Fata je jedina od zena koju licno poznajem a koja je udata izborom roditelja.
Ona, prelijepa, odrasla, zdrava, mlada, krajnje postena, cista i vrijedna djevojka udata za starog trgovca koji joj je, kako po godinama tako i izgledu otac mogao biti. Zaimali su samo jedno dijete, sina Omera. Omerov otac nije dugo uzivao blagodet porodice, umro je.
Omer, primjerno dijete, a kao primjeran ostao je i u momackim danima, odnosno, ostao je primjeran zauvijek.
Kao pripadnik casne ARBiH, vec u '92. biva pogodjen, u predjelu pluca-stomak. Biva hitno prebacen u zenicku bolnicu. Suvisno je opisivati majcino stanje kako u momentu kad joj je saopcena ta vijest, tako i sve dane koje je provela sa sinom jedincem uz njegov bolnicki krevet. I ne samo bolnicki krevet u sobi, vec i u hirurskoj prostoriji, tik uz hirurge.
Odnijela mu je od kuce u bolnicu sve potrebno, od vesa do deke, jastuka, posteljine ...
Omer je vise puta operisan, bolnicko osoblje je maximum dalo od sebe da mu spase zivot ...
Sve mi, majke, cudo smo od zena po izdrzljivosti, ustrajnosti, i reagovanju kad je u pitanju zivot naseg djeteta, no, kao Fata nisam jaka, a vjerujem ni vecina vas, roditelja uopce.
Evo i sto nisam - ne bih mogla ostati na nogama, ostati pri svijesti, biti od pomoci - ako mi vec srce ne bi otkazalo, a ono, samo bih bila smetnja med. osoblju koje treba da je skoncentrisano na jednog takvog pacijenta, na ranjenog chasnog borca iz redova chasne ARBiH. Ne bih mogla kao ta hvale vrijedna majka podnijeti prizor doslovicnog vadjenja iznutrice djeteta i odlaganje iste na sporedni sto, tokom operacije, pri tom biti od pomoci, iako je tek majka, ne i medicinski, ne i ikako strucno obrazovana osoba. A ona je to podnijela stojecke, krajnje hrabro. I to, ponavljam, ne samo jedanput.
Ona je u mojim ocima toliko velik borac, da smatram nefer od nase Vlasti sto joj nije dodijeljeno bar odlikovanje Zlatni ljiljan.
Zaludna je bila BORBA za Omerov zivot, umro je.
Nekad kasnije, par godina potom, organizovan je besplatan odlazak na Hadz, za familiju poginulih, na sto se Fata odazvala.
Tokom boravka u Mekki i Medini, a prije no sto ce uslijediti ritual, prvi put, od kako je Omer umro, sanjala je svoga sina. Tako jasno ga je vidjela, svjesna i u snu da je on mrtav, kao na javi, veseo, no san je bio prekratak; uspio joj je samo poruciti:"Mama, imam samo jednu zelju, i ja bih da sam hadzija".
Godinu dvije po obavljanju Hadza, hadzincu Fatu sam asaleten posjetila. I ta zena me zadivila i tada. Posve otezanog hoda, na stolu se sad pa sad nadjose primamljiva jela koja smo morali bar eto probati iako se rucalo prije dolaska(bila je uporna).Prica ona o svom rahmetli Omeru svako malo. Pokazuje njegove slike, sjeca se njegovih planova, prica o njegovoj djevojci i njihovim nikad ostvarenim zeljama. Uvodi me u omerovu sobu, otvara ormar iz kog mi vadi spreman poklon s Hadza, prelijep tanan, zut namazbeza-shal i tespih (a toliko nakon dolaska s Hadza), pokazuje mi prostorije prizemlja, pokazuje kuda su zamisljene stepenice za sprat (za kad se Omer ozeni), koji se nikad nije niti ce se podici.
Ponosna sam sto ju imam za rodicu.
Zelja joj je ispuniti zelju mrtvog sina, no, tesko da ce. Sem sto zdravstveno nije u stanju sama obaviti taj sveti pohod (a htjela bi, makar i nazor), i finansijsko primanje joj nije zavidnog nivoa.
http://www.youtube.com/watch?v=DJKCZq0cmJg
Da se nikad ne zaboravi
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Da se nikad ne zaboravi
Kuda idu ljudi kao ja ...
Re: Da se nikad ne zaboravi
Sjećanja: ProÅ¡lo 17 godina od zatvaranja logora "ManjaÄÂa"
Pet stotina bivÅ¡ih logoraÅ¡a zloglasne "ManjaÄÂe", u organizaciji Saveza logoraÅ¡a BiH, posjetilo je juÄÂer mjesto stradanja povodom 17. godiÅ¡njice zatvaranja ovog logora. Kroz ovaj kazamat u toku 1991. i 1992. godine je, prema podacima HaÅ¡kog tribunala, proÅ¡lo 4.000 do 5.000 BoÅ¡njaka i Hrvata.
Brojna stratišta
JuÄÂer je položeno cvijeće i prouÄÂena Fatiha za stradale, a neki od preživjelih prisjetili su se najtežih trenutaka.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović kazao je u izjavi za "Dnevni avaz" kako će Savez u narednom periodu od bh. vlasti zahtijevati da se omogući izgradnja memorijalnog centra, jer je u "današnjim konjušarnicama nemoguće obilježiti nekadašnje stratište".
- To je najmanje Å¡to vlasti mogu uraditi kako stratiÅ¡ta, poput "ManjaÄÂe", ne bi potonula u zaborav - kazao je Tahirović dodajući da logoraÅ¡i neće posustati dok se ne obilježe brojna stratiÅ¡ta u naÅ¡oj zemlji.
Tahirović je istakao da se pozivu za juÄÂeraÅ¡nje obilježavanje godiÅ¡njice zatvaranja logora nije odazvao nijedan od ÄÂlanova PredsjedniÅ¡tva BiH, Vijeća ministara BiH, ÄÂelnika bh. stranaka... Tako su i ove godine obilježavanju prisustvovali predstavnici kantonalnih udruženja logoraÅ¡a te Udruženja Pokret "Majke enklava Srebrenica i Žepa" te Udruženja "Žene - žrtve rata".
Tahirović dodaje da se na podruÄÂju nekadaÅ¡njeg logora pojavio izaslanik potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebe, Mirza Sulejmanović.
Prepušteni medijima
- Prije 17 godina bili smo prepuÅ¡teni svjetskim medijima, a danas nas na "ManjaÄÂu" prate samo mediji bez državnih funkcionera koji na ovaj naÄÂin potvrÄ‘uju da su zaboravili i na 1992. godinu - kazao je Tahirović.
Fotografije koje su zgranule svijet
U logoru "ManjaÄÂa" 1991. godine prvo su bili zatvoreni Hrvati iz Hrvatske, a 1992. su ih "naslijedili" BoÅ¡njaci i Hrvati iz Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, KljuÄÂa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i mjesta koja gravitiraju podruÄÂju ManjaÄÂe.
Posljednja grupa logoraÅ¡a iz "ManjaÄÂe" puÅ¡tena je na slobodu 18. decembra 1992. Uljeto 1992. fotografije zatoÄÂenih mladića zgranule su svijet. Prema podacima MeÄ‘unarodnog crvenog križa, uljeto 1992. broj zatvorenika bio je 3.700.
Pet stotina bivÅ¡ih logoraÅ¡a zloglasne "ManjaÄÂe", u organizaciji Saveza logoraÅ¡a BiH, posjetilo je juÄÂer mjesto stradanja povodom 17. godiÅ¡njice zatvaranja ovog logora. Kroz ovaj kazamat u toku 1991. i 1992. godine je, prema podacima HaÅ¡kog tribunala, proÅ¡lo 4.000 do 5.000 BoÅ¡njaka i Hrvata.
Brojna stratišta
JuÄÂer je položeno cvijeće i prouÄÂena Fatiha za stradale, a neki od preživjelih prisjetili su se najtežih trenutaka.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović kazao je u izjavi za "Dnevni avaz" kako će Savez u narednom periodu od bh. vlasti zahtijevati da se omogući izgradnja memorijalnog centra, jer je u "današnjim konjušarnicama nemoguće obilježiti nekadašnje stratište".
- To je najmanje Å¡to vlasti mogu uraditi kako stratiÅ¡ta, poput "ManjaÄÂe", ne bi potonula u zaborav - kazao je Tahirović dodajući da logoraÅ¡i neće posustati dok se ne obilježe brojna stratiÅ¡ta u naÅ¡oj zemlji.
Tahirović je istakao da se pozivu za juÄÂeraÅ¡nje obilježavanje godiÅ¡njice zatvaranja logora nije odazvao nijedan od ÄÂlanova PredsjedniÅ¡tva BiH, Vijeća ministara BiH, ÄÂelnika bh. stranaka... Tako su i ove godine obilježavanju prisustvovali predstavnici kantonalnih udruženja logoraÅ¡a te Udruženja Pokret "Majke enklava Srebrenica i Žepa" te Udruženja "Žene - žrtve rata".
Tahirović dodaje da se na podruÄÂju nekadaÅ¡njeg logora pojavio izaslanik potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebe, Mirza Sulejmanović.
Prepušteni medijima
- Prije 17 godina bili smo prepuÅ¡teni svjetskim medijima, a danas nas na "ManjaÄÂu" prate samo mediji bez državnih funkcionera koji na ovaj naÄÂin potvrÄ‘uju da su zaboravili i na 1992. godinu - kazao je Tahirović.
Fotografije koje su zgranule svijet
U logoru "ManjaÄÂa" 1991. godine prvo su bili zatvoreni Hrvati iz Hrvatske, a 1992. su ih "naslijedili" BoÅ¡njaci i Hrvati iz Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, KljuÄÂa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i mjesta koja gravitiraju podruÄÂju ManjaÄÂe.
Posljednja grupa logoraÅ¡a iz "ManjaÄÂe" puÅ¡tena je na slobodu 18. decembra 1992. Uljeto 1992. fotografije zatoÄÂenih mladića zgranule su svijet. Prema podacima MeÄ‘unarodnog crvenog križa, uljeto 1992. broj zatvorenika bio je 3.700.
Re: Da se nikad ne zaboravi
da se ne zaboravi...
decembar 1992...
moje prvo pravo vatreno krstenje
Sjećanje na pobjede na ŽuÄÂi decembra 1992. godine
Kad pogledamo Enver Ã…Â ehović i ja odavde koliko su naÅ¡i borci oslobodili prostora, ispada da smo udvostruÄÂili slobodnu sarajevsku teritoriju. Ovo mi je u novogodiÅ¡njoj noći 1993. za OsloboÄ‘enje kazao slavni sarajevski komandant Safet Zajko. Nalazili smo se na ŽuÄÂi, ispred zemunice na koti Vis, koja je smatrana najudaljenijim dijelom, odnosno granicom slobodne sarajevske teritorije. U toj nezaboravnoj noći srpski i borci Armije BiH na ŽuÄÂi pucali su u nebo, ali i jedni na druge. Srpski vojnici, koji su bili stotinjak metara dalje, ispaljivali su i svjetleće rakete i obasjavali Å¡umu okićenu injem, pa je Zajko kazao kako „ispade da zajedno slavimo Novu godinu“.
Brdo spasa
Ali, borci Armije RBiH, odnosno Prve mehanizovane brigade, pod komandom Envera Ã…Â ehovića, i Druge motorizovane pod komandom Safeta Zajke, kao i vogošćanskih odreda, zaista su imali razloga da slave u toj prvoj ratnoj Novoj godini. Jer, u decembru 1992. oni su oslobodili tada slavne kote na ŽuÄÂi: Vis, Kotu 850 i Golo brdo. S obzirom na to da je ranije, odnosno juna 1992. osloboÄ‘ena najdominantnija kota Orlić, cijeli greben ŽuÄÂi bio je slobodan. Tako su oslobodioci ŽuÄÂi postali simboli hrabrosti, ali i metafora odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Komandanti, politiÄÂari, umjetnici, akademici, privrednici, koji su bili hrabriji, smatrali su najvećom ÄÂašću da odu na ŽuÄ i gore se slikaju sa legendarnim ratnicima, a obavezno sa Safetom Zajkom i Enverom Ã…Â ehovićem.
Ali od decembra 1992. na ŽuÄ je svakog dana odlazilo na stotine Sarajlija i Sarajki po drva. ŽuÄ je bila obrasla Å¡umom i tako je spasila graÄ‘ane Sarajeva ratnih zima od smrzavanja. Pa da se prisjetimo bitaka na ŽuÄÂi decembra 1992. godine. Borbe su poÄÂele u utorak, 1. decembra i to žestokim napadom srpskih snaga na Sokolje. Zajko je nazvao komandira policije svoje brigade Smaju Ã…Â ikala i rekao mu: „Smajo, pade grad ako ne zaustavimo ÄÂetnike na Sokolju.“ Vojni policajci, na ÄÂelu sa Ã…Â ikalom, pohitali su u Sokolje i nakon velike borbe uspjeli da odbiju srpski napad. Ã…Â ikalo je u svaku borbu iÅ¡ao noseći Å¡ljem, ali tog jutra dao ga je jednom saborcu. U smiraj borbi, geler granate pogodio ga je u glavu i teÅ¡ko ranio. Njegova smrznuta krv danima se crvenjela pored stabla mlade jabuke.
Bitka za kotu
ÄŒetiri dana kasnije borci Ã…Â ehovićeve Prve mehanizovane, Zajkine Druge motorizovane i vogošćanski odredi, kojima je komandovao Ejub Delalić, napali su srpske položaje na ŽuÄÂi. Nažalost, toga dana poginuli su Ejub Delalić i Hamdo Radonja, pomoćnik komandanta VeleÅ¡ićkog bataljona 1. mehanizovane. Delalića je zamijenio Meho KoÅ¡arić. Narednog dana nadomak Kote 850 gine i komandant VeleÅ¡ićkog bataljona, već proslavljeni ratnik Fikret Kavazović Roku. Ã…Â ehović za komandanta VeleÅ¡ićana postavlja Salku Hajdarevića. Tri dana je voÄ‘ena poziciona borba u kojoj su tenkisti 1. mehanizovane „omekÅ¡avali“ teren, odnosno u nebo dizali srpske bunkere na visovima ŽuÄÂi. Tada je zablistala zvijezda SlaviÅ¡e Ã…Â ućura, koji je postao najslavniji tenkista Armije RBiH. U toj straÅ¡noj bici, u SlaviÅ¡inoj tenkovskoj posadi su joÅ¡ bili Ljubo Jakovljević, Dino Duhović i Nermin Kunić. U utorak, 8. decembra sreća je prevagnula na stranu branilaca Sarajeva. Zajkini borci, predvoÄ‘eni „munjom sa ŽuÄÂi“ Safetom Isovićem, zauzimaju Vis, a Ã…Â ehovićevi na Koti 850 sa srpskim snagama vode borbe prsa u prsa. Istog dana na Koti 850 gine hrabri ratnik i „zlatni ljiljan“ Rudo Tomić, komandir diverzanata Prve mehanizovane, a u bolnici umire Smajo Ã…Â ikalo. Kota 850 osloboÄ‘ena je narednog dana – 9. decembra. Zastave na kotu pobili su poznati ratnici Fehim Agić Aga i Juka Gojak. A na Å¡ehidskom mezarju KovaÄÂi ukopan je Smajo Ã…Â ikalo. Nije mu bilo suÄ‘eno da direktno uÄÂestvuje u oslobaÄ‘anju ni Visa, ni kote 850. Ali, indirektno je, ipak, uÄÂestvovao. Jer, njegovi policajci su mjesec ranije zarobili srpske vojnike Branislava Heraka i Sretka Damjanovića. Oni su, posebno Herak, kazali sve o srpskim položajima na ŽuÄÂi, Å¡to je bilo dragocjeno u pripremanju ovih bitki. UveÄÂe su u Komandu Envera Ã…Â ehovića doÅ¡li Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović Talijan, Vaha Karavelić, Safet Zajko, Salko GuÅ¡ić i mnogi ratnici sa ŽuÄÂi. Stigao sam i ja i tu mi je Sefer za OsloboÄ‘enje izjavio kako će „ÄÂetnici tek sad da osjete snagu Armije RBiH“, a Talijan da je jedna kapija grada otvorena. Komandant Drugog korpusa Željko Knez nazvao je telefonom Sefera i kazao kako pobjede na ŽuÄÂi snažno motiviÅ¡u i borce Drugog korpusa. Iza ponoći smo napustili Ã…Â ehovićevu komandu, a padao je snijeg i dobro se vidjelo. Bila je to neobiÄÂna sarajevska bijela, sretna noć!
Pobjeda u podne
Nakon tri dana predaha, borbe su nastavljene 12. decembra, i to za Golo brdo. PoÄÂetak bitke je kasnio zbog magle. Druga tenkovska posada Prve mehanizovane privukla je tenk ispod kote 850 i ÄÂekala da se raziÄ‘e magla, pa da gaÄ‘a srpski tenk koji se nalazio na Golom brdu. MeÄ‘utim, kad se magla raziÅ¡la, srpski tenkisti su bili spretniji i brži i pogodili su tenk Armije BiH. Niko od tenkista nije ni poginuo, niko nije bio ni ranjen, ali su svi bili u Å¡oku, a neki i drhtali od straha. Ã…Â ehović je pozvao SlaviÅ¡u Ã…Â ućura da izvuÄÂe tenk i pokuÅ¡a dejstvovati, ali viÅ¡e to nije bilo moguće. Borbe za Golo brdo su voÄ‘ene ÄÂetiri dana. Iako je i SlaviÅ¡a Ã…Â ućur sa svojom posadom bio u pripravnosti, ipak su glavnu stvar uradili artiljerci Mensur, Ivan, Zlaja I, Zlaja II, Jota, Adil i Deni, koji su ZIS-om gaÄ‘ali i pogaÄ‘ali srpske položaje na ŽuÄÂi. GaÄ‘ali su ih municijom koju su od njih zaplijenili na koti 850. ViÅ¡e puta je iz ZIS-a pucao i Ã…Â ehović. Srbi su jednom ispalili projektil sa bojnim otrovima i vjetar je nosio opasni dim prema maskiranom tenku gdje su bili SlaviÅ¡a i njegovi drugovi. Skriveni u zemunici, oni nisu vidjeli da vjetar prema njima goni otrovni dim. Tada je Zlaja oÄÂajnim glasom dozivao Ã…Â ućura: „SlaviÅ¡aaaa! Maskeeee!“ Njegov glas je odzvanjao brdom iznad Sarajeva na koje je padao snijeg.
Šifra „Jabuka“
U noći 14/15. decembra, nakon tri dana neizvjesne borbe, naÄÂelnik Ã…Â taba 1. mehanizovane Ibro DerviÅ¡ević korigovao je plan napada i sutra je sve iÅ¡lo kao pjesma. Golo brdo je osvojeno taÄÂno u podne 15. decembra. ZnaÄÂajnu ulogu u pobjedi imala je jedinica 1. mehanizovane kojom je na terenu komandovao ranjeni Mehmed Cero, kao i vojni policajci ove brigade na ÄÂelu sa Esnafom Muhovićem. Muhović je i pobo pobjedniÄÂku zastavu na Golom brdu. Ã…Â ehović je tada svim uÄÂesnicima bitke izdao nareÄ‘enje kojim zabranjuje bilo kakve represalije nad civilnim stanovniÅ¡tvom. Jer, u podnožju Golog brda nalazi se selo Živkovići i Ã…Â ehović je mislio da u selu ima civila. Ali, nije ih bilo. Tada su ratnici sa ŽuÄÂi prozvani vanzemaljcima.
Enver Šehović i Ibrahim Dervišević
Ohrabren uspjesima boraca na ŽuÄÂi, naÄÂelnik Ã…Â taba Armije RBIH Sefer Halilović izdao je idućeg dana nareÄ‘enje da 18. decembra otpoÄÂne dugo pripremana operacija deblokade Sarajeva pod nazivom „Koverat“. Operacijom je sa Igmana komandovao Vehbija Karić, a glavni pravac napada naÅ¡ih snaga je bio preko Jahorine i Trebevića. Na taj zadatak su u noći 19/20. decembra upućeni hercegovaÄÂki borci. Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan takoÄ‘e je 16. decembra izdao nareÄ‘enje svim jedinicama unutar obruÄÂa da „u cilju Å¡to ranije deblokade Sarajeva... težiÅ¡te borbenih dejstava usmjere ka Vogošći“. Bio je to pomoćni pravac deblokade naÅ¡eg glavnog grada. Borbe koje su se tada vodile sa ŽuÄÂi prema VogoÅ¡ÄÂi imale su tajni naziv „Jabuka“.
Tako je 20. decembra na ŽuÄÂi otpoÄÂela nova bitka prema Mijatovića strani, Perivoju, Mujkića brdu, odnosno prema Vogošći i vogošćanskoj petlji. Borci Armije BiH uspjeli su da pomjere linije prema Perivoju, ali toga dana hercegovaÄÂki borci na glavnom pravcu ne samo da nisu deblokirali Sarajevo preko Romanije i Trebevića, nego su se u rasulu povlaÄÂili. Doživjeli su straÅ¡nu tragediju: poginulo ih je 52, a mnogi su bili ranjeni i promrzli. Nakon debakla na Jahorini i Trebeviću, Glavni Å¡tab Armije RBiH na ÄÂelu sa Seferom Halilovićem donosi odluku o deblokadi glavnog grada preko Vogošće istovremenim dejstvima jedinica izvan i unutar sarajevskog obruÄÂa. Od sarajevskih jedinica opet su glavni zadatak dobili Ã…Â ehovićevi i Zajkini borci, kao i borci vogošćanskih odreda.
U srijedu, 23. decembra, opet je zavladalo slavlje u gradu jer je objavljeno da su već slavni ratnici sa ŽuÄÂi dobili joÅ¡ jednu bitku i oslobodili kotu 772 (ili Mujkića brdo). Izgledalo je da su sva vrata prema Vogošći i vogošćanskoj petlji otvorena. Tužan Å¡to nisam pratio tu bitku, kasno noću svratim u Ã…Â ehovićevu komandu gdje se ponovo slavilo kao i poslije oslobaÄ‘anja kote 850. Pred ponoć, kad su slavljenici otiÅ¡li u Komandu Prvog korpusa, sa ŽuÄÂi je doÅ¡ao Salko Hajdarević i kazao da Mujkića brdo – nije osloboÄ‘eno. Sutra se pokazalo da Mujkića brdo zaista nije osloboÄ‘eno. I ta prokleta kota ne samo da je zaustavila napredovanje naÅ¡ih boraca prema Vogošći, nego su, boreći se za nju, poginuli mnogi poznati ratnici sa ŽuÄÂi.
U jednoj od najžešćih bitaka za ovu kotu, koja je voÄ‘ena 28. decembra, poginula su dva ÄÂuvena ratnika – Hakija MrÅ¡o i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola rijeÄÂi dok je preko motorole komandovao. Tu je bio i njegov brat Sejo koji je uzeo bratovu motorolu i nastavio da komanduje, ponavljajući da je izgubio brata. Onda je ranjen i on, ali je i dalje pozivao saborce da nastave prema koti, te da tamo ide i on – na jednoj nozi. Istog dana, s druge strane sarajevskog obruÄÂa, napadali su borci 7. muslimanske i mudžahedini.
Grupa njih se zaklela da će preko IlijaÅ¡a i Vogošće ući u Sarajevo ili poginuti. Iako su za nekoliko minuta uzeli dominantnu kotu ViÅ¡egrad iznad IlijaÅ¡a, pojaÄÂanje im nije doÅ¡lo i oni ne samo da su izgubili ViÅ¡egrad, nego i doživjeli straÅ¡nu tragediju. Poginulo je 29 boraca 7. muslimanske i izmeÄ‘u 10 i 15 mudžahedina. Tada je grupa boraca na ÄÂelu sa komandirom ÄÂete Ramom DurmiÅ¡em napala ÄÂlanove Komande operacije „Koverat“, zarobila ih, pretukla. Htjeli su i da ih strijeljaju, u ÄÂemu su sprijeÄÂeni. To je bio prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene bitke.
Nada i stradanja
Na pravcu napada prema vogošćanskoj petlji nada u uspjeh se pojavila 7. januara 1993, kada je Zajko komandovao bitkom u kojoj su njegovi borci znaÄÂajno napredovali. U sumrak tog sretnog dana već se raÄÂunalo da će se Zajkini borci i borci sa vanjske strane obruÄÂa za tri - ÄÂetiri dana sresti na vogošćanskoj petlji i da će tako Sarajevo biti deblokirano. Ipak, bio je to samo joÅ¡ jedan san o susretu na vogošćanskoj petlji.
Proklet je bio i utorak, 12. januar 1993. kada su u bici za Mujkića brdo poginuli Jusuf Juka Gojak i Dubravko AnÄ‘elić. Gojak je poginuo gotovo na sliÄÂan naÄÂin kao i MrÅ¡o. Fehim Agić Aga, koga su zvali „munja sa ŽuÄÂi“, 18. februara 1993. planirao je oslobaÄ‘anje Mujkića brda, ali je narednog dana poginuo na poÄÂetku borbe. Sve do 12. juna 1993. linije na ŽuÄÂi nisu pomjerane. A toga dana osloboÄ‘ena je Mijatovića strana i – poginuo Safet Isović. Pet dana iza Isovića, poginuo je Safet Zajko, ÄÂetrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Ã…Â ehović, braća Panjeta...
Sve do 1992, odnosno do poÄÂetka agresije na naÅ¡u zemlju, mnoge Sarajlije nisu ni ÄÂule da postoji brdo ŽuÄÂ. U decembru 1992. ŽuÄ je za njih postala najznaÄÂajnije i najslavnije brdo na svijetu. Danas, petnaest godina poslije, mlaÄ‘e generacije vjerovatno ponovo ne znaju za ŽuÄÂ. A i mi ga sve viÅ¡e zaboravljamo.
Šefko Hodžić
BH Muslim Monitor – Oslobođenje, Pogledi – 23.12.2007.
slika
Enver Ã…Â ehović (15. januar 1967 - 27. juli 1993) je bio bosanskohercegovaÄÂki borac i pripadnik Armije RBIH. Nakon napuÅ¡tanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oružane snage RBiH i odmah otpoÄÂinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju VeleÅ¡ići. Nakon uspjeÅ¡nog obavljanja niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 1. Slavnom (kasnije Viteskom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najžesćih borbi za Golo brdo na ŽuÄÂi.
Safet Zajko (1. mart 1959. - 15. april 1993. godine) je bio bosanskohercegovaÄÂki borac i pripadnik Armije RBIH.UoÄÂi agresije na RBiH prikljuÄÂio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih ÄÂlanova. PoÄÂetkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima BuÄÂa i Buljakov Potok, BrijÅ¡ÄÂe, Sokolje. Pored niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 2. Viteskom mtbr. Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovćia kosu.
decembar 1992...
moje prvo pravo vatreno krstenje
Sjećanje na pobjede na ŽuÄÂi decembra 1992. godine
Kad pogledamo Enver Ã…Â ehović i ja odavde koliko su naÅ¡i borci oslobodili prostora, ispada da smo udvostruÄÂili slobodnu sarajevsku teritoriju. Ovo mi je u novogodiÅ¡njoj noći 1993. za OsloboÄ‘enje kazao slavni sarajevski komandant Safet Zajko. Nalazili smo se na ŽuÄÂi, ispred zemunice na koti Vis, koja je smatrana najudaljenijim dijelom, odnosno granicom slobodne sarajevske teritorije. U toj nezaboravnoj noći srpski i borci Armije BiH na ŽuÄÂi pucali su u nebo, ali i jedni na druge. Srpski vojnici, koji su bili stotinjak metara dalje, ispaljivali su i svjetleće rakete i obasjavali Å¡umu okićenu injem, pa je Zajko kazao kako „ispade da zajedno slavimo Novu godinu“.
Brdo spasa
Ali, borci Armije RBiH, odnosno Prve mehanizovane brigade, pod komandom Envera Ã…Â ehovića, i Druge motorizovane pod komandom Safeta Zajke, kao i vogošćanskih odreda, zaista su imali razloga da slave u toj prvoj ratnoj Novoj godini. Jer, u decembru 1992. oni su oslobodili tada slavne kote na ŽuÄÂi: Vis, Kotu 850 i Golo brdo. S obzirom na to da je ranije, odnosno juna 1992. osloboÄ‘ena najdominantnija kota Orlić, cijeli greben ŽuÄÂi bio je slobodan. Tako su oslobodioci ŽuÄÂi postali simboli hrabrosti, ali i metafora odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Komandanti, politiÄÂari, umjetnici, akademici, privrednici, koji su bili hrabriji, smatrali su najvećom ÄÂašću da odu na ŽuÄ i gore se slikaju sa legendarnim ratnicima, a obavezno sa Safetom Zajkom i Enverom Ã…Â ehovićem.
Ali od decembra 1992. na ŽuÄ je svakog dana odlazilo na stotine Sarajlija i Sarajki po drva. ŽuÄ je bila obrasla Å¡umom i tako je spasila graÄ‘ane Sarajeva ratnih zima od smrzavanja. Pa da se prisjetimo bitaka na ŽuÄÂi decembra 1992. godine. Borbe su poÄÂele u utorak, 1. decembra i to žestokim napadom srpskih snaga na Sokolje. Zajko je nazvao komandira policije svoje brigade Smaju Ã…Â ikala i rekao mu: „Smajo, pade grad ako ne zaustavimo ÄÂetnike na Sokolju.“ Vojni policajci, na ÄÂelu sa Ã…Â ikalom, pohitali su u Sokolje i nakon velike borbe uspjeli da odbiju srpski napad. Ã…Â ikalo je u svaku borbu iÅ¡ao noseći Å¡ljem, ali tog jutra dao ga je jednom saborcu. U smiraj borbi, geler granate pogodio ga je u glavu i teÅ¡ko ranio. Njegova smrznuta krv danima se crvenjela pored stabla mlade jabuke.
Bitka za kotu
ÄŒetiri dana kasnije borci Ã…Â ehovićeve Prve mehanizovane, Zajkine Druge motorizovane i vogošćanski odredi, kojima je komandovao Ejub Delalić, napali su srpske položaje na ŽuÄÂi. Nažalost, toga dana poginuli su Ejub Delalić i Hamdo Radonja, pomoćnik komandanta VeleÅ¡ićkog bataljona 1. mehanizovane. Delalića je zamijenio Meho KoÅ¡arić. Narednog dana nadomak Kote 850 gine i komandant VeleÅ¡ićkog bataljona, već proslavljeni ratnik Fikret Kavazović Roku. Ã…Â ehović za komandanta VeleÅ¡ićana postavlja Salku Hajdarevića. Tri dana je voÄ‘ena poziciona borba u kojoj su tenkisti 1. mehanizovane „omekÅ¡avali“ teren, odnosno u nebo dizali srpske bunkere na visovima ŽuÄÂi. Tada je zablistala zvijezda SlaviÅ¡e Ã…Â ućura, koji je postao najslavniji tenkista Armije RBiH. U toj straÅ¡noj bici, u SlaviÅ¡inoj tenkovskoj posadi su joÅ¡ bili Ljubo Jakovljević, Dino Duhović i Nermin Kunić. U utorak, 8. decembra sreća je prevagnula na stranu branilaca Sarajeva. Zajkini borci, predvoÄ‘eni „munjom sa ŽuÄÂi“ Safetom Isovićem, zauzimaju Vis, a Ã…Â ehovićevi na Koti 850 sa srpskim snagama vode borbe prsa u prsa. Istog dana na Koti 850 gine hrabri ratnik i „zlatni ljiljan“ Rudo Tomić, komandir diverzanata Prve mehanizovane, a u bolnici umire Smajo Ã…Â ikalo. Kota 850 osloboÄ‘ena je narednog dana – 9. decembra. Zastave na kotu pobili su poznati ratnici Fehim Agić Aga i Juka Gojak. A na Å¡ehidskom mezarju KovaÄÂi ukopan je Smajo Ã…Â ikalo. Nije mu bilo suÄ‘eno da direktno uÄÂestvuje u oslobaÄ‘anju ni Visa, ni kote 850. Ali, indirektno je, ipak, uÄÂestvovao. Jer, njegovi policajci su mjesec ranije zarobili srpske vojnike Branislava Heraka i Sretka Damjanovića. Oni su, posebno Herak, kazali sve o srpskim položajima na ŽuÄÂi, Å¡to je bilo dragocjeno u pripremanju ovih bitki. UveÄÂe su u Komandu Envera Ã…Â ehovića doÅ¡li Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović Talijan, Vaha Karavelić, Safet Zajko, Salko GuÅ¡ić i mnogi ratnici sa ŽuÄÂi. Stigao sam i ja i tu mi je Sefer za OsloboÄ‘enje izjavio kako će „ÄÂetnici tek sad da osjete snagu Armije RBiH“, a Talijan da je jedna kapija grada otvorena. Komandant Drugog korpusa Željko Knez nazvao je telefonom Sefera i kazao kako pobjede na ŽuÄÂi snažno motiviÅ¡u i borce Drugog korpusa. Iza ponoći smo napustili Ã…Â ehovićevu komandu, a padao je snijeg i dobro se vidjelo. Bila je to neobiÄÂna sarajevska bijela, sretna noć!
Pobjeda u podne
Nakon tri dana predaha, borbe su nastavljene 12. decembra, i to za Golo brdo. PoÄÂetak bitke je kasnio zbog magle. Druga tenkovska posada Prve mehanizovane privukla je tenk ispod kote 850 i ÄÂekala da se raziÄ‘e magla, pa da gaÄ‘a srpski tenk koji se nalazio na Golom brdu. MeÄ‘utim, kad se magla raziÅ¡la, srpski tenkisti su bili spretniji i brži i pogodili su tenk Armije BiH. Niko od tenkista nije ni poginuo, niko nije bio ni ranjen, ali su svi bili u Å¡oku, a neki i drhtali od straha. Ã…Â ehović je pozvao SlaviÅ¡u Ã…Â ućura da izvuÄÂe tenk i pokuÅ¡a dejstvovati, ali viÅ¡e to nije bilo moguće. Borbe za Golo brdo su voÄ‘ene ÄÂetiri dana. Iako je i SlaviÅ¡a Ã…Â ućur sa svojom posadom bio u pripravnosti, ipak su glavnu stvar uradili artiljerci Mensur, Ivan, Zlaja I, Zlaja II, Jota, Adil i Deni, koji su ZIS-om gaÄ‘ali i pogaÄ‘ali srpske položaje na ŽuÄÂi. GaÄ‘ali su ih municijom koju su od njih zaplijenili na koti 850. ViÅ¡e puta je iz ZIS-a pucao i Ã…Â ehović. Srbi su jednom ispalili projektil sa bojnim otrovima i vjetar je nosio opasni dim prema maskiranom tenku gdje su bili SlaviÅ¡a i njegovi drugovi. Skriveni u zemunici, oni nisu vidjeli da vjetar prema njima goni otrovni dim. Tada je Zlaja oÄÂajnim glasom dozivao Ã…Â ućura: „SlaviÅ¡aaaa! Maskeeee!“ Njegov glas je odzvanjao brdom iznad Sarajeva na koje je padao snijeg.
Šifra „Jabuka“
U noći 14/15. decembra, nakon tri dana neizvjesne borbe, naÄÂelnik Ã…Â taba 1. mehanizovane Ibro DerviÅ¡ević korigovao je plan napada i sutra je sve iÅ¡lo kao pjesma. Golo brdo je osvojeno taÄÂno u podne 15. decembra. ZnaÄÂajnu ulogu u pobjedi imala je jedinica 1. mehanizovane kojom je na terenu komandovao ranjeni Mehmed Cero, kao i vojni policajci ove brigade na ÄÂelu sa Esnafom Muhovićem. Muhović je i pobo pobjedniÄÂku zastavu na Golom brdu. Ã…Â ehović je tada svim uÄÂesnicima bitke izdao nareÄ‘enje kojim zabranjuje bilo kakve represalije nad civilnim stanovniÅ¡tvom. Jer, u podnožju Golog brda nalazi se selo Živkovići i Ã…Â ehović je mislio da u selu ima civila. Ali, nije ih bilo. Tada su ratnici sa ŽuÄÂi prozvani vanzemaljcima.
Enver Šehović i Ibrahim Dervišević
Ohrabren uspjesima boraca na ŽuÄÂi, naÄÂelnik Ã…Â taba Armije RBIH Sefer Halilović izdao je idućeg dana nareÄ‘enje da 18. decembra otpoÄÂne dugo pripremana operacija deblokade Sarajeva pod nazivom „Koverat“. Operacijom je sa Igmana komandovao Vehbija Karić, a glavni pravac napada naÅ¡ih snaga je bio preko Jahorine i Trebevića. Na taj zadatak su u noći 19/20. decembra upućeni hercegovaÄÂki borci. Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan takoÄ‘e je 16. decembra izdao nareÄ‘enje svim jedinicama unutar obruÄÂa da „u cilju Å¡to ranije deblokade Sarajeva... težiÅ¡te borbenih dejstava usmjere ka Vogošći“. Bio je to pomoćni pravac deblokade naÅ¡eg glavnog grada. Borbe koje su se tada vodile sa ŽuÄÂi prema VogoÅ¡ÄÂi imale su tajni naziv „Jabuka“.
Tako je 20. decembra na ŽuÄÂi otpoÄÂela nova bitka prema Mijatovića strani, Perivoju, Mujkića brdu, odnosno prema Vogošći i vogošćanskoj petlji. Borci Armije BiH uspjeli su da pomjere linije prema Perivoju, ali toga dana hercegovaÄÂki borci na glavnom pravcu ne samo da nisu deblokirali Sarajevo preko Romanije i Trebevića, nego su se u rasulu povlaÄÂili. Doživjeli su straÅ¡nu tragediju: poginulo ih je 52, a mnogi su bili ranjeni i promrzli. Nakon debakla na Jahorini i Trebeviću, Glavni Å¡tab Armije RBiH na ÄÂelu sa Seferom Halilovićem donosi odluku o deblokadi glavnog grada preko Vogošće istovremenim dejstvima jedinica izvan i unutar sarajevskog obruÄÂa. Od sarajevskih jedinica opet su glavni zadatak dobili Ã…Â ehovićevi i Zajkini borci, kao i borci vogošćanskih odreda.
U srijedu, 23. decembra, opet je zavladalo slavlje u gradu jer je objavljeno da su već slavni ratnici sa ŽuÄÂi dobili joÅ¡ jednu bitku i oslobodili kotu 772 (ili Mujkića brdo). Izgledalo je da su sva vrata prema Vogošći i vogošćanskoj petlji otvorena. Tužan Å¡to nisam pratio tu bitku, kasno noću svratim u Ã…Â ehovićevu komandu gdje se ponovo slavilo kao i poslije oslobaÄ‘anja kote 850. Pred ponoć, kad su slavljenici otiÅ¡li u Komandu Prvog korpusa, sa ŽuÄÂi je doÅ¡ao Salko Hajdarević i kazao da Mujkića brdo – nije osloboÄ‘eno. Sutra se pokazalo da Mujkića brdo zaista nije osloboÄ‘eno. I ta prokleta kota ne samo da je zaustavila napredovanje naÅ¡ih boraca prema Vogošći, nego su, boreći se za nju, poginuli mnogi poznati ratnici sa ŽuÄÂi.
U jednoj od najžešćih bitaka za ovu kotu, koja je voÄ‘ena 28. decembra, poginula su dva ÄÂuvena ratnika – Hakija MrÅ¡o i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola rijeÄÂi dok je preko motorole komandovao. Tu je bio i njegov brat Sejo koji je uzeo bratovu motorolu i nastavio da komanduje, ponavljajući da je izgubio brata. Onda je ranjen i on, ali je i dalje pozivao saborce da nastave prema koti, te da tamo ide i on – na jednoj nozi. Istog dana, s druge strane sarajevskog obruÄÂa, napadali su borci 7. muslimanske i mudžahedini.
Grupa njih se zaklela da će preko IlijaÅ¡a i Vogošće ući u Sarajevo ili poginuti. Iako su za nekoliko minuta uzeli dominantnu kotu ViÅ¡egrad iznad IlijaÅ¡a, pojaÄÂanje im nije doÅ¡lo i oni ne samo da su izgubili ViÅ¡egrad, nego i doživjeli straÅ¡nu tragediju. Poginulo je 29 boraca 7. muslimanske i izmeÄ‘u 10 i 15 mudžahedina. Tada je grupa boraca na ÄÂelu sa komandirom ÄÂete Ramom DurmiÅ¡em napala ÄÂlanove Komande operacije „Koverat“, zarobila ih, pretukla. Htjeli su i da ih strijeljaju, u ÄÂemu su sprijeÄÂeni. To je bio prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene bitke.
Nada i stradanja
Na pravcu napada prema vogošćanskoj petlji nada u uspjeh se pojavila 7. januara 1993, kada je Zajko komandovao bitkom u kojoj su njegovi borci znaÄÂajno napredovali. U sumrak tog sretnog dana već se raÄÂunalo da će se Zajkini borci i borci sa vanjske strane obruÄÂa za tri - ÄÂetiri dana sresti na vogošćanskoj petlji i da će tako Sarajevo biti deblokirano. Ipak, bio je to samo joÅ¡ jedan san o susretu na vogošćanskoj petlji.
Proklet je bio i utorak, 12. januar 1993. kada su u bici za Mujkića brdo poginuli Jusuf Juka Gojak i Dubravko AnÄ‘elić. Gojak je poginuo gotovo na sliÄÂan naÄÂin kao i MrÅ¡o. Fehim Agić Aga, koga su zvali „munja sa ŽuÄÂi“, 18. februara 1993. planirao je oslobaÄ‘anje Mujkića brda, ali je narednog dana poginuo na poÄÂetku borbe. Sve do 12. juna 1993. linije na ŽuÄÂi nisu pomjerane. A toga dana osloboÄ‘ena je Mijatovića strana i – poginuo Safet Isović. Pet dana iza Isovića, poginuo je Safet Zajko, ÄÂetrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Ã…Â ehović, braća Panjeta...
Sve do 1992, odnosno do poÄÂetka agresije na naÅ¡u zemlju, mnoge Sarajlije nisu ni ÄÂule da postoji brdo ŽuÄÂ. U decembru 1992. ŽuÄ je za njih postala najznaÄÂajnije i najslavnije brdo na svijetu. Danas, petnaest godina poslije, mlaÄ‘e generacije vjerovatno ponovo ne znaju za ŽuÄÂ. A i mi ga sve viÅ¡e zaboravljamo.
Šefko Hodžić
BH Muslim Monitor – Oslobođenje, Pogledi – 23.12.2007.
slika
Enver Ã…Â ehović (15. januar 1967 - 27. juli 1993) je bio bosanskohercegovaÄÂki borac i pripadnik Armije RBIH. Nakon napuÅ¡tanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oružane snage RBiH i odmah otpoÄÂinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju VeleÅ¡ići. Nakon uspjeÅ¡nog obavljanja niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 1. Slavnom (kasnije Viteskom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najžesćih borbi za Golo brdo na ŽuÄÂi.
Safet Zajko (1. mart 1959. - 15. april 1993. godine) je bio bosanskohercegovaÄÂki borac i pripadnik Armije RBIH.UoÄÂi agresije na RBiH prikljuÄÂio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih ÄÂlanova. PoÄÂetkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima BuÄÂa i Buljakov Potok, BrijÅ¡ÄÂe, Sokolje. Pored niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 2. Viteskom mtbr. Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovćia kosu.
moj rodni grad Sarajevo volim kao samoga sebe....
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Da se nikad ne zaboravi
Sjećanje na djecu koja su ubijena na sanjkanju
Delegacija Kantona Sarajevo odala je poÄÂast i položila cvijeće na spomen-ploÄÂu žrtvama masakra u ulici Bosanska kod broja 4, u naselju AlipaÅ¡ino Polje “C†faza.
Na ovom mjestu, prije šesnaest godina, od tri granate ispaljene sa agresorskih položaja iz Nedžarića, smrtno je stradalo šestoro djece na sanjkanju, dok je ranjeno još toliko naših najmlađih sugrađana.
NajmlaÄ‘a žrtva Jasmina Brković imala je pet, a najstarija Nermin Rizvanović 13 godina. Ovog tragiÄÂnog dana, ubijeni su i Jasminina sestra Indira Brković (12), Danijel Jurenić (11), Mirza Dedović (8) i Admir SubaÅ¡ić (8).
Zajedno sa predstavnicima Kantona Sarajevo ovaj tužni dan obilježile su i delegacije Grada, Općine Novi Grad, Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. godine, te porodice, rodbina i prijatelji ubijene djece.
Kuda idu ljudi kao ja ...
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Da se nikad ne zaboravi
Tužna godišnjica
Sedamnaest godina od tragiÄÂne smrti SrÄ‘ana Aleksića
Afirmacija i podsjećanje na veliku i herojsku gestu SrÄ‘ana Aleksića naÅ¡a je ljudska i moralna i obaveza. SrÄ‘an je položio život u borbi za svog komÅ¡iju, ali je položio i temelje u jedno besmrtno djelo. Herojski ÄÂin odbrane svog sugraÄ‘anina koji je platio svojim životom je svijetao primjer ljudske hrabrosti.
SrÄ‘anovo ljudsko djelo je poruka za budućnost. Za onu budućnost u kojoj će ÄÂovjek biti na prvom mjestu. U tu budućnost nikada ne smijemo prestati vjerovati. ÄŒasnije, hrabrije i poÅ¡tenije je sa pravom idejom živjeti i u manjini, nego sa pogreÅ¡nom politikom živjeti u prividnom komforu i hladovini većine, jer većina ne znaÄÂi uvijek da ste na pravom putu. Stoljeće iza nas svjedoÄÂi brojnim primjerima koji dokazuju istinitost ove teze.
Istina, ima i onih koji kažu malo je takvih kao SrÄ‘an Aleksić. Dobrota, humanost i ÄÂestitost se ne mjere brojevima. I oni koji su 1941. godine ustali protiv faÅ¡izma i bratoubilaÅ¡tva nisu bili u poÄÂetku većina. Ali imali su viziju, ideju i želju da grade bolje sutra. U ovom vremenu SrÄ‘an je već postao sinonim borbe za ÄÂovjeka.
Perspektiva Bosne i Hercegovine nikada nije bila u podjelama, mržnji, izolaciji i segregaciji. NaÅ¡a Å¡ansa je u poÅ¡tivanju, razumjevanju, uvažavanju i zajedniÄÂkom uÄÂešću u razvoju porodice evropskih naroda. NaÅ¡a Å¡ansa je u Evropskoj uniji i taj zadatak mora biti istinsko strateÅ¡ko opredjeljenje koje nema alternativu.
Borci za antifaÅ¡izam, antinacionalizam i ljudska prava nisu iÅ¡ÄÂezli u BiH. Veliki SrÄ‘an nije nestao. On se pridružio besmrtnoj plejadi velikih ljudi koji su žrtvovali svoj život za najsvjetlije civilizacijske vrijednosti. SrÄ‘anovo djelo govori da je bolje ÄÂasno i umrijeti nego sramno i sa zloÄÂinima živjeti.
SrÄ‘an Aleksić iz Trebinja, glumac amater i plivaÄÂka nada, bio je i ostao istinski bosanskohercegovaÄÂki heroj.
Kuda idu ljudi kao ja ...
Re: Da se nikad ne zaboravi
pokojni Srdjan Aleksic se izdigao iznad ljudskosti...
malo je rijeci kojima bi se njegovo djelo moglo kazati...a najveca posthumna nagrada ce mu biti ako budemo nastavili putem kojim je on isao...
hvala i tebi IM-EX sto nas podsjetis na divne ljude...nek se ne zaboravi
malo je rijeci kojima bi se njegovo djelo moglo kazati...a najveca posthumna nagrada ce mu biti ako budemo nastavili putem kojim je on isao...
hvala i tebi IM-EX sto nas podsjetis na divne ljude...nek se ne zaboravi
moj rodni grad Sarajevo volim kao samoga sebe....
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Da se nikad ne zaboravi
srebrni je napisao/la:
hvala i tebi IM-EX sto nas podsjetis na divne ljude...nek se ne zaboravi
ehh ... dragi srebrni ... a o meni se svasta loseg rece nekoc na bol-u, i preko puno toga se jos moze i preci bezbolnije, ali, to sto sam karakterno deklarisana ovako:
"tanka je linija izmedju tvog patriotizma i nacionalizma", to boli .. al, Bozeeeee, nekad si neko dokazati ne da, ne cuje te, cuje samo sebe.
Ja znam da ce se doticna osoba prepoznati; zelim vjerovati da se kaje sto mi je rekla puno toga sto je rekla, te se iskreno nadam da se kaje i zbog pomenute pogresne deklaracije.
Znati za jedno ovakvo obiljezavanje, a ne podsjetiti ostale cim prije, upravo na ovoj temi, za mene bi bilo neljudski.
Pokojni Srdjan zaduzuje nas mnogo, mnogo vise. To znamo, a znamo i sta nam je ciniti.
pozdrav
Kuda idu ljudi kao ja ...
Re: Da se nikad ne zaboravi
ma i ja sam se navikao na kritike..stignu one direktno ili indirektno...al nema veze to...nek te ne iritira previse
vec i dan danas vidim one SANKE koje su ostale i krv u snijegu poslije "granatiranja" malih "s_njeznih ratnika" na Alipasinom polju...
vec i dan danas vidim one SANKE koje su ostale i krv u snijegu poslije "granatiranja" malih "s_njeznih ratnika" na Alipasinom polju...
moj rodni grad Sarajevo volim kao samoga sebe....
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Da se nikad ne zaboravi
Procitah ... pa zurim u prazno ... to tvoje sjecanje izreceno jednom recenicom, na pamet znam ... k'o bumerang mi dodje, ponavlja se, alarmira, pojavljuju se mutne slike, bubnja, blica ... neobjasnjivo ... a rijec, rijec k'o da je umrla.srebrni je napisao/la:
vec i dan danas vidim one SANKE koje su ostale i krv u snijegu poslije "granatiranja" malih "s_njeznih ratnika" na Alipasinom polju...
Kako ne pricati o tome. Treba pricati.
Cutanje bi znacilo zaborav, a takvo zlo se nikad ne smije zaboraviti.
Kuda idu ljudi kao ja ...
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Da se nikad ne zaboravi
Druga tužna godišnjica
Oprosti nam, Denise!
U KatoliÄÂkom Å¡kolskom centru obilježena je druga tužna godiÅ¡njica otkako je nedužni djeÄÂak Denis Mrnjavac na putu iz Å¡kole ubijen u tramvaju punom putnika od kojih niko nije reagovao i pokuÅ¡ao mu pomoći.
Oprosti nam, Denise!
U KatoliÄÂkom Å¡kolskom centru obilježena je druga tužna godiÅ¡njica otkako je nedužni djeÄÂak Denis Mrnjavac na putu iz Å¡kole ubijen u tramvaju punom putnika od kojih niko nije reagovao i pokuÅ¡ao mu pomoći.
Kuda idu ljudi kao ja ...
Re: Da se nikad ne zaboravi
Da se nikad ne zaboravi protekli rat
kako su politicari narod pripremili i zavadili narod ga nije zelio ni jedan ali oni jesu ne dozvolimo da nas ponovo obmanu
evo posle rata je dugo proslo i vidite ko uziva oni
mi smo izgubili i sto smo imali a oni zive i jos uvjek kradu sve vise i vise
mi smo samo njihove igracke
ne zaboravite............
kako su politicari narod pripremili i zavadili narod ga nije zelio ni jedan ali oni jesu ne dozvolimo da nas ponovo obmanu
evo posle rata je dugo proslo i vidite ko uziva oni
mi smo izgubili i sto smo imali a oni zive i jos uvjek kradu sve vise i vise
mi smo samo njihove igracke
ne zaboravite............
Re: Da se nikad ne zaboravi
lisko je napisao/la:Da se nikad ne zaboravi protekli rat
kako su politicari narod pripremili i zavadili narod ga nije zelio ni jedan ali oni jesu ne dozvolimo da nas ponovo obmanu
evo posle rata je dugo proslo i vidite ko uziva oni
mi smo izgubili i sto smo imali a oni zive i jos uvjek kradu sve vise i vise
mi smo samo njihove igracke
ne zaboravite............
Ti si kao najudaljenija zvijezda do koje je najteže doći, ali baš zbog toga je najudaljenija zvijezda najljepša i najsjajnija!
Re: Da se nikad ne zaboravi
Eto sjetio se Haris u predizbornoj godini svega po malo ? Kako ce oni to napraviti ? On ne zna ! Vjerovatno isto kao sto ste se vi pripremili sa tuzbom......