Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
ÄÂetvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
PeraÄÂice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
ÄÂetvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Uvek sve može nežnije
pogledaj dlanove meseÄÂevog sjaja
siluetu mladića srebrnog lica
na obzorjima svog bivanja kako se kulturno nakloni
zalascima žutog prijatelja.
Uvek sve može nežnije
ÄÂuj dodir voda i obala
osmotri mehuriće njihovih susretanja, bez bura.
Zagledaj se u magiÄÂne planete na pupoljcima.
Uvek sve može nežnije
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Ona je suvlasnik moje sudbine
U zivotu se prilaze upustvo za upotrebu
i svako to odradi kako vec ume
Zanemi gdje bi drugi viknuo
Nasmeje se gdje bi drugi zaplakao
uvredi se tamo gdje bi se drugi obradovao.
Udje u pogresan vagon sidje stanicu pre ili kasnije .
Pokoleba se...
Samo prebaci veslo iz ruke u ruku
a struja ga odnese presudno dalje
odredi drugo mesto na kom ce pristati.
Planemom tumaraju zagubljeni pogresno iznikli
Ocajno tragajuci za onim koji bi im tako lako mogli biti dragi i bliski.
Zaista neznam sta je gore
Promasiti tog nekog za huiljadu godina ili hiljadu kilometara
ili za par decenija i tricavih sto godina.
PROKLETSTVO..
Nismo mi bili nikada ljubavnici Nikada!
Samo smo se ponekad gledali , kad nas nisu gledali.
i to je sve!
Oboje smo nosili na lancicu po polovinu jedne davno polomljene tajne
ali nismo pokusali da je sastavimo
Ko zna zasto?
i ta tajna lebdela je
Nad desetogodisnjem okeanu proslog vremena
Kao ukleta ladja .
Negdje ovdje daleko.
Negdje tamo blizu.
Ni na nebu ni na zemlji.
Nikad mi nismo bili ljubavnici.
Samo smo se gledali u nocima punog meseca
malo se trazili po drugim talasnim duzinama.
Ceznja i to je sve...
Mogla si mi bar reci
neke reci
nagle
Oci su mi znas pune one iste magle
Sad u meni tuga koren pusta,
lomis mi srce ko bagremov prut onako
usput.
Al ja crtam svoje krugove
i prastam stare dugove
Znam mozda se varam
al sto da se o tome staram
Cujem tisinu taj zvuk , prolazi vreme
Zuji i preti kroz noc Drhti kao kobra
Nemoj da nacinjes sada neke ozbiljne teme
Dodji skupi se tu i budi dobra.
Ponekad tragam i ja za zlatnim runom
Mozda cu sanjati dim, vatru i celik?
Ali nisi ti kriva za to ..
Volim te puno...
Koliko na njoj ima tajni mjesta koje bih
Zelio poljubiti?
Ali ne sad , JEDNOM, Mozda...
Lepo sanjaj mali misu...Ko zna
da li ces mi ikadavise bit6i tako blizu?
No bilo kako bilo.....
Ona je suvlasnik moje sudbine
kupivsi me za par osmeha
na pijaci robova Pomirenja
Povela me je u svoju osamljenu paltu
Obraslu brsljanom i mastom
dobro zanjuci da cu i ako me oslobodi
nositi njen zig.
da cu se ubuduce i radjati s njim
Ko sa neobicnim mladezomna misici
i tako obicno u nekoj vedroj noci
raj neizgovorenih reci na povratku
odbegle iz kosnice misli.
U prolazu za novim mestom
Sumanuti pokusaja da otkrije precicu do najblize zvezde
ali zna se
Jos niko sem prevejane skitnice
Pogledom nije uspeo da dopre do tamo
I neizgovorene reci ostaju da trepere
u liscu svakog drveta zauvek
ZAUVEK?
pitala je uplaseno
O ne,ispravih se , izvini
Zaboravio sam da zauvek ne postoji
Jer tad ce se u ritmu njenog pulsa mozda pojaviti Ona uznemirena i kljucna sinkopa
Koju sam poslednjih dana uzalud osluskivao
u djelicima nasih tisina
i onda ce znati da je jedina koju sam ikad volio
da sam sve druge voleo tamnom stranom srca
Stedeci se
Uceci se , kako cu najbolje
Voleti nju
Kada je konacno nadjem...
Ne da sa ovom stranom poezijom zelim da dam publicitet piscu i uredniku...
Nego zeli da se obratim jednoj Vesni...kojoj sam pruzila ruku da je izvucem iz blata...
Razmisljajuci o tome...Ipak sam te na neki nacin izvukla iz govana...
Koliko se ja razlikujem od tebe...Onaj film koji si snimila..ipak si ti to trazila...
Neko kako covjek i tekstu kaze..sjedi tu i budi mirna!!!
Nisi tugovao moje tuge,
Ni moje dane nisi živio,
Ne kradi sada moje snove
Jer sveti mir u njima vlada,
Znam da trebaš me
Više no ikad prije
Ali to nisam ja,
Ne ona što te ljubila
Ne znajući da u tom je žaru
Sebe gubila,
Ne kradi me jutros
Sveti mir mi obuze tijelo
I um i sva ÄÂula u tiÅ¡ini su stala,
Samo misli brzinom munje
Razloge mira traže,
Koje li bezumnosti ljudske,
Uvijek i za sve razloge tražiti,
Tjeram misli, odagnati ih
I u tom miru ostati duže, dugo
Jer dan će ponovo kao uvijek donijeti
Sve strahove življenja.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo drveta,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barÄÂica Å¡to plove
ka ostrvima tvojim koja me ÄÂekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odluÄÂiÅ¡
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga ÄÂasa
dići ruke
iÅ¡ÄÂupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me ÄÂekao nije
Taj je imao sreće!
Tko ÄÂekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasio ti jedini
ÄÂekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si ÄÂekati znao
kao nitko na svijetu...
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Kroz otvoren prozor osjecam svjezinu...
Hladan zrak dotice mi kozu...Jezim se...
Udisem punim plucima...
Zrak mi miluje kosu...
Dok mi uvojci spreteno padaju po licu...
Misli mi lutaju ...Odlazim tebi...
Daleko si,ali opet jako blizu...
Mislima te pokusavam dotaknuti...
Pruzam ruku svoju prema tebi...
Da bar na tren pomazim ti lice...
Prodem prstima kroz kosu...
Stisnem te cvrsto u zagrljaj svoj...
Da osjetimo sve zelje,snove nase u trenutku...
I dok hladnoca i svjezina pluta oko nas...
Srcima nasim je toplo...
A duse pjevaju...plesu na note ljubavne...
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Dođoh ti ponovo, ne bješe mi dosta,
Magije iz oka Å¡to juÄÂe ukradoh,
Što više uzmem, sve više osta,
Pa jutros, ponovo..,pred prag ti stadoh.
Napravih ka tebi dva koraka mala,
Ponavljam u sebi dve najljepÅ¡e rijeÄÂi,
Što ih je duša sa srcem birala,
A sad ih, eto, ne mogu izreći.
Izdade me glas, a rijetko to biva,
NeÄÂujan Å¡apat na usnama stoji,
Pojavi se osmjeh,ta linija kriva,
I reÄÂe ti kakvi su osjećaji moji.
Ne znam ni sam kako, izađoh od tebe,
Nesigurno noga niz ulicu kroÄÂi..,
Pomislih da odoh, a sebe ne uzeh,
Na usnama tvojim ostaÅ¡e mi oÄÂi.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Istog ÄÂasa kako si otiÅ¡la
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi
nego općenito; svi
stihovi ljubavni stihovi politiÄÂki
i stihovi o smrti
Koji su se na tebi grijali
koje sam mogao na tebi ispitati
s pogledom na tebe
idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisani na tvojoj naÄÂetoj puti
potražiti ih u tvojim
gorućim usnama
I sad mi se postavlja pitanje:
što ostaje od poezije
kad se rastane od one
koja me na nju silila
Istog ÄÂasa kad si otiÅ¡la
pokušavao sam spasiti
pokušavao sam ispraviti
pokušavao zalijepiti
ali udarci udarci…
kroz koje najprije voda
pa niska veÄÂer
pa »trava prerasla«
i na koncu
zvuÄÂni znak
zraÄÂni znak oÄÂajanja
To sve sabrati
i spaliti za sobom
na prijevaru
na izdaju
pokorenu zemlju ljubavnika
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Ti si moja obala!
Izmisljeni san!
Moja nota!
Kao i suncan dan!
Prohujalo Ii buduce vrijeme !
Nada !
Preljepi tanani osjecaj,!
Masta!
Na prstima razigrana balerina,!
Ogledalo moje duse!
Srca!
I sve to za tren me pomilova !
Kao paperije rajske ptice!
Uz sapat!
Pronadji me!
Nestade!!!
KAD UMRE LJUBAV
I NOCI SU CRNJE NEGO OBICNO,
ZASTRASUJUCE TIHE,
I SVAKOG TRENA NESTAJES SVE VISE
U NEPREGLEDNOJ TAMI BEZ DNA.
KAD LJUBAV UMRE
OSTANU RUSEVINE
PO KOJIMA PLAZE NEMILOSRDNI TRAGACI SJECANJA...
OSTANU LJUSTURE-
ZGRCENE I SAME.
OSTANU
OSTACI...
NESPOSOBNI I NEDOVOLJNI
ZA BILO KAKAV DALJI POKUSAJ.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Ako sunce zaboravi da ustane
onda možda zaboraviću te
ako kiša zaboravi da je mokra
i ako nebo zaboravi da plaÄÂe
onda možda zaboraviću te
ako se noć zaboravi jednog dana
ako zauvek sva mora nestanu
onda možda zaboraviću te
ako ptice prestanu da lete
ako zora ne svane
onda možda zaboraviću te
biće nepodnošljivo
tada možda zaboraviću te
i ako jednog dana zaboravim sebe
i taj kratak ÄÂasak sa tobom
te naše kratke trenutke
neizmerno istinite
i tvoje silne reÄÂi
suze radosti isparavale su veÄÂnost
sećaću se dugo
neću i ne mogu ništa zaboraviti
i ako je bilo kratko
liÄÂilo je ne veÄÂnost
sećaću se
svega što si mi dao
liÄÂilo je na istinu
bilo je tako jako…
ako moram ostariti
ne moram lagati
ako moram umreti
ne moram tebe zaboraviti
tebe, pamtiću te
nezaboravan je naš rastanak
ne setiti se bilo bi najgore
zaboraviti te?
zemlja ne zaboravi da se okrece
zaboraviti te ?
to je umreti zaista !
zašto da te zaboravim?
pa ÄÂak i onda kada bih htela
ne mogu
ostaće sve
napisano je zauvek
i onda kada bi sunce nestalo
prestale kiše
kada bi mora nestala
noć se zaboravila
pa ÄÂak i zemlja se zaustavila
i kada i ja
jednog dana zaboravim da se probudim
neću zaboravite tebe
Ne…
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....