PODJIMO IPAK ZAJEDNO

Gdje poci poslije toliko toga vidjenog...gdje potraziti nesto za sto vjerujes da ne postoji..ima li istine u rijecima izgovorenim u tihoj noci,tu negdje na obali dok pogledi su se igrali. Postoji li kraj negdje u tim ocima,kraj lutanjima i nemirnim mislima koje uzburkane prave velike ideje poput talasa koji remete svaki san..gdje da podjes tako okrutna,tako nemirna i preplanula od prevelike zelje koju ne mozes da ukrotis,nigdje neces naci mir jer tvoj lik krasi lutanje a nemir u tvojim venama pravi od tebe sebicno stvorenje koje luta za neukrotivom zeljom poput slijepog putnika....stojis tu ispred mene, ne tako jaka,snazna, neukrotiva kao prije i gledam, trazim se u tim ocima i znam da jos uvjek mogla bi se desiti ljubav, znam da drhtis od straha pomjesanog sa stidom koji te obara s nogu i koji te tjera na vrisak,okret i bjeg daleko od mog pogleda za koji se trudim da ne sudi ti..da ne sudi ti sada kada si tu, odbacena od svega onog sto cijenila si prije mene, znam da stojis tu vec neko vrijeme ali cutim,glasa nemam i znam da jos moze desiti se ljubav pomjesana sa svim onim osjecajem gadjenja i srama koji sam osjecao u istom trenutku za tebe i zbog tebe...znam da zelis rijeci,nesto glasno od mene zelis cuti..neku psovku,neki ukor za sve ali kako da pruzim ti to kad moze se desiti ljubav jos uvjek...Jos uvjek si ona ista,onako prelijepa i zanosna i sada kao i prije nekog vremena, znas da i tada stala si pred mene sva visoka, na onim crnim potpeticama veca od mene gotovo za glavu, znas da tada bila si puna sebe, puna ideje da ne postoji nista sto bi pokvarilo idilu tvoje srece i znas da tada rekla si da ne moze da se desi ljubav a ja sam i tada onako dotucen tvojim pogledom u sebi opet kao i sada govorio da moze da desi se ljubav...
Pitam te zelis li...zelis li sada pruziti ruku...ili ipak prvi cu ja, zelis li u korak sa mnom poslije svega sto sam ti oprostio,zelis li dalje ili cekat ces nekog goreg od mene na istom mjestu gdje bio sam i ja..zelis li dalje ili cu ipak poceti korakom teskim dalje sam...a da mozda ipak nakon svega krenemo skupa. Da krenes prva ti pitam se hocu li te moci pratiti, nekako trom postao mi je korak ili se samo umorio od lutanja trazeci nekog bar sto slici tebi, ali ne postoji netko okrutan poput tebe ali ipak pruzam ruku, podji prva, ili cu ipak ja iskoraciti ali strah me da ces zastati negdje na pola koraka i vratiti se, u kojem smjeru bi krenula,nazad u proslost ili malo provirila u buducnost. Ja ti nudim krenimo sad negdje daleko odavde,daleko od svega i od svih,negdje daleko u neka nova sutra prosarana tvojom prosloscu i mojim mislima o tebi ma kako i koliko okrutna da bila ipak nudim ti ruku,podjimo daleko gdje nas niko nece pratiti, gdje nas niko nece cekati, gdje ce nas zalasci sunca gledati jedno pored drugog, negdje gdje bit cemo pijani i zbunjeni jedno od drugog do smrti....

  • Keine Kommentare