Na putu - novi film Jasmile Zbanic

[im_ex]

Novi film Jasmile Žbanić "Na putu" u natjecateljskom programu Berlinalea




Igrani film redateljice Jasmile Žbanić "Na putu" svoju svjetsku premijeru imat će na jubilarnom 60. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu u sklopu natjecateljske sekcije. Ova vijest potvrđena je na press konferenciji 60. Berlin Film Festivala i predstavlja novi veliki uspjeh Žbanićeve, produkcije Deblokada, kao i cjelokupne bh kinematografije.
Nakon "Ničije zemlje" i "Grbavice", ovo je treći put u poslijeratnoj povijesti BiH da se jedan bh. film nađe u natjecateljskom programu jednog od tri najveća svjetska filmska festivala.
Film "Na putu" je ljubavna priča o dvoje mladih ljudi, Luni i Amaru, koji nastoje prevazići prepreke koje prijete njihovoj ljubavi. Nakon Amarove dramatične promjene u jednoj konzervativnoj vjerskoj zajednici, Luna daje sve od sebe da otkrije je li ljubav zaista dovoljna da njih dvoje ostanu zajedno na putu ka životu u sreći.

http://www.youtube.com/watch?v=HWyo6R4N ... r_embedded

Glavne uluge u filmu tumače Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Izudin Bajrović, Nina Violić, Sebastian Cavazza, Jasna Ornela Bery, Marija Kohn, Jasna Žalica.
Glavna glumica Zrinka Cvitešić je na osnovu svoje uloge u filmu "Na putu" izabrana među 10 najboljih europskih glumaca u program Shooting Stars 2010. koju organizira European Film Promotion s ciljem predstavljanja novih europskih glumačkih talenata na predstojećem Berlinskom filmskom festivalu (Berlinale). Žiri je svoju odluku obrazložio riječima: "Glumački, Zrinka Cvitešić nas vodi kroz osjećaje nade i očajanja, te tugu i radost na način koji niti u jednom trenutku nije očit niti predvidljiv."
Berlinale će se održati od 11. do 21. veljače 2010. godine. Svake godine u glavnoj konkurenciji se prikaže 20 najboljih filmova svjetske produkcije po odabiru selekcijskog odbora Berlinala. Za Festival se akreditira preko 19.000 filmskih radnika i preko 4.000 novinara. Predsjednik ovogodišnjeg žirija je renomirani redatelj Werner Herzog.
_________________________________________________________________

Ne sumnjam u dobru komercijalnu prodju filma i jedva cekam da ga gledam.
Sta joj kao vrsnoj umjetnici zamjeram je odabir glumaca kojima je povjerila glavne uloge, a koji ne zive na prostoru gdje im je svakodnevica suocavanje sa istim; glumaca koji su morali uvjezbavati bosanski dijalekat, koji, iako je rijec o vrsnim hrvatskim glumcima nije bas 100%-tno uvjezban ... ajd, to se jos moze i tolerisati, znavsi da se treba roditi kao Bosanac a da bi dijalekt bio originalan
Najkrace, ima i BiH dobrih glumaca, pa ne kontam sto ih se zanemaruje i ne da napredovati kad se ima prilika za napredak. A prilika nema bas cesto.

[im_ex]

ERMIN BRAVO
JA, VEHABIJA

Treća filmska uloga sarajevskom glumcu Erminu Bravi bila je ujedno i ponovna saradnja s rediteljicom Jasmilom Žbanić. Nakon što su nedavno snimljene i posljednje scene filma Na putu, Bravo za Graciju otkriva kako mu je uloga Bahrije donijela nova prijateljstva i oslobađanje od predrasuda



Nakon uloge ratnog zarobljenika Tarika u Remakeu Dine Mustafića, te učitelja Muharema u Grbavici Jasmile Žbanić, sarajevski glumac Ermin Bravo (29) ove je godine postao vehabija Bahrija u novom Jasmilinom filmu Na putu. On je, zapravo, ratni drug glavnog lika Amara, kojeg tumači hrvatski glumac Leon Lučev. Njih dvojica se sreću u teškim trenucima za Amara, koji izlaz iz problema traži u vjeri, a Bahrija, koji duhovnost crpi iz vehabijskog učenja, shvata da je njegova dužnost pomoći Leonu da se prikloni vehabizmu.

Nakon prve klape filma, koja je pala u augustu, Bravo je kazao kako mu je ta uloga "novi svijet o kojem ništa ne znam, a pitanja su brojna". Danas priznaje kako mu je treća filmska uloga i svojevrsno priznanje jer mu je Jasmila Žbanić pružila priliku za izazov - zahtjevnu rolu u kojoj se nikad prije nije našao.

Kad ste pročitali scenarij i upoznali lik Bahrije jeste li znali šta Vas čeka prije i tokom snimanja filma?

- Ono što sam znao unaprijed jeste da ću morati mnogo da istražujem, da se bavim novim svijetom u kojem Bahrija živi, a o kojem ja ne znam mnogo. To mi je kao glumcu izazov. Volim istraživati o ljudima koji žive u okolnostima daleko od mojih. Pokušavao sam Bahriju shvatiti kao čovjeka: šta on hoće, koji su njegovi problemi, šta su mu strahovi, sumnje. To je bilo istraživanje i povezivanje sa sobom - šta je to što nas veže na najbazičnijoj ljudskoj razini. I to je spoj koji je napravio lik Bahrije.

Kakav je Bahrija?

- Nije negativan i niko ga nije tako ni zamislio. On je lik u razvojnoj liniji scenarija, odnosno neko ko se pojavi u pravom trenutku u životu drugog čovjeka, Amara, odnosno Leona Lučeva, koji je zainteresiran da svoje probleme riješi na taj način. Bahrija je njegov stari prijatelj iz rata i prosto mu objašnjava šta je to i uvodi ga u priču, ne tendenciozno, ali prepoznaje da je to nešto što Amaru treba. On to vidi kao svoju dužnost. Ako neko pita, onda je dužan da mu objasni i uputi ga.

Šta Vas je naučio Nermin Karačić, nekadašnji pripadnik selefijskog pokreta, angažiran na filmu kao stručni saradnik?

- On je počeo kao moj coach za taj milje, način vjerovanja, prakticiranje. U početku je krenulo kao relacija učitelj - učenik, pa se pretvorilo u druženje i shvatio sam da veliki dio lika mogu da baziram na Nerki. Tačka kad sam se oslonio na njega je bila kad sam shvatio da je potpuno otvoren, da ga mogu pitati sve, pa i lične stvari, motive, strahove, sumnje, kakav je njegov pogled na ono što je živio prije i ono što je danas. Mnogo sam naučio o tom svijetu preko njega, a, što mi je još važnije, stekao sam i novo prijateljstvo.

Koliko danas imate predrasuda o vehabijama i njihovom učenju?

- Ne znam koliko sam imao predrasuda... jesam, vjerovatno, prije ulaska u film. Kroz druženje s Nerkom upoznao sam vrlo zanimljive ljude i karaktere. To je svjetonazor koji nije blizak mom i u početku mi je trebalo tolerancije da to shvatim, da pristanem na to, a kad sam pristao, počeo sam da više ulazim u to. Što više znaš, više i želiš da saznaš, i pomoglo mi je da se riješim predrasuda. Mislim da sam sad malo "čistiji" u pristupu tome, a s druge strane upoznao sam i neke loše stvari o kojima nisam ni znao.

Koja scena u filmu je Vama bila najteža?

- Ima jedna scena u kojoj učim suru pred punom džamijom. Toj sceni sam se radovao kad sam čitao scenarij. Morao sam naučiti tu vrstu melodije, izgovor arapskog. Jasmila je istraživala zajedno sa mnom: našli smo na internetu interpretaciju koja nam se dopala i za koju smo mislili da je puna duhovnosti i emotivnosti. To je bilo važno za scenu i za Amara, jer ga je trebala pogoditi ljepota izvedbe. Ta scena na kraju traje dvije minute. Ja imam sluha, pjevao sam i prije i nemam problema s intonacijom, ali sam se za tu scenu naradio kao lud! Ta dva minuta, taj kratki isječak filma, nešto su na čemu sam se najviše naradio u svojoj karijeri. Mislio sam da će ići mnogo lakše, ali htio sam da svako slovo bude izgovoreno kako treba. Sa mnom je na pripremi te scene radio čovjek s kojim sam išao i u džamiju jer smo htjeli da to bude potpuno tačno.

Članovi filmske ekipe kažu da u toj sceni zapravo nema razlike između Vašeg i učenja nekog hafiza.

- Onda je dobro. (smijeh)

Ne govorite arapski, je li to otežavalo učenje?

- Morao sam da učim sufaru, slovo po slovo, način izgovora, morao sam da znam o čemu sura govori. To je jedan, za mene, vrlo kompliciran način interpretacije.

Kakvu vrstu poruke taj film donosi: otvaranje jedne zajednice publici, rušenje predrasuda. Hoće li iko biti prozvan, uvrijeđen...?

- Ne vjerujem. Zapravo, moguće je da hoće, ali film nije rađen s tom namjerom. Film, odnosno scenarij, jer još nisam pogledao film, ne zauzima nikakve strane u smislu da nešto jako kudi. Ukazuje na jednu pojavu u društvu. Film se ne bavi vehabizmom, on je background za ljubavnu priču o jednom mladom sarajevskom paru koji se nalazi na prekretnici u braku: kako dalje kad jedno od njih ode u vjeru, a drugo ne dijeli taj svjetonazor, da li pokušavaju da shvate jedno drugo? Film je priča o ljubavi i da li ta veza može preživjeti taj problem. Poruka je tu negdje, a ne da li su vehabije dobre ili loše. Sigurno je, a to je i Jasmilina namjera, da će se postavljati pitanja, da se krene s polemikama, da film otvori neke teme, ali ne na senzacionalistički način, u smislu propagande ili antipropagande. Jasmila je mnogo pametnija od toga i mnogo inteligentniji umjetnik da bi to bilo tako banalno.

Desila se nedavno jedna zanimljiva situacija tokom otvaranja izložbe Queer Festivala u Sarajevu na Akademiji likovnih umjetnosti. Došli ste na izložbu, ali u liku Bahrije, odnosno imali ste Bahrijinu bradu i pomalo zbunili i jednu i drugu stranu okupljenih.

- Bilo je to vrlo čudno iskustvo. Ljudi nisu znali šta se dešava i s kojim stavom je taj čovjek došao tu (smijeh). Nije bilo nikakvih problema. Mene je zanimalo šta će se tamo desiti i iz vlastite, ali i iz pozicije lika. Ja sam tad bio u fazi snimanja i želio sam da lično, kao umjetnik, podržim umjetnički čin, a s druge strane kao glumca zanimale su me reakcije tih ljudi u toj situaciji i kako bi se moj lik ponašao u svemu tome.

Koja Vam je filmska uloga bila najveći izazov?

- Vjerovatno uloga u Remakeu, jer je bila prva. To je nešto što ću uvijek pamtiti i što je bio najveći izazov u smislu iskustva, količine stvari koje sam morao uraditi. Bila je to glavna, izuzetno zahtjevna uloga. Uloga Tarika je bila trpna, teška za napraviti, odnosno, naći aktivitet iznutra, jer je ta uloga trebalo da pokreće cijeli film. S druge strane, uloga Muharema u Grbavici, je, da kažem mala, iako ne volim uloge dijeliti na velike i male, ali je simpatična, šarmantna. Ono što se meni kod Jasmile sviđa jeste ta vrsta hrabrosti da mi ponudi uloge koje su drugačije i gdje mogu da napravim nešto novo i u ulozi u kakvoj me dosad nismo vidjeli. To je vrlo rijetko kod reditelja. Uloga u novom filmu je otprilike takva, drugačija, i meni to govori da ona ima povjerenja u mene, što cijenim kao glumac - onda sam spreman da uradim sve za taj projekat i tog reditelja. Sve tri uloge su priča za sebe, ali možda je ta prva najizazovnija, jer je bila prva.
Ovaj tekst je objavljen u Graciji broj 96

[andro]

Nova priča iz Bosne
'Ne strahujem zbog prijetnji ekstremista'

Sarajevska redateljica govori o svom novom filmu 'Na putu', koji je u Bosni potaknuo javne rasprave zbog prikaza radikalnih islamista, vehabija

Sarajevska redateljica Jasmila Žbanić, koja se prije dvije godine proslavila filmom "Grbavica" s kojim je osvojila glavnu nagradu na filmskom festivalu u Berlinu, ponovo je snimila film koji će potaknuti rasprave u javnosti. U svom novom filmu "Na putu" kroz priču o odnosu muža i žene bavi se radikalnim muslimanskim redom vehabijama, čiji broj od posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini rapidno raste. Na prve vijesti o tome kako će Jasmila Žbanić snimati film o njima, vehabije nisu reagirali pozitivno, pa je uz početak snimanja povezana pomalo bizarna priča. Nakon što je najavila da počinje raditi na tom filmu, Jasmili Žbanić vehabije su preko internetskih foruma prijetili smrću. No, ona se na to nije obazirala. Objasnila je: "Jednostavno, ne volim strah kao emociju i nastojim ga ne osjetiti i ne prenositi na druge. Svjesna sam gdje i s kim živim, ali se ne bojim." Da se ne boji dokazala je načinom na koji je naposlijetku napravila film - snimala je upravo na mjestima na kojima se okupljaju vehabije.

Svojim prvim dugometražnim igranim filmom "Grbavica", Jasmila Žbanić također je potaknula rasprave u javnosti. U njemu se bavila životom žene silovane u srpskom logoru tijekom rata u BiH i njezine kćeri, koja je bila plod tog silovanja. Iako se u oba svoja filma bavi aktualnim društvenim problemima, u filmu "Na putu", baš kao i u "Grbavici", ona ustvari govori o stvarima koje su vezane uz majčinstvo, ali iz dvije posve drugačije perspektive.
Amar, lik kojeg glumi hrvatski glumac Leon Lučev, u njenom novom filmu "Na putu" priključuje se vehabijama. Nakon toga se njegov odnos s partnericom Lunom drastično mijenja. Luna, koju glumi Zrinka Cvitešić, s njim pokušava dobiti dijete, ali nakon njegove vjerske transformacije počinje drugačije gledati na majčinstvo. Jasmila Žbanić priču je stavila u religijski kontekst jer je, kaže, primijetila da vjera u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu, poprima sve veći značaj. Tako su i vehabije, odnosno selefije, muslimanski red koji je u Bosni i Hercegovini postao masovan tek nakon posljednjeg rata. Kako oni islam prakticiraju na tradicionalan način, drugačije nego što je u Bosni i Hercegovini uobičajeno, lokalno ih stanovništvo teško prihvaća, a mediji ih prikazuju kao radikalne islamiste. Unatoč općoj slici o selefijama kao ekstremistima, Jasmila Žbanić kaže kako ona i njezina ekipa tijekom snimanja filma nisu imali problema, iako su snimali baš u kampu koji je selefijama služio za odmor te u džamiji u koju mediji, a pogotovo filmske ekipe, nikad prije nisu imali dozvoljen pristup.To što su dobili dozvolu za snimanje u džamiji Kralja Fahda i Sarajevu, Jasmila Žbanić smatra otvorenošću koja je za Bosnu revolucionarna:

"Dobiti džamiju kralja Fahda za snimanje smatra se nemogućim. I nama su prvotno zabranili snimanje. No, ja sam se zarekla da ne želim da u mom gradu postoji išta što će mi biti zabranjeno. Suluda upornost i mržnja prema zabranama tjerali su me da radim četiri mjeseca na toj dozvoli. To što su nam je na kraju dali revolucionaran je pomak u otvaranju prema javnosti, a sve ostalo što sam morala proći kako bih dogovorila to snimanje ispričat ću kad ostarim." Selefije, odnosno vehabije, važan javni problem u Bosni i Hercegovini postali su zbog svoje namjere da se nametnu u vjerskom životu države. U Bosni se prakticira umjerenija verzija islama, pa je zbog nasilnih metoda koje su oni koristili kako bi postali dominantni došlo do sukoba između pristaša selefijskog tumačenja islama i onih koji prakticiraju umjereniji islam. Bosanskohercegovački mediji izvještavali su o incidentima koje su izazvali selefije. Pisalo se o tome kako su pokušali zaposjesti neke džamije, zbog čega su ih tamošnji vjernici morali protjerivati iz svojih gradova ili sela. Primjerice, jedan incident se dogodio u blizini mjesta Kalesije u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su selefije zaposjeli džamiju pa su se mještani pobunili protiv ilegalnog upada u taj vjerski objekt, iznijeli osobne stvari selefija iz džamije i zapalili ih. U ožujku prošle godine selefije su pokušali na silu ući u Carevu džamiju u središtu Sarajeva, zbog čega je morala intervenirati policija. To je bilo prvi put u posljednjih 500 godina da je ta džamija morala zaključati svoja vrata za vjernike. Uzurpirali su i osnovnu školu u blizini Brčkog u kojoj su organizirali ilegalnu nastavu prema jordanskom obrazovnom sustavu i na arapskom jeziku.

S negativnom slikom koja je o njima stvorena u medijima, Jasmila Žbanić ne slaže se u potpunosti:
"Vehabije ističu da između njihova načina tumačenja islama i onog koji se prakticira u Bosni nema velike razlike. Kada pričaju o vjeri, kažu da se samo strogo pridržavaju propisa koji postoje u hadisima - napisima koji govore o ponašanju Allahova Poslanika. Oni nose kratke hlače, jer ih je Muhamed nosio, radi toga imaju i brade i smatraju da je to jedini ispravan način prakticiranja vjere." Kako bi se dobro pripremio za svoju ulogu, Leon Lučev se, objašnjava Jasmila Žbanić, morao puno družiti s pripadnicima tog vjerskog reda: "Leon je puno pričao s nekima od selefija o tome zašto su pristupili pokretu, jer je morao to i sam sebi vjerodostojno predočiti. Pokušao je saznati zašto su ljudi, koji prije čak nisu ni bili religiozni, postali vjernici i pridružili se selefijama, kako danas žive i kako drugi gledaju na njih. Išao je u džamiju, naučio je klanjanje i osnove islama." Tijekom snimanja, prepričava Jasmila Žbanić, selefije koji su im bili savjetnici na filmu i oni koji su statirali bili su iznimno susretljivi. No, na suptilan su način, nastavlja, pokušavali pridobiti članove filmske ekipe da se priključe selefijama:
"Ermin Bravo, glumac koji je igrao lika koji Leona uvuče u priču sa selefijama, morao je naučiti govoriti jedan dio iz Kurana. Trebalo mu je mjesec i pol dana da to savlada. Išao je kod šerijatskog vrhovnika koji ga je naučio kako se čita i izgovara sura. Kad je na snimanju, pred dvjesto statista u džamiji, kako oni kažu, "učio" taj tekst, prave selefije su mu došli reći: "Šteta što ti ovo nije u srcu, tako lijepo učiš." Bio je autentičan toliko da nisu vjerovali da glumi. Čini mi se kako su stalno pokušavali cijelu ekipu namamiti da se priključi selefijama. Meni su stalno govorili kako mi lijepo stoji marama jer sam u džamiji, prema pravilima ponašanja, morala biti pokrivena."
Iako svojim mišljenjem ne želi uvrijediti nikoga tko je religiozan, Jasmila Žbanić kaže kako ona privatno ne vidi Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj bi vjera trebala imati ključnu ulogu u bilo čemu:
"Ovdje postoje najmanje četiri dominantne vjere, a ja ne vidim nijedan razlog zbog kojega bi neka od njih trebala prevagnuti. Imam potpuno drugačiju viziju suvremenog svijeta i smatram da njime ne treba dominirati religija."
Za selefije, objašnjava, prije rata u Bosni nije niti znala da postoje: "Tek nakon rata sam shvatila da postoje ljudi koji sebe nazivaju selefijama, a u medijskom i uličnom žargonu nazivaju ih vehabijama. Dogodilo mi se da se neki ljudi, u nekim situacijama, ne žele rukovati sa mnom jer sam žena, što mi je bilo šokantno. Još šokantnije mi je bilo to što sam ja te ljude počela doživljavati kao građane drugog reda, čudake. Bilo mi je nevjerojatno da u mom gradu postoje ljudi koje smatram toliko marginalnima, a opet su toliko prisutni i sve više medijski kreiraju sliku Bosne. Počela sam istraživati i otkrila da su neki moji prijatelji iz osnovne škole, neki s kojima sam na akademiji pila u kafanama, sada selefije i počelo me zanimati zašto."

Prema njoj su se, kaže, mnogi od njih otvorili jer je svoje istraživanje započela sa željom da odbaci sve predrasude koje je kreirala kroz medije i kroz svoje osobne ukuse. Iako je početak snimanja filma "Na putu" bio vezan uz za nju poprilično neugodnu situaciju, Jasmila Žbanić smatra da se mnoge stvari, pa i neugodnosti, događaju jer se o njima nedovoljno razgovara. Zato je bitno, kaže, da se o uzrocima i posljedicama dolaska selefija u Bosnu otvori javna rasprava: "Smatram da način razmišljanja koji sada prevladava - 'to se događa u Bosni i ja nemam ništa s tim' - nije prihvatljiv. To se događa u Bosni i svi smo mi odgovorni za to što se događa i trebamo shvatiti zašto se to događa i kuda sve to vodi. Nadam se da će ovaj film pokrenuti pitanje zašto je vehabizam u Bosni postao tako masovan."

[im_ex]

Svjetska premijera u Berlinu
"Na putu" oduševio publiku na Berlinaleu

Večeras je u okviru 60. Berlinalea održana svjetska premijera filma "Na putu" Jasmile Žbanić koju je pratilo više od 1.000 ljubitelja filma. Film je oduševio prisutnu publiku i time opravdao očekivanja i potvrdio sjajan posao naše redateljke.



"Ispunila sam svoju želju da i ovaj drugi film prikažem u Berlinu, mada je drugi film uvijek i najteži", rekla je Jasmila za Federalnu televiziju.

Nakon filma "Grbavica" i drugi projekat Jasmile Žbanić ušao je u takmičarski program jednog od najvećih svjetskih filmskih festivala gdje će se za još jednog Zlatnog medvjeda boriti sa 19 drugih autora, među kojima su rediteljska imena poput Romana Polanskog.

“Dobro je napravlje, bez moralnih sudova, potpuno je otvoren, a glumica je odlično odigrala svoju ulogu. Fantastična je! Dala bih joj “Srebrenog medvjeda”, reakcija je gledateljke koja je imala priliku pogledati premijeru filma, prenosi Deutsche Welle.

U subotu, 20. febuara bit će održana svečana dodjela nagrada na najvećem svjetskom festivalu publike, nakon čega će uslijediti i bh. premijera filma, 25. febuara u sarajevskoj olimpijskoj dvorani Zetra

Sretno, Jasmila!

[Sanguine]

VELIKO INTERESOVANJE ZA BH. PREMIJERU FILMA „NA PUTU“ JASMILE ŽBANIĆ

Nakon svjetske premijere filma NA PUTU bh. scenaristice i rediteljke Jasmile Žbanić na prestižnom Internacionalnom filmskom festivalu u Berlinu, u četvrtak, 25. februara, sa početkom u 20.30 sati, u olimpijskoj dvorani Zetra biće upriličena svečana bh. premijera ovog ostvarenja.

Sada je već izvjesno da će se ekipa filma NA PUTU pokloniti publici u prepunoj dvorani Zetra budući da je u prodaji do ovog trenutka ostao veoma mali broj ulaznica za premijeru.
Svi oni koji ne budu u prilici da vide film na premijeri već narednog dana moći će to učiniti u nekoliko bh. gradova.

Film NA PUTU će se od petka, 26. februara prikazivati na redovnom repertoaru sarajevskih kina Meeting Point i multiplexa Cinema City. Istog dana vidjeće ga i publika u Multiplexu Ekran u Zenici, kinu Una u Bihaću, kinu Theatre u Busovači, te u kinu Borak u Širokom Brijegu.

Od narednog dana, 27. februara film će moći pogledati i publika u kakanjskom Domu kulture, te u kinu Mogorjelo u Čapljini.

[Sanguine]

Blogerski zapis Harisa Pašovića
Naš život na dlanu i "Na putu"

O njihovim životima saznajemo kao što saznajemo o životima naših prijatelja. Amar voli da popije koju čašicu više. Tada pjeva s rajom u kafani. Luna voli svoju nenu. Amaru su roditelji ubijeni u ratu. Luna i Amar ne mogu imati djece. Lunini roditelji su ubijeni, a ona, nena i dedo su prognani iz Bijeljine. Amar je u ratu bio borac. Amarov brat je bio borac, ubijen je u ratu. Tako, malo pomalo, postajemo dio njihovih života, a oni dio našeg života.
Što vrijeme više prolazi, razumijemo sve više i tu mladu ženu i tog mladog muškarca, a oni se razumiju sve manje. Postaje nepodnošljivo, volimo ih oboje, kao što volimo prijatelje, i kad su samo dragi i jednostavni, i kad ne odobravamo sve njihove postupke, i kad oni naprave nekakvu glupost.

Film "Na putu" Jasmile Žbanić pogodio me je kao da se radi o ljudima koje poznajem. Ili, da budem iskren do kraja, kao da se radi o meni samom. Pitam se, i pitam se ponovo – šta je to tako uzbudljivo u ovom filmu? Nema jednostavnog odgovora. Scenario, režija i glumci; fotografija, montaža i muzika – sve je tako jednostavno dobro, tako suptilno, obično-neobično, jasno i mistično... To je duboko misaon film, i duboko osjećajan film.

Kod Jasmile Žbanić nema ideologije

Film "Na putu" me je opustio na početku, odmah zatim fokusirao i ja sam mu se zatim predao, jer sam mu povjerovao, jer me je ispunilo to poštovanje koje film ima prema svojim likovima, događajima o kojima govori i, što rijetko osjetim u kinu, taj film mene poštuje kao gledaoca. Kod Jasmile Žbanić nema ideologije, nema rediteljske samozaljubljenosti, nema pokazivanja koliko je rediteljka zanimljiva, inteligentna, luda, vješta. Rediteljka je u ovom filmu prisutna onoliko koliko treba, pravedna prema svojim likovima, suosjećajna bez sentimentalnosti. Film "Na putu" je magija rediteljke koja je ljubavnica istinitog.

Postoji jedna scena u filmu u džamiji, kada Amar sluša svog ratnog prijatelja Bahriju kako uči suru Ar-Rahman. Scena traje dugo, snimljena je i montirana veoma jednostavno. To je scena koja u svojoj emocionalnoj, misaonoj i metafizičkoj dimenziji, filmski izražava jedno kompleksno stanje svijeta kojeg smo svjesni, ali ga ne umijemo objasniti.

To je ono stanje u kojem prepoznajemo šta je Ludwig Wittgenstein, jedan od najvećih filozofa XX stoljeća, mislio kada je rekao: "Zaista, postoje stvari koje nije moguće izraziti riječima. One sebe manifestiraju. One su ono što je mistično".

Majstorstvo rediteljke Žbanić inspirira glumce u ovom filmu. Oni su sigurni pod njenim vodstvom i kreiraju svoje uloge suptilno i pametno. Izvrsni su u epizodnim ulogama Mirjana Karanović, Luna Mijatović, Izudin Bajrović, Jasna Berry, Vanesa Glođo, Jasna Žalica. Marija Kohn igra nenu sa snagom i krhkosti koje nas istovremeno potresaju i ohrabruju.

Sebastian Cavazza glumi Amarovog druga Dejana odriješito, u kratkom vremenu stvara čovjeka koji je uravnotežen, realističan i pomalo razočaran svijetom. On od tog svijeta baš ne očekuje previše, ali ga taj svijet još uvijek zna loše iznenaditi. Nina Violić kao Lunina drugarica Šejla, donosi neku duboku tugu života u Sarajevu. Ona je naizgled snažna, mada zapravo, neispunjena, svjesna "nepodnošljive lakoće postojanja".

Ermin Bravo je brilijantan u liku Bahrije, Amarovog suborca iz vremena rata, sada vehabije. Bravo nam približava jednog zatvorenog, tragičnog čovjeka. Taj čovjek snagom volje i odlučan da ne bude nikada više izdan i ponižen, gradi jedan utopijski svijet. Gotovo očajnički, on gradi zaštićeni prostor neke čistoće, potrebe za redom i poštenjem. On se prepušta duhovnosti u kojoj pronalazi ljepotu, ali ponesen svojom idejom, ne shvata da je prešao granicu razumnog.

Leon Lučev u ulozi Amara i Zrinka Cvitešić u ulozi Lune su kreirali nešto što u potpunosti obuzme čovjeka, oni glume tako što nas diraju ispod kože. Luna Zrinke Cvitešić privlači i odbija, volim je i nervira me, boli me njen problem i ljutim se što ne shvata Amara. Onda shvatim, da je ona samo filmski lik i da nije normalno da reagujem kao da je stvarna osoba, neka moja drugarica. Pa, onda shvatim da me je to glumica zavela svojom umjetničkom moći i prepuštam joj se da me vodi na nevjerovatno uzbudljivo putovanje u kompliciranu ličnost jedne očaravajuće mlade žene.

Rediteljica je napravila genijalan film

Leon Lučev je u ovom filmu moj brat. Uznemiruje me koliko poznajem tog Amara. Boli me njegova bol i boli me što ne znam da mu pomognem. Lučev je u ovoj ulozi stavaraniji od realnosti. Snagom svog umjetničkog genija on izražava dubinu ljudske prirode tako da shvatamo zašto je gluma više i manje od života. Christine A. Maier, direktorica fotografije, je besprijekorna. U perfektnoj mjeri ideje, emocije, kompozicije, kolora, oštrine i kretnje, Christine A. Maier daje našem umu jasan pogled na jedan složeni svijet. Ne više od onog što oko može vidjeti. Ne manje od onog što pogled može podnijeti.

Scenografi Lada Maglajlić i Amir Vuk, kostimografkinja Lejla Hodžić, montažerka Niki Mossböck, kompozitor Brano Jakubović i tonski dizajneri Igor Čamo i Lars Ginzel, izvrstan su umjetnički orkestar koji u ovom filmu stvara harmoniju ozbiljnosti, ali i igre. Nevidljiv, a prisutan u svemu je producent Damir Ibrahimović.

Jasmila Žbanić je sa svojim saradnicima napravila genijalan film koji nas podsjeća da smo ozbiljni ljudi, da je istina dobra i važna, a ljudsko razumijevanje nezamjenjivo. Rediteljka Žbanić je opet fascinantna. Ona svojim djelom i svojim životom dokazuje da umjetnici ne smiju imati predrasude, da je naša dužnost da govorimo istinu i da je umjetnost oblik stvarnosti koji je suštinski i estetski i demokratski.

[ra-ja]

Tek juce sam saznala da mi je Jasmila Zbanic, sasvim bliska rodica iz Sarajeva....

Drago mi je i cestitam joj na uspjehu...

Ujedno, veoma sam tuzna za vijest da je nedavno izgubila mamu...Inace jedna lijepa i draga osoba..koja je na mene ostavila poseban dojam jos kao maloj djevojcici...

[ra-ja]

Ja mislim da je dosta i tvog smisla za humor...


P R O V J E R I .... GanJicu..

[im_ex]

Danas (konacno) odgledah film, koji bih skalom od 1- 5 vrednovala sa 4+.
Zapazih par propusta kojih nije smjelo biti, a najveci propust vezan je za scenu porodicnog bajramskog slavlja, odnosno alkoholiziranje tokom bajramovanja, a to nije nasa realnost (ni slucajno me ne demantuj pominjuci bajramovanje uz alkoholiziranje a u ugostiteljskim objektima!!!!!!!!!)
Drugi propust vezan je za Bahrijino pjevanje na posijelu u kampu, zar ono "vehabije" nisu protivnici pjesme?!
Erminu svaka pohvala na odlicno odglumljenoj ulozi; osjetno je kolko truda je ulozio, svaka cast - savrseno originalno odbranjena uloga Bahrije.

Onakvom zavrsnicom filma sam odusevljena, ostavljeno je gledaocima da sami donesu zakljucak. Jednostavno, da odsutis.

Jos sam pod dojmom.
I kako god, moj zakljucak je - Luna Amara i nije jako voljela, kako se cinilo da voli.

Rado bih cula i vase misljenje.
Niko nije odgledao film?
usput - dostupan je na netu

[im_ex]

Haj dobro, nije ti se dopao, nije ... niti me cudi, niti treba ikoga cuditi, sto zena, dvjesto ***a, znas ono

Salu na stranu, rado bih da cujem kako analiziras onakvu zavrsnicu