Previdzenje

Ispred mene je koračao mladić i ja sam ga slijedio sve dok nismo stigli do polja. I ja ga upitah: “Gdje smo to, mladiću?”
On je odgovorio: “Nalazimo se na poljima nedoumice, čuvaj se”
“Pa vratimo se onda nazad, jer pustoš ovih polja me plaši i ovi oblaci i ogorjelo drveće mi rastužuje duh.
A on je rekao: “Sačekaj malo, nedoumica je početak saznanja.”
Zatim sam ugledao nimfu kako nam se približava poput priviđenja, i povikao “Ko je ovo?”
“Melpomena to je, kći Jupitera, i boginja tragedije” odgovorio je.
“I šta tragedija hoće od mene dok si ti još uvijek samnom, veseli mladiću?”
Odgovorio mi je rekavši: “Došla je da ti pokaže svijet i njegove tuge, jer onaj ko nije vidio tuge ne može da vidi ni radosti.”
Potom je nimfa stavila ruku preko mojih očiju, zagrlila me i povela do vrha visoke planine. I vidjeh zemlju, i sve na njoj, poput stranice knjige, i tajne njenih stanovnika pojaviše se pred mojim očima. Vidjeh anđele sreće kako se bore protiv đavola patnje, a između njih čovjeka, koga njegova zbunjenost čas ispinjava nadom, čas očajom. Spazih ljubav i mržnju kako se poigravaju ljudskim srcem. Ljubav je činila da čovjek zaboravi svoju krivicu i opijala ga vinom pokornosti,
a razvezivala bi mu jezik za hvale i besjedenja. Mržnja mu je raspirivala strasti, činila ga slijepim za istinu i zatvarala mu uši da ne čuje pravedno govoranje. Vidjeh ljude kako pozivaju mudrost da ih spasi, i Mudrost kako ih ljutito odbija jer se nisu obazirali na nju kada ih je ulicama, ispred gomile, dozivala. Vidjeh vjerske poglavare kako se nadmeću ko će više podići pogled ka nebu, dok su im srca sahranjena u grobovima požude. Vidjeh mladiće kako riječima iskazuju svoju ljubav i kako se nadaju da će se tako približiti ostvarenju svojih drskih ciljeva, njihova božanskost je daleka, a njihova nježnost uspavana.
Takođe sam vidio advokate kako prodaju svoj izopačen govor na trgu srama i obmane, i ljekare kako se podsmijevaju lakovjernosti prostih ljudi.
Vidjeh bijedne siromahe kako siju i moćne bogataše kako ubiru plodove i jedu, i ugnjetavanje koje tamo postoji, a ljudi ga zovu Zakonom.
Vidjeh ženu poput leute u rukama onog ko ne umije na njoj da svira i koji je nezadovoljan zvukom koji ona proizvodi.
I istinsku slobodu kako usamljenu hoda ulicama, i traži utočiste u domovima ljudi, a oni su je odbacili. Zatim vidjeh sebičnost gdje hoda u ogromnoj povorci a masa ju je pozdravljala kao slobodu.
Videh ljude kako se kriju iza strpljenja kao paravan za kukavičluk i nazivanje strljenja ljenjivošću, a nježnost strahom. Kad vidjeh sve ovo povikah: “Zar je ovo zaista čovjek?”
I ona je odgovorila tihim povrijeđenim glasom:
“Ovo je staza duha, popločana kamenjem i trnovima. Ovo je čovjekova sjenka. Ovo je noć, a jutro će tek doći.”
Zatim je spustila ruke na moje oči, a kada ih je podigla spazih sebe i mladića kako polako koračamo. A ispred nas je trčala nada.

  • Keine Kommentare