Ćutaću, jer je to jedino što umijem.
Kažu: “Ćutanje je zlato”, ali se često ne slažem sa tom glupom, starom i ofucanom izrekom uz koju vječito krećemo istim koracima u vremenu bez kraja.
A što je najgore, misli predstavlja prizmu svih onih emocija i gluposti koje ne želim da glasno izreknem, baš kao sudija što presudu u sudnici naglas č...ita.
On barem čita, a ja ćutim i pišem, zapisujem tuđe greške olako i bez griže savjesti da će možda nekog moja osuda zaboljeti.
Greške svi činimo, svakog dana bez da brojimo i sabiramo.
Njihov kumulativni iznos biće život.
A ipak, gumica slabo briše otiske na životnom papiru.
Opominje nas, da će jednog dana, osvanuti gorki trenutak iskupljenja.
Iskupićemo se nekako, ali će uvijek ostati trag, neobrisivi trag našeg života na duši.
Kakvog-takvog, biće dio novog, možda suviše izgubljenog da se u budućnosti izbori sa sjenama prošlosti.