Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!

[venecija]

'Kakvi su ljudi BOSANCI?
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela, a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim....'' (Meša Selimović)

[venecija]

ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao.Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš,
osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu,u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

[odysseus]

"Zaliti se na zivot?Zasto?Zaliti se sada kad nije vise ni lijep ni lak,a doskora,dok je to jos bio,zudno i zedno smo primali sve sto nam je pruzao.To ne bi bilo pravo ni pristojno.To bi znacilo ogrijesiti se o pravila igre koju smo prihvatili i priznali.Sve sto se od nas sada trazi to je da sa strpljenjem,hrabroscu i nesto dostojanstva izdrzimo i podnesemo drugi,tezi i tamniji dio te igre,posto smo lakomo iskoristili onaj prvi,svijetli i laki njen dio." Ivo Andric-Znakovi pored puta

[odysseus]

"Covjek nije drvo i vezanost je njegova nesreca,oduzima mu hrabrost,umanjuje sigurnost.Vezujuci se za jedno mjesto,covjek prihvata sve uslove,cak i nepovoljne i sam sebe plasi neizvjesnoscu koja ga ceka.Promjena mu lici na napustanje,na gubitak ulozenog,neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor i on ce pocinjati iznova.Ukopavanje je pravi pocetak starenja,jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje.Ostajuci,covjek trpi ili napada.Odlazeci,cuva slobodu,spreman je da promjeni mjesto i nametnute uslove.Kuda i kako da ode?Nemoj da se smjesis,znam da nemamo kud.Ali mozemo ponekad stvarajuci privid slobode.Toboze odlazimo,toboze mijenjamo.I opet se vracamo,smireni,utjesljivo prevareni.
Ako je vracanje cilj,cemu onda odlazenje?
Pa u tome i jeste sve:vracati se.S jedne tacke na zemlji ceznuti,polaziti i ponovo stizati.Bez te tacke za koju si vezan,ne bi volio ni nju ni drugi svijet,ne bi imao odakle da podjes,jer ne bi bio nigdje.A nisi nigdje ni ako imas samo nju.Jer tada ne mislis o njoj,ne ceznes,ne volis.A to nije dobro.Treba da mislis,da ceznes,da volis..."
Mehmed Mesa Selimovic-Dervis i smrt

[venecija]

"Najnepoštenija stvar u životu jeste njegov kraj.
Mislim, život je težak. I oduzme ti dosta vremena. I šta dobiješ na kraju? Smrt. To je, kao, neki bonus?!
Zato sam uveren da je životni ciklus okrenut naopačke.

Smrt treba da je na početku.
Potom sledi život u staračkom domu iz koga te izbace jer si bio prezdrav.
Onda počneš da radiš tako što prikupljaš penziju i već prvog dana na poslu dobiješ zlatni sat.
Potom radiš četrdeset godina, dok ne postaneš dovoljno mlad za uživanje u penziji.
Piješ puno alkohola, ideš s žurke na žurku i polako se pripremaš za srednju školu.
Onda sledi osnovna škola, postaješ klinac, igraš se i nemaš nikakvih odgovornosti u životu.
Potom si malo dete,
pa beba,
vraćaš se unutra i devet meseci lebdiš dok te greje najluksuznije centralno grejanje, kupka, a hrana stiže kroz cevčicu.
I kraj dočekaš jednim fantastičnim orgazmom!!!
Amin."

[beca]

"Najnepoštenija stvar u životu jeste njegov kraj.
Mislim, život je težak. I oduzme ti dosta vremena. I šta dobiješ na kraju? Smrt. To je, kao, neki bonus?!
Zato sam uveren da je životni ciklus okrenut naopačke.

Smrt treba da je na početku.
Potom sledi život u staračkom domu iz koga te izbace jer si bio prezdrav.
Onda počneš da radiš tako što prikupljaš penziju i već prvog dana na poslu dobiješ zlatni sat.
Potom radiš četrdeset godina, dok ne postaneš dovoljno mlad za uživanje u penziji.
Piješ puno alkohola, ideš s žurke na žurku i polako se pripremaš za srednju školu.
Onda sledi osnovna škola, postaješ klinac, igraš se i nemaš nikakvih odgovornosti u životu.
Potom si malo dete,
pa beba,
vraćaš se unutra i devet meseci lebdiš dok te greje najluksuznije centralno grejanje, kupka, a hrana stiže kroz cevčicu.
I kraj dočekaš jednim fantastičnim orgazmom!!!
Amin."

ja se izvinjavam, da li mogu znati odakle je pruzet citat

venecijo

[venecija]

Ako je duša važnija od tijela (jer je po prirodi sposobnija da vodi), i ako sa za tijelo brinu umijeća i vještine kao što su liječništvo i tjelovježba (i njih smatramo znanjima i za neke ljude govorimo da su ih stekli), očigledno je da neka briga i neko umijeće postoji i za dušu i za duševne vrline, i sposobni smo ga steći, jer to možemo i s onim u čemu nam je neznanje veće i što je teže spoznati.
(Aristotel)"






Beco -citat sam skinula sa int-stranice-citati_izreke-gogl

[odysseus]

"...Branila se bez srdzbe,sa strpljivom pokornoscu djevojaka koje vrlo rano podnose muzjaka.Zar nije to sveopsti zakon?Nikad nije ni ocekivala nesto drugo vec silovanje iza nasipa,dijete u sesnaestoj godini,zatim bijedu u braku,ako se vjenca sa draganom.I ona nije crvenjela od stida,drhtala je tako samo od uzbudjenja sto je nazivaju droljom pred tim mladicem,cije ju je prisustvo mucilo i dovodilo do ocajanja. Emil Zola-Zerminal

[odysseus]

"...I porodica bi posla od toga,svaki bi rekao nesto,dok bi petrolej kvario vazduh u trpezariji,vec zagadjenoj mirisom przenog crnog luka.Ne,svakako,zivot nije bio veseo.
Radili su kao prave zivotinje na poslu koji je nekada bio kazna za robijase,ostavljali su tu kosti cesce negoli u svojoj kuci,a sve to da ne bi imali cak ni mesa uvece za svojim stolom.Naravno da su imali hljeb,jeli su ali tako malo,taman toliko da izdrze i da ne skapaju od gladi,guseci se u dugovima,progonjeni kao da kradu taj hljeb.
Kad bi dosla nedjelja,spavali bi od umora.
Jedina zadovoljstva bila su im da piju ili da prave djecu;a uz to vam jos i pivo suvise odeblja trbuh,i dijete kasnije ne mari za vas.Ne,ne,niceg veselog u tome."

Emil Zola-Zerminal

[odysseus]

"...Izasavsi,ushiceno bih prosaptao:Ulica!
Sunce,svjez zrak,svjetlost...Kuca je ponekad bila toliko mracna da bi me sunce zaslijepilo kad bih stupio na ulicu,isto kao i kad bi u ljetnjem danu razmaknuli zastore.Isprva sam jako uzivao hodati po kaldrmi.Majka me je drzala za ruku,a ja sam gledao izloge trgovina.Poistovjecivao sam ciklame u cvjecarevu zamagljenom izlogu sa sarenim vukovima dugih njusaka,pogledom slijedio skrivene vezice na cipeli s potpeticom,koja je visjela u izlogu jedne trgovine obuce,a kad sam u izlogu papirnice ugledao udzbenik Nas razred,onakav kakav je imao moj brat,poceo sam naslucivati da nam ulice odaju tragove koji nas vode spoznaji da i drugi ljudi zive onako kako mi zivimo u svojoj zgradi.Osnovna skola koju je polazio brat i u koju cu godinu dana kasnije poci i ja,bila je uz dzamiju Tesvikije,iz koje su kretale sve pogrebne povorke.Buduci da je brat kod kuce odusevljeno govorio o svome ucitelju,mislio sam da svaki ucenik ima osobnog ucitelja,bas kao sto svako dijete ima svoju dadilju.Kada sam godinu dana kasnije posao u istu skolu,spoznaja da na trideset dva djaka u pretrpanoj ucionici dolazi jedan ucitelj pridodala je tuzi rastanka od kuce i majke razocaravajucu spoznaju da sam tek zrnce u mnostvu."
Orhan Pamuk-Istanbul

[venecija]

Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj.

[odysseus]

"Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?
Iskusan covjek bi upitao:zar znanje moze zamijeniti lukavstvo?
Lukavstvo je neposteno.
Nije uvijek ni neposteno.Zato sto je neophodno.Neko to zove mudroscu.
Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi.Zato sto ce se onemoguciti prije nego ista ucini.
Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi:Ne govori uvijek ono sto mislis."
Mehmed Mesa Selimovic-Tvrdjava

[odysseus]

..."Bez potrebe je mucio i sebe i nju-trebalo je da nadje zenu s kojom se nikada nece rastati.Ili da zivi sam.Ni haljinu ne valja krpiti,a kamoli ljubav.Bolje je otici.
Ti bi otisla?
Otisla bih.
Zato sto me ne volis?
Zato sto te volim."
Mehmed Mesa Selimovic-Tvrdjava

[odysseus]

...“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”

Mehmed Mesa Selimovic-Dervis i smrt