Bes i tuga

Razmisljam o cemu da pisem...a da se ne ponavljam...u sustini sve se svodi na isto...pitanja o zivotu, tuga, sreca...sve isti smisao, samo je mnogo sinonima....
Da pisem o tugi...koje i jeste prisutna u mom srcu u mojoj dusi...
Da pisem o sreci...ah, zar postoji sreca za mene...
Pitam se, da li je Bog bio tuzan i besan kada je moj lik stvarao...
Besna sam na sebe, na celi svet...
Na list koji pada...na vodu sto zubori...na tako lepe prirodne zvuke i pokrete...Besna na sebe i na svoj tuzni pogled, na suze sto svaki dan liju niz moje lice...bes i tuga...dva ista lica, jedne iste energije...odakle ona dolazi?!
Zasto sam takva?
Ah pitam se...mnogo toga se pitam...
Kao i svi mi...sva ovozemaljska bica...koja barem mrvicu razmisljaju...o svemu...
Mrak je svuda oko nas...
Kazemo da vjerujemo samo ono sto ocima vidimoo, a nismo ni svesni koliko toga propustamo, jer neke se stvari ne mogu videti culom vida...neke stvari mozemom samo osetiti...culom sluha, culom dodira...
Ljudi se prave pametni, ali nista ne znaju...nista...ne vide dalje od nosa, ma i manje od toga...
Kad bi samo znali, a ne znaju...kako je zivot tezak...i da ga oni cine jos tezim...pocevsi od sebe...
Ljudima je bitno sta drugi rade, kako se oblace i kako govore...a ne vide sebe...
Ali kada dodje kraj...za kajanje nece biti mesta...
Na kraju uvek shvatimo...da smo gresili i koliko smo to cinili...
Ali bude kasno....a bes i tuga ce i dalje duboko da peku u meni...suze ce i dalje da teku...a meni ce da ostanu samo reci...