"Oči pune suza... Pa zar opet?! Više ni sam sebi ne vjerujem. Kako sam dopustio da me ponovo slomi to, to "nešto". Ne mogu ni da je nazovem ljubav, jer ljubav ne bi trebala da bude takva! Zar nije ljubav osmijeh, sreća, sjaj u očima??? Zar ljubav nije onaj osjećaj, gdje leptirići vladaju tobom? Možda i jeste. Ali, kako onda ja ništa od toga nisam imao? Ponekad, kad mi drugi skreću pažnju na to, zapitam se šta je ovo zapravo. Ljubav je davanje, a ja sam joj dao svoje srce na dlanu. I šta je ona uradila? Pa slomila ga, naravno... Posle mi kaže: "Ljubav je nestala". Ma koja ljubav?? Ona nikada nije ni postojala! Ali nešto me je vuklo njoj, svaki njen pogled je sve u meni zaledio. Kad bi suzu pustio, ja bih more isplakao. Za njeno malo, ja sam davao puno, puno više. I opet je dozvolila da se posle svega zapitam "Zašto? Čemu sve to?". Mogla je bar da sačuva ono što smo imali, ono što ću ja zauvijek da pamtim... A ne da gazi po tome. Pa šta god to bilo... Ipak, ja je pamtim... I svaki trenutak proveden s njom... Jer uz nju sam otkrio obje svoje strane. Volio sam kao čovjek, a k'o dijete plakao! I hvala joj. Na svim isplakanim suzama. Na svim (ne)iskrenim pogledima. Vrelim poljupcima, nježnim dodirima. Svim lijepim i ružnim trenucima. Rane su zarasle, ali ožiljci zauvijek ostaju. Idem dalje, kao da ništa nikada nije ni bilo. Nekad je, jednostavno, potrebno staviti masku na lice i nastaviti, korak po korak. Dok vrijeme ne učini svoje. Znam da daljina neće, jer mi je preblizu. Ona je tu. I tu će uvijek i ostati. Duboko urezan u srce. Ovo malo teksta ne mijenja ništa, ali lakše mi je podijeliti sve ovo s nekim, nego i dalje držati u sebi. Živim u nadi da otkrijem jednog dana pravu ljubav. A ne sve te lažne osmijehe i "djecu", koja prolaze kroz moj život ne dajući ništa, a tražeći sve. Ali ja vjerujem da će jednog dana ipak biti bolje."