Ponoć je davno progutala dvanaesti otkucaj klatna. Nema sna... Opet je pobjegao i sakrio se u tamnim uglovima sobe. Utopio se u toj bezosjećajnoj tmini bježeći od mene, kao da zna. Sa usana klizi mi pjesma. "Nedostaje mi naša ljubav mila..." ... pjevušim je njoj nadajući se da je isto tako ona pjevuši... tamo negdje...

Razmahujem rukama rastjerujući demone tuge. One najstašnije, neumorne. One od kojih je i moj san pobjegao... Ne vrijedi... Nedostaje mi njen dodir. Njen dah jos uvek stoji na mom vratu. Kao žaračem, usnama je utisnula trag za čitavu vječnost... Nema ga, ni ove noći... Znam, tamo je negjde,i ona mirno ne spava... a meni nedostaje ritam kojim diše. Više ne znam da dozovem san bez te muzike, tu su samo demoni tišine i samoće...

U ritmu pjesme rađaju se riječi kojima ubijam demone svoje duše...