Poeziju će svi pisati...

[im_ex]

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik". Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Dovidjenja.
Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb

uhh ... ovo je prejako

[venecija]

O prolaznosti života

Sigurno se svatko
barem jednom zapita
u životu
kako će skončati svoju ulogu.
Hoće li to biti u sretnom trenutku
ili će u alkoholu utapati tugu,
a ja se samo nadam
da neću otići bez traga
ili na svom putu sresti vraga...
Iskreno, volio bih
kad bi moja riječ,
odnosno uloga
mogla promjeniti
samo jedan život,
kad bi se samo jedno stvar
pretvorila iz lošeg u dobro,
onda bih
odmah spakirao kovčege
i skalama se popeo do bijelog oblaka,
kao usputne stanice
do vječnog plavetnila,
do nebeskih visina...
Tko zna, možda tamo susretnem
James Dean-a,
kako juri u
svom trkaćem automobilu
poput kakvog buntovnika,
u modrom jeans-u i bijele majice
ispod crvene jakne,
zamišljena pogleda
i zalizane frizure,
s cigaretom među zubima,
kaže:
-Život može biti lijep!
pa odjuri, pritom gume pali,
a mene ostavi u gustoj magli,
kao da ga je uopće briga za mnom
dok ja
čekam u redu ispred
Zlatnih vrata...

[venecija]

Poslije nekog vremena naucis
Suptilnu razliku
Izmedju drzati se za ruke i okovati svoju dusu u lance
I naucis
Da ljubav ne znaci oslanjati se na nekoga
I da imati drustvo ne znaci sigurnost.
I pocinjes uciti
Da poljupci nisu ugovori
I da pokloni nisu obecanja
I pocinjes prihvacati svoje poraze
Sa podignutom glavom i ocima koje gledaju naprijed
Sa ljepotom zene
A ne sa tugom djeteta.
I naucis stvarati svoje puteve iz ovog trenutka
Jer je sjutrasnjica
Previse neizvjesna za planove
A buducnost ponekad propadne
Na sred puta.
Poslije nekog vremena naucis
Da i sunce isprzi ako trazis previse puno
Tako, sadis svoj vlastiti vrt
I uljepsavas svoju vlastitu dusu
Umjesto da cekas
Da ti neko donese cvijece
I naucis
Da stvarno mozes izdrzati
I da si stvarno jaka
I da stvarno imas svoju vrijednost
I naucis
cak i sa dovidjenja, ti ucis.

[venecija]

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego Å¡to sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.

Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".

Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...

Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.

[venecija]

Neverna žena


I povedoh nju do reke,
devojkom je smatrajući,
no, udata ona beše.
Zbilo se na Svetog Jaga,
u podesno noćno vreme,
kad pogase fenjeri se
i zrikavci kad zasvetle.
Na izmaku krajnjih kuća
dodirnuh joj grudi snene,
što se odmah rascvetaše
ko zumbula kite jedre.
I Å¡umeli nabori su
uštirkane suknje njene
kao komad svile Å¡to,
od oštrica deset sečen.
S krunama bez srebra sjajnog
naraslo je sve drveće,
dok lajaše vidik pasa
u daljini, preko reke.

Kad pređosmo glog i trske
i kupina oštre vreže,
od njezine punđe osta
na tlu blatnom udubljenje.
I ja na to mašnu skidoh,
ona haljinu sa sebe,
ja – opasač s revolverom,
ona – prslnik sav izvezen.
Ni smilje ni Å¡koljke morske
nisu takve puti nežne,
ni kristali na mesecu
takvim sjajem ne trepere.
Bedra njena bežahu mi
kao ribe uplašene,
do pola hladnoće pune
a od pola osvetljene.
I po putu najboljemu
jezdio sam noći cele,
bez stremena i bez uzde,
vrh omice te sedefne.
Ne želim, jer čovek jesam,
da pomenem šta mi reče,
pamet zadrava nalaže mi
da se time ne razmećem.
Prljavu od poljubaca
i peska, nju ponesoh s reke;
do se s vetrom mačevahu
ljiljanove sablje bele.

Pokazah se kao pravi
Ciganin Å¡to zna ko jeste.
Ja poklonih kotaricu
Njoj od trske ispletene,
Al u nju se ne zaljubih,
jer udata mada beše,
kaza mi da devojka je
kad povedoh nju do reke.



Federiko Garsija Lorka

[venecija]

GRAD


Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.

[venecija]

LJUBAVNI PRAH


*************

I kada cutim cuces moj glas

Drzi mi ruku dok ljubav ostaje

Daleko negde iza nas.

*********************

Zar se sve sveto tako rusi

Sve sto se ponizno,zaneseno daje

Ljubav je bila moja vjera

Citavo moje postojanje.

***********************

Dok postajem daleka granica svemira

Ne poznajem ni ljubav ni strah

Zar nismo samo dio zvijezda

Zar nismo samo-ljubavni prah.

*****************************

Mozemo se sresti

Na nekoj drugoj planeti

Dje se ne mrzi i ne grijesi

Ali mi smo samo ljudi

Ja bol-ti nada sto tjesi.

[venecija]

Ugao


Ako znas da iza svakoga danas mora doci
Jedno sutra, ali ne slucajno kao prolaznik
Koji ti se ukaze iza ugla, i ti znas
Da je to mogao da bude i neko drugi,
Neko ko nije ni onaj prvi, a ni onaj drugi
Na koga si pomislio, ako znas
Da je to mogao da bude tvoj sused, ili onaj
Sto stanuje na drugom kraju grada,
ali ako samo znas
Da je to morao da bude neko, da je morao
Da se pojavi iza ugla kada si ti nailazio,
Hoces li prici uglu i stati
Cekajuci da se on pojavi? Hoces li mu
Reci: Hajde, vreme je? I on ce doci
Cekao ga ti, ili samo prosao ne osvrcuci se,
Ali on mora da se pojavi, da te sretne,
Da prodje pored tebe, da te pogleda,
Iako ni on ne zna na kome uglu si ti
Moras da se pojavis pred njim isto onako
Kao sto se on pojavljuje pred tobom,
Potpuno slucajno - moglo je da bude,
Potpuno slucajno - moglo je i ovako -
Treba samo proci pored njega i pogledati ga
Dobro - jer sutra se bez njega vise nece
Moci ziveti.

[venecija]

Zato mi se jutros toliko spavalo,
opet sam sanjao da negde postojis...
zapisujem kad mi se to desavalo
a i ti, valjda, te snove brojis
pa kada se jednom sretnemo, konacno
i svoje predistorije pogresne spojimo
po tim cemo brojanjima da znamo tacno
ko je jace verovao da postojimo...

a i to sretanje...
ne znam niz koje silazis stepenice
pa sam izabrao za cekanja duga
neke niz koje se spusti do ulice
jedna pospana... sasvim druga...

i ne znam na kom zastajes semaforu
pa sam te cekao ovih dana
pred jednim sto ume da zacrveni zoru
bas kada naidje ona neispavana...
Opet?
pa...
jedno priznanje nudim ti gresan
i tu Sasvim Drugu sanjati znam
i tako dobro tebe i nju mesam
da vas tek budan razaznam...

ne zameri,
jer
ona je kriva za mastu izbledelu
i dusu moga sna razbudjenu
kriva sto tebe, po njenom modelu,
zamisljam tako nesavrsenu...

do kraja eto
ne znam ni da li su budni mi dani
ili su snovi medju njih sisli
sve mi se cini:
tako neispavani
mozda smo se negde i mimoisli...

[venecija]

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevaš cvjetove koji promatraju te
kao što djeca promatraju majčine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju čast, a ti
na njemu žrtvuješ moje srce i dušu
Ili si među knjigama,
sakupljaš ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duše, gdje li si?
Da li u hramu moliš?
Ili zazivaš Prirodu u polju, utočištu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromašnih,
tješiš slomljena srca slatkoćom svoje duše i
ispunjaš njihove ruke svojim darovima?

Ti Božji si duh svuda oko nas,
ti jača si od vremena
Sjecaš li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duše okružila nas je, i Anđeli ljubavi
lebdješe oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominješ li se kada sjeli smo u sjeni krošanja,
skrivajući se od Čovječanstva, kao što žene
Å¡tite nebesku tajnu svog srca?
Pamtiš li staze i šume kojima smo kročili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjećaš li se trenutaka kada poželjeh ti zbogom
i moje usne poljubiše tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje božansku tajnu koju jezik izreći ne može!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemogući u zemlju
Udahnuo život čovječji

Taj uzdah vodio me u svijet duha
navješćujući ljepotu moje duše, i tamo
će trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela često
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju živjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali duša ostaje zaštićena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dođe
i odvede sjedinjene duše k Bogu

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuđa
svom sljedbeniku vrč slatkog života
I premda te moje ruke neće grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utješni mladoženja,
tvoje sjećanje, moj Vječni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tišini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Miluješ li moje lice u mislima?
Ta slika meni više ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu prošlost.
Jecaji isušili su moje oči
koje odražavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Čuješ li moj plač tamo preko oceana?
Razumiješ li moju potrebu?
Uvidaš li veličinu moje strpljivosti?
Postoji li koja duša voljna da prenese
ti dašak ove umiruće mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
među andelima koji ce ti prenijeti moju pritužbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
životna tmina privila me na svoje grudi,
žalost me osvojila.
Pošalji svoj smiješak u nebo,
neka me dosegne i oživi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me održi na životu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam.

[venecija]

ZABORAVI



Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,

Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,

Sretni me,

Kao da me srećeš prvi put.

Nismo li se mi već negdje vidjeli,

Kaži…i zaboravi.



Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…

I noći zaboravi…

Gradove kojima smo mijenjali imena,

I ucrtavali u karte samo nama dostupne…

Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,

uvali mirnih voda.

Otok naš i ime broda pjesnika

koji nas je tamo nosio…



Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,

I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.



Treba zaboraviti naslove knjiga

Koje smo zajedno čitali,

Filmove koje smo gledali,

Hemfri Bogarta i Kazablanku,

Naročito zaboravi.



Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,

I onaj naš poljubac na kiši

Za koga bi znala reći:

"Nikada neću zaboraviti".

Molim te zaboravi…



I kada ti kažem da zaboraviš,

Kažem ti to zato što te volim

Kažem ti to bez gorčine.



Otvori oči ljubavi,

Našim gradom prošli su tenkovi.

Odnijeli su sobom sve Å¡to smo bili,

Znali… imali…

Zato… Zaboravi.



Čemu sjećanja?

Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu

Iznova cvjeta svakoga proljeća.

Nasmiješi se jutru koje dolazi,

Zagrli bjelinu novih dana

i zaboravi.



Kasno je već. dragana, hoću da kažem,

zreli smo ljudi,

To jest, nismo više djeca

I znam da nije lako.



I znam da možda i boli... ali pokušaj,

Molim te, pokusaj… zaboravi!



I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,

Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,

Sretni me, kao da me srećeš prvi put;

Nismo li se mi već negdje vidjeli,

Kaži… i zaboravi.

[string]

--Slovo tebi--

Sretni dani...mislim da znam...
...opet mislim....
...krajem decembra se priblizi...
...januar da mrazom okujes...
...pocni da trazis...nadji i stani....
...lutanje je nemir znani...
...osmjeh sto led topi....
...u dusi srece vodopad...ili samo pad..?...
...nebitno je...jer te znam

String

[venecija]

Opomena

Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željen tek ako želi.

I ako celoga sebe damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

[srebrni]

Čuješ li kako te zovem,
Trebaš mi...
Čuješ li riječi moje,
Nedostaješ mi...

Svakim dijelom svoga tijela
Ja te trebam...
Tvoje srce me jutrima budi,
Ja te sanjam...

Udahni vjetar strasti svoje,
Ja je osjetim...
Podigni valove nemira u nama,
Ja ih želim...

Prepusti se osjećanjima divljim,
Neka sve pršti...
Uzburkaj more ljubavi naše,
U valove ludosti...

Lagano, pa sve jače ih diži i lomi
U ritmu zanosa...
Neka se svjetovi vječni ruše,
U ime prkosa...

Ulij beskrajnu snagu želja naših
U svaku kap pjene...
Pusti neka nam tijela strašću plove,
Na obale naše snene...

Čuješ li kako te pjesmom zovem,
Riječima što morem ih slušam...
Te čarobne valove ljubavi u srcu
Samo za tebe čuvam...

[srebrni]

Tu sam zbog tebe,
Da zajedno dotičemo
I nebo
I zvijezde,
Da spavamo na oblacima ljubavi,
Pjevamo naše pjesme,
Smijehom rastjerujemo ono
Što ne želimo da nam odnese sreću.
Oči tvoje,
Su moje ogledalo,
Sjajim se u njima,
Prija mi to,
Okupaj me tim zlatom,
Obavij me rukama,
Drži me uza se,
Zauvijek
I dalje od toga.
Ne poznajem granice,
Također ni moje srce ni moj um,
Sjedinili su se,
Kao ti i ja,
Jedno smo,
Dok spavamo na oblacima ljubavi....