Ocuvanje identiteta

[im_ex]

Nikad cula; niti bih dala da moju bebu neko pospe kockama po glavi to moze da zaboli (moze skliznuti pod maicu pa da bebu zulja a da se i ne zna)
Ni sitni secer mi vala nije ok.
Moja nekadasnja radna prijateljica, inace bosanska katolkinja, praktikuje "puderisanje" bebinog lica brasnom (da ima svijetal, njezan ten) i secerom (da ostane slatka) ... a jedna starija srbijanka, ako je beba muskich, baci na njeg suknju (il haljinu) - da kad bude veJiki trchi za "suknjom"

[im_ex]

ma ok, kako god, s maminim dlanom il bez, svejedno - kod nas nije takav obicaj.
Kod nas su jaja

[nella26]

Ja znam isto da je običaj kad ti neka mala beba dođe prvi put u kuću da je malo pospeš šečerom ali malo između prstiju se uzme šečera, da bude slatka, malo brašnom je dohvatiš po obrazu i daš jaje zbog nafake

[andro]

mene mora da su masicama dirali a kamenjem gadjali

[basista]

Bosnjaci,zahvaljujuci tome,sto su svoj bosanski jezik,morali da podijele sa Hrvatima i Srbima,moraju i islamizirana prezimana da imaju.. To medju ostalim muslimanskim narodima i nije cesta praksa.. Ne moramo ici dalje od Albanaca i Kosova,odnosno Albanije i Makedonije..
Cak je u doba komunizma bilo popularno,davati svojoj (misli se na muslimanske roditelje) djeci,neka neutralna imena.. Npr.. Jasna,Dina-Dino,Damir,Zlata-Zlatan,Zlatko.. itd..itd.. Jednostavno,bili smo ubaceni u masinu koja je od nas trazila da napustimo svoj rodjeni identitet..
Danas,kad imamo pravo na svoj jezik,ponovo nam se nude neke bratstvo-jedinstvenujuce formule u kojima moramo da se odricemo necega..
U modi je Crkva Bosanska..
Izvolite obici sve hrvatske veb-sajtove,forume i sve ostalo..
Minimalizira se njen znacaj ili se uopce ne pominje..
Srbi sa ovim nemaju neke veze jer oni sa Bosnom,inace nemaju neke veze.. -.. dokazano..
Toliko truda za hiljadu godina,da se sacuva sloboda i nezavisnost,kao i zasebnost u odnosu i na udaljenije osvajace i na susjede i opet ista prica..
Naravno da treba nastaviti tradiciju.. Ili neko ima pametnije rjesenje??

[basista]

Hypnose,misli se na uobicajena bosnjacka prezimena.. Npr: Mehmedovic..
To je iz razloga da se sacuva identitet u odnosu na narode krscanske vjere oko nas a koji govore jezikom koji se od naseg razlikuje samo na osnovu njihovih izvjestacenih leksickih formi. Ovaj narod,trudio se uvijek da sacuva zasebnost,jer bez nje,sasvim sigurno ne bi bilo ni BiH. Na primjer,kada je sultan naredio da se skinu ahmedije i umjesto njih da se koriste fesovi,nas narod se protivio tome,jer je mislio da ce na taj nacin,biti manje zaseban od ostalih naroda i da e na taj nacin,BH drzavnost,biti umanjena.. Mislim da je i Reis,dosta govorio o tome..

[im_ex]

Citanjem texta koji ce uslijediti, spopadose me zmarci ... te, rijesih podijeliti s vama tu dirljivu a istinitu pricu koja ni vas nece ostaviti ravnodusnima, u to sam sigurna.
Hoce li uslijediti misljenja "pametnjakovicha" da ovom textu nije mjesto na ovoj, mojoj temi, ma savrseno me ne zanima.

dakle:

„Volim te k'o Bajro mater“




Cerska, 1. Muharrem 1429. g. po H./10. januar 2008. god.

Prvog dana Nove hidžretske 1429. godine rješih sebe da počastim jednom pješačkom šetnjom do skuta Udrča, te se namjerih hoditi preko Kurjaka. Idući putem, odveć suženim, onih koji su ga širili svojim hodom ovdje više nema, neki sada hode putevima džennetskim, a drugi šire puteve po bjelosvjetskim „džunglama na asfaltu“, sjetih se da je ovim putem, prije rata, najčešće hodio naš dobri komšija Bajro Goga. Prolazeći kraj njegova, još uvijek uspravnog kućerka, doduše bez krova, srce mi se steže od pomisli da je ovo još jedan zauvijek ugašeni dom,

kakve često gledam po Cerskoj. Rješih da napišem slovo o ovom neobičnom čovjeku, da progovorim o onome koji to nije mogao, poučen primjerom „da su pisci/pjesnici najbolji historičari jer oni mogu iznijeti najdublje istine“.Ne bih znao mnogo kazati o Bajri Gogi. Poznato mi je malo od onog što je on sam, da je mogao, trebao ispričati i malo više od onoga što je ljudska mašta domislila na onim mjestima koje je on sam uvijek prešućivao. Kada je prvi put, i da li je, proplakao na ovom vedrom svijetu ne bih mogao tačno kazati. Moglo bi to biti one hladne, ljute ceranske zime, na Bajram, 1948. godine o kojoj sam slušao počesto u svome djetinjstvu. Bajro je rođen od oca Omera Kurjaka i majke Ajkune koja je bila rodom iz zvorničke Jošanice. Rano je ostao siroče jer mu je otac preselio dok je on još bio maksumče. Ljudi su se često pitali otkud da je ime i očevo ime Bajrinog oca bilo isto: Omer. Bolji znalci Bajrine loze vele da je i Bajrin otac Omer se rodio brzih dana nakon smrti svoga oca Omera, te mu iz tog razloga dadoše očevo ime. Ubrzo je ostao sa sestrama Havom i Mejrom i bez toplog majčinskog krila jer mu se mati preudala za Šabana Baltića.
- „Ta sirotinja se objesi o mome vratu, ne mogadoh ih gledati da su gladni“, sjetno zboreći, veli Bajrin amidžić Mujo, te dodaje: „K'o da je danas bilo, popnem Bajru na krkaču i pravac Smailu Veliću. Velim mu: „Smail-aga ja sam se dosad brin'o i ne znam kako ću dalje?“.
Mujo nastavlja, srčući bez hiće svoj ohlađeni fildžan kahve: „Odemo ti mi do Šabana Baltića i Ajkune. Kupi se Ajkuna svojoj djeci ili ih tu primite. Drugačije ne mere bit'“.
„Sestre su mu često išle kod matere u Baltiće, ali Bajro nikad i nikud nije stio ići sa svoga topraka“, besjedi Mujo tarući suze sa lica. Mujo mi nadalje veli da je Bajrin krevet bila slama a pokrivač ponjava. „Naroda nije bilo ko mu nije dav'o, nije isk'o, nije tražio ni od koga. Ko mu god da on uzme i donese svojoj materi, pa joj broji“, sjeća se Mujo djetinjstva Bajrinog. I još zbori o danima Bajrine mladosti: „Đe su kopači, eto ga, đe se kupi sjeno eto ga, jal' mu hoćeš dati, jal' nećeš, svejedno mu. Samo da pomogne“.
Mnogo je Cerana koji su pomagali Bajri. Jedan je zaslužio da se posebno spomene: o poslednjim godinama života Bajrinog oca i njegovom životu najviše se brinuo Ragib Mustabašić.
Dragi Bog, kod Koga su ključevi tajni vidljivog i zastrtog svijeta, Bajru je stavio u kušnju da ispita dunjaluk i Njegove tajne bez darova kakvi su govor i sluh. Nadimak Goga darivale su mu komšije zbog njegove, jedino moguće, arhaične govorne ekspresije koja je odgovarala glasanju slogova go-ga. Bajro je živio sirotinjski, ali uzorno i pošteno, neko vrijeme, sa svojom majkom Ajkunom i dvije sestre, dok se one nisu udale. Veći dio svoga života proveo je u samoći svoje trošne kuće.
Kad mu je mati preselila ranih osamdesetih, ostao je jedan detalj, jako poučan primjer odnosa djeteta prema majci. Bila je hladna, jaka, ljuta ceranska zima a Bajro je svoj jedini jorgan kojim se pokrivao odnio do materinog mezara i nju pokrio. Od tada je u našem narodu zaživjela čuvena izreka: „Volim te k'o Bajro mater“.
Iako je živio u posebnom svijetu, nama neznanom, ne postoji pouzdan svjedok koji bi mogao potvrditi da je Bajro izostavio ijednu dženazu ili džuma namaz. „Džumu nije ostavljao, samo mu 'vako učinimo rukama da je sutra petak a on se odma' čisti, sprema, boji se zakasniće“, veli Mujo.
Ja sam, još kao maksumče nezrelo u vaktu i prostoru, učeći se životnoj odgovornosti svakodnevnom brigom o sitnom i krupnom blagu, znao da je petak i džuma toga dana kad bi Bajro Goga prošao veselo i lijepo obučen kao da ide po svoju mladu, koju nikad nije svome domu doveo.
Bajro je dobio ime jer se rodio na Bajram te je njegov život poučan primjer da ime ima svoje puno značenje. Bio je uvijek razdragan, veseo i lijepo obučen kao što mi trebamo biti barem za vrijeme Bajrama.
Bajro je jako uživao i radovao se svim onim danima koji su bili vezani za ceranske svadbe. To ga nije moglo mašiti i jedan je od rijetkih koji nije niti jednu propuštao. Srijedom je bila kna, četvrtkom su svirači hodali od kuće do kuće, obavezno zakićeni a i Bajro s njima, kao da je član njihovog orkestra. Poslije jacije opet je slijedila muzika a Bajro izgarao igrajući dok ga noge nose. U petak je bio pilavski teferič gdje su bile glavne atrakcije nišan, razbijanje lonca, bacanje kamena sa ramena i trka muškaraca. Često se dešavalo da niko ne može zavezanih očiju razbiti lonac a Bajro je imao ćeif da ga on, kad ga privedu, na kraju maljem zdrobi zemljani lonac u paramparčad. Košulja koju bi dobio za osvojenu nagradu činila ga je ponosnim i lijepo bi se uklapala uz njegov crveni fes sa kićankom.
Ima nešto u našem ceranskom narodu što ne bi trebalo nikako iščeznuti a to je naša lokalna, komšijska solidarnost. Ima, zaista i kod Velića, bez subjektivizma, nešto gospodsko. Fikro i Ćamil su još prije rata bili inicijatori da se Bajri napravi nova kuća, pored odveć trošne stare kuće. Bajro, iako golema sirotinja, najbolje se oblačio od svih Cerana. Za njegov styling brinuli su se naši gasterbajteri, Talovići ponajviše. Goga je najviše volio drugima pokazivati svoju kolekciju svilenih kravata, košulja, odijela i taze švicarskih satova.
Jako je volio mog rahmetli amidžu Mevludina jer je Mevlo bolje razumijevao njegov svijet od drugih Cerana. Uživao je da zapjeva izvorno sa Mevlom na svoj način.
Pričalo se da je jako bilo čudno na koji način je Bajro stizao od Rovaške džamije nakon klanjanja Bajram namaza i primljenih hedija, i ispred džamije u Čelebićima do svojih hedija, iako je bajramski namaz klanjan u isti vakat, bezbeli.
Znao je dobro s parama, iako nikad nije trgovao, niti gubio vrijeme da pohađa školu. Čudnovatno je dobro znao selektirati novčanice istih apoena. Nije se zaustavljao na jednom brojanju te bi ih opet sve pomješao pa opet slagao. Pa opet tako.
Priča se, također o još nečemu, vjerovali ili ne! Naime, prije rata, jednog vrelog ljetnjeg dana bio je veliki teferič u Konjević Polju a to Bajro nije propuštao. Poslijepodne, istog dana, preselio je Šahin Čelebić iz Dola. Obzirom da je bila nesnošljiva vrućina njegovi bližnji rješili su ga kopati isti dan. Haber o dženazi stigao je samo onima koji su bili ublizu, koji nisu otišli na teferič. Pred akšam ljudi su se posafali da klanjaju dženazu i taman da zanijete kad i Bajro stiže. Kako je stigao na dženazu a da mu niko nije mogao haberiti, odgonetnute sami?
Iako smo bili uskraćeni da osjetimo ljepotu Bajrinog govora, onaj koji je želio „komunicirati“ sa njim uvijek je razumijevao šta on misli. Bajro kao da je znao „da je govor dan čovjeku da bi isti sakrio svoje misli“. Inače, u životu je važnije slušati nego govoriti. Bajro je slušao druge dok govore sa nesvakidašnjom pažnjom i žarom. Oduvijek sam se pitao otkud mu ta vještina. Shvatih da je ta vještina slušanja bila izbrušena u njegovoj samoći.
Žene, slobodnije u govoru, uživale su da ga zezaju po pitanju njegove ženidbe, često cirkuzajući i naglas razmišljajući sa kakvim žarom bi Bajro, onako vrijedan i neistrošen, nasrnuo na svoju mladu prve bračne noći, unaprijed znajući da se takva sretnica neće naći.
I Bajro Goga je bio s nama cijelo vrijeme opsade Cerske, od aprila '92 do marta '93. Kad je pala Cerska otišao je sa narodom put Srebrenice. Tamo je preživljavao sa svojom sestrom Ajkom i zetom Alijom Sokolom u predzoru srebreničke klaonice.
Priča se da je Suljo ef. Memić, ratni imam u Solaćuši kod Srebrenice, dugo se ibretio zbog jednog prizora kojeg je bio očevidac. Naime, Suljo ef. poranio je jednog petka, prije džume da se pripremi za hutbu. Došavši u džamiju zatekao je samog Bajru kako uči časni Kur'an „na svoj način“.
Upadom povampirenih četničkih nekrofila u Srebrenicu, Bajro je otišao, po prvi put u svome životu, u krivom smjeru. Umjesto da ide sa vojskom i civilima preko brda put Tuzle, Bajro se zaputio ka autobusima koji su „trebali“ sigurno prevesti žene, djecu, stare, iznemogle i bolesne, smatrajući da mu je tu mjesto.
Neki naš čovjek zamolio je „skretničara“ za žive (put u autobus, op.a.) i mrtve (odvajanje od autobusa ustranu, op.a.) da ga pusti u autobus jer je čovjek gluhonijem. Nekrofil reče da su za njega sve balije iste, te i Bajru odvoji ustranu. Bajro je sa sobom jedino imao mali jorgančić od kojega se nije odvajao. Ne znam gdje su ga nekrofili ubili ali znam da je padajući, pokošen rafalima, pored svojih saputnika u dženet, zadnjim trzajima svojih vrijednih i čestitih ruku, jorganom prekrio sada sebe umjesto majke.
Ja ga još uvijek zamišljam kako usred bijela dana ili u gluho doba noći, gospodski obučen, svojim lahkim i brzim korakom, preko vrletnih strana, potočića i šumaraka žurno tutnji prema svojoj kući da ne zakasni, kako bi još jednom ugrijao majku prekrivši je svojim jorganom i počasno čuvao stražu nad njenim mezarom.
Bio je srednjeg rasta, koščat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu crnu kosu, bošnjačku čehru. Njegova glava, koju je vazda ukrašavala beretka ili crveni fes, mogla je biti glava derviša, bista ceranskog heroja u dvorištu osnovne škole, lik sa naslovnice modnih časopisa... Volio bih da mogu tačno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim čestitim i plemenitim likom Bajro Goga htio je usrećiti ljude oko sebe, više nego sebe. Nikada se nije odvajao od kuće gdje ga je mati, doduše rijetko, grijala u svome krilu u prohladnoj, jedinoj sobi njihovog kućerka. Volio je i čuvao kuću i zemlju naslijeđenu od svoga oca. Svoj toprak.
„Onu njegovu uspomenu (kuću, op. a.) ne smije niko dirati. To mora bit’ k’o muzej. Da sam mlađi ja bi’ to pokrio”, veli Mujo gaseći odavno dogorjelu cigaru i paleći odmah drugu.
Ako ikada njegovo tijelo bude pronađeno, biti će to jednom kad hladna, duga ceranska zima prosniježi. Iako nije mogao kazati, shvatio sam da mu je želja da se ukopa pored mezara njegove majke, u blizini njihovog doma koji, iako polahko nestaje, još uvijek zrači čistoćom i toplinom a ako upamtimo njegovu dženazu prekriti ćemo njegov tabut bosanskom zastavom ljiljana. Da ugrijemo sebe. Rijetko se desi, ali narod vjeruje da postoje i Božiji ljudi (dobri). Oni koji su voljeli i radili za života baš onako kako dragi Bog od nas traži. Svjedočim da je Bajro Goga jedan od njih. A Allah najbolje zna!



A Bajri, allah_rahmetelje, neka mu je vjecni rahmet i neka ga dragi Allah nagradi, amin.

[im_ex]

Nekoc bjese nezamislivo domacinstvo bez vidnog rucnog rada, djela domacice; jastuci, stoljnjaci, miljei, sto radjeno narodnim vezom zvanim shlinganje



sto zbijenim vezom, vezeno koncem u bojama

.

Takvi radovi se jos mogu naci samo po starijim domacinstvima, rijetkost.
Novije generacije taj rucni rad odbacise, u trend je doslo heklanje



ali je i heklanja sve manje po domacinstvima.
Gobleni su se jos i uspjeli odrzati.

A nekad je i obilje rucnog rada bilo olicenje vrijedne zene.

[carobnjak_iz_voza]

Tradicija i obicaji u bosnjaka su najzanimljiviji dio nase kulture,to je spoj istoka i zapada i tri najjace religije na takom malom prostoru.To je vrijednost za jednu kulturu i to treba cuvati,obiljezavati folklorima i datumima.Ali mislim da ste pogresno shvatili i to totalno ,to da je davanje muslimanskih imena(znaci sad govorim o bosanskim muslimanima)dio tradicije.Ne,to je pogresno jer se muslimanska imena daju zbog vijere a ne tradicije,a to su dvije razlicite stvari,i ako neko daje svom dijetetu muslimansko ime to treba da radi iskljucivo iz razloga jer zeli da mu ono bude vijernik Islama a ne eto jer je to kao tradicija.Nema potrebe da nadijes dijetetu muslimansko ime ako ti to nije cilj

[im_ex]

Kolega Carobnjak

smatram da se nije omasilo glede tradicionalizma, a vezano za nadijevanje imena.
Imena koja sam navela kao imena koja izumiru, vezana su za nase podneblje, lako prepoznatljiva kao muslimanska imena za pripadnike drugih vjeroispovijesti, samim tim i jesu tradicionalna.
Dao si dobru opasku da se nadijevanjem uobicajenog, tradicionalnog imena, prvenstveno tezi da dijete ostane pripadnik vjere roditelja, sto je i logicno za svakoga ko je vjerski opredijeljen.
Svi smo mi svjedoci da ima dosta tzv. modernih muslimana, Islam jeste njihova vjera, bez sumnje teze da im djeca ostanu poklonici iste vjere, al da im je da im djeca imaju nekakva moderna, "neutralna" imena, netradicionalna muslimanska imena, pa nerijetko nesvjesni svog neznanja zaglibe i nadjenu ime koje nije muslimansko, sto ne znaci da to nije lijepo ime, da ne zvuci lijepo; a neki opet omase skroz.
A da ne pricam o invaziji nadijevanja imena ciji izvor su spanske sapunice.

Iz Voza si, ma gdje da si, ipak nisi s Marsa
de, zar ti imena poput: Dzanela, Admil, Fernala odisu bosnjastvom? Odisu ti muslimanstvom?
Eto, najvise diskutujemo o muslimanskim imenima, mada iskoraka ima i u drugim vjerama, doduse, cini se manje.
Tradicija je cvrsto isprepletena s vjerom, neodvojiva cak, moj je stav.
respekt za tvoje razmisljanje.

[pasa74]

slozio bih se sa Im-ex da je nadijevanje starih tradicionalnih bosanskih imena i te kako ocuvanje tradicije i identiteta bosanaca...nevidim razlog zasto bi muslimani davali djeci imena poput dragana,darka,ivana i ako se radi o lijepim imenima ili obrnuto,pravoslavci i katolici muslimanska,poput emira,harisa itd,jer sa tim se gubi prepoznatljivost i trdicionalni identitet naroda...ja se drzim one stare izreke"svoje volim,tudje postujem..tako sam u skladu sa tim djeci dao imena koja su dio tradicije i kulture naroda kojem pripadam...
i ako zivim u francuskoj sinu sam dao ime Mehmed,lijepo staro bosansko ime koje je nosio i moj rahmetli babo...ne vidim problem u tome jer ljudi se cjene po onome sta su uradili a ne po tome kako se zovu...mislim da je davanje imena koja nisu dio tradicije naroda kojem pripadamo,bjezanje od onog sto jesmo,i ceznja da budemo ono sto nismo...
svoje ime sam dobio od imena moga rahmetli babe(mehmed) i rahmetli brata koje je umro odmah po rodjenju(alija) tako da sam ja Mehmedalija...mozda nekome zvuci cudno ili cak ruzno,ali ja sam ponosan na njega jer je to ime koje ne dvosmisleno govori ko sam i svrstav tamo gdje pripadam,svidjalo se to kome ili ne...
cak sam u logoru vise puta dobio batine zbog imena,nije ni cudo jer primitivcima smeta sve sto nije "njihovo"....dok su me tukli govorili su "haj nek si mehmed,ali sto si i alija"...i to batinjanje koje sam primao je dio tradicije naroda kojem pripadam i ponos i inat koji sam osjecao,jer mogli su me udarati koliko su htjeli , cak i ubiti ali ime mi nisu mogli uzeti,jer i mrtv bi bio mehmedalija...

PS. Im-ex,mislim da se djeci daju jaja iz razloga sto im se na taj nacin zeli da u zivotu imaju punu kucu,dobar imetak i lagodan zivot...barem ja tako mislim

[carobnjak_iz_voza]

Kolegice Im_ex,ja sam shvatio sta si ti htjela da kazes ali ti mene nisi Ja govorim da mi brkamo vijeru i tradiciju i gotovo da smo izgubili granicu izmedju to dvoje,a to je vrlo bitno da se razgranici jer shvatanje da je to dvoje jedno te isto govori da je Islam za nas samo folklor i da je tu eto iz obicaja.Cesto ces cuti uzrecicu "nosi samo muslimansko ime,a od vijere nema pojma" koja je i istinita.Nemam ja nista protiv da BILO KO nadijeva dijeci imena kakva god hoce,pa da ga nazove i Ahmed Muhamed po Poslaniku nasemu,ali ako ga ne salje u mekteb i ne uci ga vijeri,on nije musliman bez obzira na ime.Nemoj misliti da ti pametujem ali imena za koja vi govorite da su starobosnjacka(Mehmed,Alija,Mustafa,Fatima)to nisu,nego su to arapska imena koja imaju i svoja znacenja.Ma vi to znate siguran sam ,samo ste pobrkali pojmove vijere i tradicije