Volonteri

[sabinax]

Svi znamo sto znaci volonter i volontiranje, znaci dobrovoljan rad bez ikakve naknade i materijalne koristi u cilju cinjena dobrog i pomaganja.
danas gledam jednu emisiju o volonterima, vecinom su to mladi ljudi, koji svoj visak slobodnog vremena odaju zajednici, neki rade u starackim domovima neki u domovima za djecu s posebnim potrebama, jedna cura je lijepo rekla: "imam sebicnu zelju da pomazem drugima i tako se bolje osjecam"
Istina je da cineci dobra djela sami imamo osjecaj ugode, nekad cak veci nego kad primamo pomoc.
Sta mislite o tome, dali biste pomagali besplatno drugima, koje biste poslove najradije cinili?
Svako moze pomagati samo sto nam je nekada slabovidljiv put kako doci do toga, ali tko zeli moze ga naci.
Jednom davno mi je pricala jedna prijateljica koja je radila u domu za napustenu djecu, koliko ta djeca teze za ljudskom paznjom, a kako je njih malo ne stignu svima pruziti koliko ima je potrebno, eto ja bih tako volontirala.
smatram da je to lijep cin i da su najvrijednije stvari besplatne.
Jos cu se osvrnuti na nesto sto mozda nema veze s temom, ali svida mi se onaj sistem, kojeg nema kod nas, da ljudi koji imaju neku kaznu mogu je odraditi kroz dobrovoljni rad (u ovom slucaju nije dobrovoljan), da je to vrlo dobro odsluzenje kazne.

[sabinax]

smijem li ja ispricati jedan dogadaj...kako takva djeca trebaju paznju
Pricao mi je moj direktor kako mu je bilo kada je isao nuditi nase sustave u Dom za napustenu djecu, veli ude i dva djecacica mu pridu i prvo pitanje je bilo..."Ciji si ti tata?" a in veli "niciji, trebam ravnateljicu" i jedan djecak mu pruzi ruku i odvede ga do ureda, ude s njima i moj direktor (inace ozbiljan covjek, mojih godina ali jos nema djece...evo sad mu je na putu jedno, jedva je docekao) poceo ozbiljno objasnjavati svoju uobicajenu pricu, kad veli on nama, osjeti kako ga neka ruka dira i sjeda mu djecacic u krilo, ostao je zatecen, ali veli pri srcu mu je bilo tako milo i tuzno u jedan cas :huh: cijelo vrijeme prezentacije djecacic mu je sjedio u krilu
Stvarno, koliko toj djeci malo treba za srecu a mi to mozemo dati

[sabinax]

a smijem li samo jos nesto na ovaj tvoj post, velis ostave dijete...ne valja, ok u pravu si ali ima slucajeva di bi bolje bilo da ih ostave nego da zive tamo di zive, bas isti slucaj iz tog Doma u Lovranu (ti znas za taj dom), kad sam pricala ona dva djecacica, a za drugog pricala ravnateljica mom direktoru, veli djecak je hiperaktivan, problematican, vrlo nemiran, a u tom domu djeca vikendom idu kuci (to su djeca koja imaju obitelj ali su im djeca oduzeta ili se ne mogu o njima brinuti) i kaze za tog djecaka da preko tjedna bude ok, ode za vikend kuci i kad dode od kuce jos gori, onda ga oni smire kroz tjedan i za vikend opet isto, vjeruj mi da ima ravnoteze u svemu tome, da nema toga mozda sada nebi imala svoju kcerkicu

ali da se vratimo na temu, dali bi pomagali drugima bez nadoknade?

U ovoj emisiji gledam dva pankeriæa (pravi s onim èiroki frizurama) i vele pomazu starijima, cijepaju drva i tako to, kaze ljepse im to nego konkretno nego neke prazne price, mladi su zeljni pomaganja samo im treba pruziti priliku.

[nella26]

Svaka čast tim ljudima, mišljenja sam da svak ko nema nekih obaveza treba se priključiti nekoj organizaciji i volontirati.

[nnejra]

Volontiranje je svakako jedan human gest. Svoj višak slobodnog vremena potrošiti tako što ćemo se družiti sa starim i nemoćnim osobama, sa djecom sa posebnim potrebama i sl. možemo onda kada odlučimo da nismo najvažnije osobe na svijetu i da ima jako puno ljudi kojima treba naša pomoć. Osmjeh na licu osobe kojoj pomažemo može nam pružiti puno više sreće i zadovoljstva od npr. kupovine nove garderobe ili posjete kozmetičarki ili nešto sl. Kada bi smo svi barem jednom mjesečno prestali biti sebi najvažniji i učinili nešto za druge, ovaj svijet bi bio puno ljepše mjesto za živjeti. Probajmo to svi.

[lien]

ja sam u gimnaziji volontirala 2 godine... htjela sam raditi sa starijim ljudima, jer jih ima puno usamljenih.. prvu sam godinu svaki ponedjeljak obilazila jednu stariju zenu, koja je zivjela blizu mene - isle smo zajedno u trgovinu, citala sam joj knjige, casopis, zajedno smo gledale Rexa.pokazivala mi cak i svoje stare slike od bivseg muza i uvjek poslije toga sacekala jednih 15 minuta, da ga je dobro proklela pa onda dalje.. .itd.. eto, pravila joj drustvo..nije trebala drugo. Jedan ponedjeljak dosla sam kod nje i vrata mi otvori neki stariji covjek, a ona lezi u krevetu..bila je jako bolesna i odjednom njezin je stan bio pun "rodbine", koja se "brinula" o njoj... ma da je njoj bilo drago sto me vidi, oni su me skoro otjerali iz njezinog stana, jer jim nije odgovaralo da ima ikakvo drustvo.. ustvari koliko sam ja skontala poslije, svi su samo cekali da ona umre pa da se docepaju njezinih para i stana...eto...

drugu sam godinu obilazila dve starije zene ( 92 i 93 godine) u starackom domu, citala jim novine, pravila drustvo i tako.. bas mi je bilo zanimljivo druziti se sa njima jer su na pocetku svaki petak kad sam doalzila uvjek bile same a poslije toga kad su ostali starci u domu shvatili da njima neko dolazi, soba je bila prepuna...i tako sam svaki petak citala nekakve knjige i price..vecinoma vjerske...to su sve bili katolici i bas je bilo smijesno kad sam jim morala objasniti da sam ja muslimanka...nekima i po par puta jer su imala problema sa "stricem Alzhaimerom"