozda nekome zvuci cudno ili cak ruzno,ali ja sam ponosan na njega jer je to ime koje ne dvosmisleno govori ko sam i svrstav tamo gdje pripadam,svidjalo se to kome ili ne...
cak sam u logoru vise puta dobio batine zbog imena,nije ni cudo jer primitivcima smeta sve sto nije "njihovo"....dok su me tukli govorili su "haj nek si mehmed,ali sto si i alija"...i to batinjanje koje sam primao je dio tradicije naroda kojem pripadam i ponos i inat koji sam osjecao,jer mogli su me udarati koliko su htjeli , cak i ubiti ali ime mi nisu mogli uzeti,jer i mrtv bi bio mehmedalija...
PS. Im-ex,mislim da se djeci daju jaja iz razloga sto im se na taj nacin zeli da u zivotu imaju punu kucu,dobar imetak i lagodan zivot...barem ja tako mislim
xxx...
- carobnjak_iz_voza
- Svakodnevni prolaznik
- Postovi: 316
- Pridružen/a: 19 Maj 2010 22:01
Re: Ocuvanje identiteta
Kolegice Im_ex,ja sam shvatio sta si ti htjela da kazes ali ti mene nisi Ja govorim da mi brkamo vijeru i tradiciju i gotovo da smo izgubili granicu izmedju to dvoje,a to je vrlo bitno da se razgranici jer shvatanje da je to dvoje jedno te isto govori da je Islam za nas samo folklor i da je tu eto iz obicaja.Cesto ces cuti uzrecicu "nosi samo muslimansko ime,a od vijere nema pojma" koja je i istinita.Nemam ja nista protiv da BILO KO nadijeva dijeci imena kakva god hoce,pa da ga nazove i Ahmed Muhamed po Poslaniku nasemu,ali ako ga ne salje u mekteb i ne uci ga vijeri,on nije musliman bez obzira na ime.Nemoj misliti da ti pametujem ali imena za koja vi govorite da su starobosnjacka(Mehmed,Alija,Mustafa,Fatima)to nisu,nego su to arapska imena koja imaju i svoja znacenja.Ma vi to znate siguran sam ,samo ste pobrkali pojmove vijere i tradicije