Poeziju će svi pisati...

[venecija]

Sretosmo se na putu na kom se ne sreću ljudi,
Već duhovi, vilenjaci, bića bestelsena i laka -
Oni što ih više niko ne pamti kad se probudi
Iz sna, iz mračnih podsvesti budžaka.

Tamo smo osnovali državu i vlasti nametnuli.
Našoj ljubavi i strasti tu dali prostor i vreme,
U i plaštove nevidljivosti se tu odenuli
Da budemo neprimenti i izbegnemo probleme.

A onda se ja upitah: opčinjena svetom tajnim,
Jesam li zbog tebe sred ove nastvarnosti sela,
Ili me čudna želja za nečim beskrajnim
Tebi, umesto neke druge žene, ovde dovela.

[PIRAT_SA_KARIBA]

Uđi u moj Um imaš moje tijelo....uđi mi u dušu imaš me zauvjek

[venecija]

Nije mi važno
Što je važno,
Meni je važno
Što je meni važno.

I nije mi stalo,
Baš ni malo,
Za većinu tog
Å to je drugima stalo.

I baš me briga
Ako gradom lutam
Praznih džepova,
Nosim torbu punu -
Osmijeha.

Nije da želim
Što ne želim,
A nije da ne želim
To što želim.

I nije mi bitno
Kad je hitno,
Meni je hitno
Kad je meni bitno.

I baš me briga
Ako su mi uvijek
Prazni džepovi,
Idem tamo gdje me
Čekaš ti.

Dok si pored mene,
Zaboravljam probleme.
I dok si pored mene,
Ja ne znam Å¡to je strah.
Ma dok si pored mene,
Znam da mogu mirno sanjati,
Dok se pored mene
Budiš ti.

Nije mi važno...

I nije mi stalo...

I baš me briga
Ako su mi uvijek
Prazni džepovi.
Sve Å¡to meni treba,
To si ti.

Dok si pored mene...

Nije da želim...

Godine idu,
Malo po malo,
Bilo bi nam super
Kad bi vrijeme stalo.

I na kraju -
Baš me briga
Kad će pjesma prestati.
Sve dok mogu,
Ja ću - pjevati.

[venecija]

Sve suze sveta sprala je kisa. Na kraju nisi ni siguran
da si uopste plakao, niti da si dno dotakao...
...a nagla kakva jesam, slagala sam sebe da si laz
I vratila se svojim starim stazama...
Ali ni svi peroni sveta me ni malo nisu promenili:
i dalje isti blejer iz bloka, uvek mastarskog oka,
nikad izvan svog toka... mikrofon i dalje rokam na putu do doka luke srece.
I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli skrece.
...a onda padne noc, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim:
sitnice, ponos, inati nece mi dati da pratim trag - a znam:
sve je nista, slomicu kazaljke, vreme ce stati,
kosmos ce cekati! ...da samo umem da te vratim!!!
Trazim te, sanjam te pijanim ocima, u nocima, u tudjim licima,
u stanovnicima nekih drugih svetova - gde je nas?
Micem usnama bez glasa dok pada zaborava plast...
Cutim jer znam da znas. Uvek si znao i uvek znas! Ti...
Jedini moj, tebi koji odavno nisi jedini:
svaka sekunda kao godina, al' barem znam na cemu sam,
i barem znam da nema nas i spremna sam da budem nasmejana pred svima
iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima!
...i kroz paucinu vracam dane kad smo ti i ja jos bili tim
oprosti sto nemam snage da te slazem da ti zelim srecu sa njom
a i sta ce ti to od mene? Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to sto jesi, tu gde si ... sta god da se desi,
ti budi okey i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga volis a mrzis, kad mrzis a volis
i lomis se da izdrzis...
Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati
mene.. moja lutanja, mastanja i sanjanja i znati da ih prati
i ko zna... mozda jednom nadjes me, tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi...
...ali sresces samo stranca, slucajnog prolaznika i pogled leden...
...iako te je ta neznanka nekada volela vise od sebe.

[venecija]

GUSARI

Svetlost na mom dlanu,
potreban je lek za slobodan minut.
Kreni-stani,
idemo natrag na put.
Leprsaju kose, vetar nam krade sesire.

I nizvodno, pa gde stignemo.
Obaveze stalno prekidaju bajku.
Necu vise da znam koliko je sati kod nas.
Otvori flasu s vinom i pozeli nam srecu.

Polako, ne juri,
imam u glavi vrlo precizan plan.
Podigni casu, zazmuri,
Ovo je samo prvi obican dan.

I mozda niko nece ni znati,
i mozda nikog necemo sresti.
I mozda niko nece ni zvati,
upomoc.
Dolazi noc.

A noc blaga, smiruje vetar,
srebrne vile nam masu sa neba.
Umor, pocetak velikog sna.
Kapetan vezuje brod.

I niko ovde nece da nas trazi.
I ako zelim bicu pijan do smrti.
Nema pravila i zakon ne vazi,
trcim u krug, a sve se igra, sve me vrti.

Srecan sam, to je cudesan dar.
Hiljadu zvukova, a ni z od zla.
Jos samo korak i savladacu strah,
sve je proslo, sve je iznad nas.

[venecija]

“Vi rastete u snu i zivite punijim zivotom dok snivate.
Jer, svi vasi dani prolaze u blagorodnosti
za ono sto primiste u spokoju noci.

Cesto mislite i govorite o noci kao vremenu za pocinak,
ali je noc zapravo doba za traganje i pronalazenje.
Dan vam pruza moc saznanja i uci vase prste da
budu vicni umijecu primanja;
ali vas noc odvodi u riznicu Zivota.

Sunce uci sve stvari da istrajno zude za svjetloscu.
Ali ih noc podize do zvijezda.

Upravo nocni spokoj tka svadbeni veo
nad drvecem u sumi i cvijecem u basti,
a zatim priprema gozbu raskosnu i svadbenu loznicu;
i u toj svetoj tisini sutrasnjica se zacinje u utrobi Vremena.

Tako je sa vama i tako, trazeci,
pronalazite slast i ispunjenje.
I premda vam u praskozorje budjenje brise pamcenje,
trpeza snova postavljena je za sva vremena,
a svadbena loznica čeka.”

[venecija]

Kad povjeris svoju nevolju susjedu, darujes
mu dio svoga srca. Ako je u
njega velika dusa, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovazava te.
Napredak nije puko popravljanje proslosti;
On je neprekidno gibanje prema buducnosti.
Umjetnost je korak od vidljivog, poznatog, do
nepoznatog.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a njeznost kukavicluk.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a cutanje neznanje.
Oni vele meni: Ako vidis roba kako spava, ne
budi ga, jer mozda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba kako spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

Ocuvaj me od mudrosti koja ne place,
filozofije koja se ne smije, i velicine
koja se ne klanja pred djecom.

[venecija]

Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge као kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućije i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kada se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
Ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A ustvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstva
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti nedišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljno jasnog kristala izraza kojiu bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni Å¡um u vatri
Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Å aka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se za tebe
Bojim se onoga što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se za tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom
Ljubavi moja.

[venecija]

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije.....

[venecija]

MORE


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

[venecija]

Mračna strana poezije

Te, proklete, zime više,
Å¡to ne prestaju biti dio mene,
umoran sam
i stvarno ne mogu više...
Tijelo se savija, duša se slama,
misli nestaju, osjećaji odumiru,
a mladost kao da me odveć napustila.
Polako, ali sigurno
gubim utrku s vremenom,
a budale mene...
pa jesam li mogao biti,
ne znam, nešto drugo,
a ne tužna poeta,
koja, čini se, uzaludno,
pokušava usmjeriti svoju bol,
dok mu život sagorijeva kao cigareta
i boji se da neće ostaviti traga
pa makar i u pijesku
koji će potom nestati,
niti će itko za njega znati...
Ali izgleda da nema mene,
kad nema zime
i cvijeće ne vene,
kao da samo o tmurnom pisati mogu,
nastavljajući biti tužna poeta,
ali ne želim više tu ulogu,
biti zarobljen u istom vrtlogu,
stoga od sada ova poeta
mijenja svu tugu
za jedan trenutak ljeta,
ali izgleda
da nije na meni
da to promjenit' mogu.

[ra-ja]

Ja nemecem nate dzindjue sa trakom ,

Nego zute ruze u ove kose duge...

Budi odvec llijepa da se svidjas svakom

Odvec gorda da bi zivjela za druge...

[venecija]

PJESMA


U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?

[venecija]

Onako, posve sam
na oronulom prozoru, sumoran,
u mislima tužnim,
palim po 'ko zna koji duhan...

Gledajući oblake u daljini
i još dalje... i dalje,
dižem pogled k nebeskoj visini,
a tuga još ne prestaje.

Sjeta me obuze,
ali ipak, duboko u sebi, slutim mir
i ne pokušavam se uhvatiti za niti,
znajući da sam usamljeni pastir.

Svježe mlad, život preda mnom,
putujem kroz najcrnje noći,
dok mi duša na isteku samom,
tješim ju da će bolje tek doći.

Sjeta me obuze,
ali ipak, duboko u sebi, slutim mir
i ne pokušavam se uhvatiti za niti,
znajući da sam usamljeni pastir.

[venecija]

Kao što magla ne ostavlja ožiljak
Na brijegu tamnozelenom
Tako moje tijelo ne ostavlja ožiljak
Na tebi, niti ikad hoće.
Kad se vjetar i sokol sretnu,
što još se može zbiti?
Tako se ti i ja sretnemo
Okrenemo se, i utonemo u san.
Kao što mnoge noći traju
Bez mjeseca i zvijezda
Tako ćemo i mi trajati
Kad jedno od nas bude daleko.