"Neću da bježim.Neću ni pokušavati biti neko drugi.Čemu, kad je najljepše biti svoj, u zvijezde utkan, taman i pogrešan, omražen, nevoljen.
Sve i da hoću, ne umijem, davno je to trebalo naučiti, sada, kasno je
za sve.
U tišini i razgovoru sa njom, dogovorismo se da budem ono što sam oduvjek, ono što ću biti zauvjek - sanjar i luda što vjeruje u čuda.
Pogubi se čovek bježeći.Izgubi između krajnosti, utopi u gluposti.
Ne, ne želim to.
Ostati dosljedan sebi, taman i ludost to bila, od svih krajnosti je bolja.
Ima samo jedno opravdanje za krajnosti i konfuzije...ali...ne želim da se krijem ni iza opravdanja.Niti želim o tome.
Hoću da šutim.Onako, najljepše, najtiše što umijem.
Hoću da šutim o svemu.O tišinama, o Tebi, Njemu, Nama, Sebi...samo da šutim.
Bezbroj puta je bijeg bio loša opcija, pokušaj bez ploda, kao da unapred ne znam da ne ide, da ne može, nikad, pa ni tad,
iz duše se isčupati pre mene posijajan svijet, prije mene rođen cvet.
Neću.
i sad ću mirnije potražiti san.Tu je negde, u najljepšim sjećanjima,
i jednim očima.
I sjećanja i te oči, zamjerali bi mi glupost, možda bi razumjeli krajnost,
ne bi mi oprostili bijeg, bijeg od nemogućeg..."