Josip Pejaković odlazi iz Sarajeva

Obrazlažući svoju razočaranost ambijentom u kojem živi eminentni glumac napominje da je današnja BiH daleko od one Bosne o kojoj je on sanjao, rodio se i posvetio čitav život


Josip Pejaković, jedan od najboljih glumaca Bosne i Hercegovine svih vremena, kojem je za monodramu „On meni – nema Bosne” nekad aplaudirala cijela bivša Jugoslavija, danas se u toj istoj Bosni ne osjeća komotno i želi otići iz nje. On kaže da Bosne ima kao zemlje, ali nema više onoga što je čini Bosnom.

Pejaković u razgovoru za „Politiku”, na njemu svojstven način, govori o bosanskohercegovačkom ambijentu u kojem „ne može da djeluje punim plućima” i da kaže „nešto što ima smisla”, otvoreno i bez zadrške upire prstom u kreatore današnje BiH, za koju kaže da je „nakaradno organizovana”, a potpisnicima Dejtonskog mirovnog sporazuma sugeriše da svoju poruku „mi se ne miješamo u unutrašnje stvari BiH” zamijene „kakvom-takvom integracijom sa ovom zemljom”.

On predlaže da to bude savez suverenih država i mišljenja je da su predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović „upravo na tom tragu”.

Pejaković istovremeno precizira da govori o savezu Hrvatske, Srbije i BiH koji ne podrazumijeva da će i „dlaka faliti suverenitetu” nijedne od ove tri zemlje.

„Naprotiv, njihov suverenitet će jačati iz dana u dan ukoliko se dogovore oko samo jednog elementa, recimo jedinstvenog ekonomskog prostora, odnosno jedinstvenog tržišta”. Suverena država, prema njegovom mišljenju, ne može biti „siromašna država”, kao ni država koja podrazumijeva „isključivo traganje za nekim nacionalnim identitetima”, koji su davno otkriveni i „nema potrebe” da ih stalno otkrivamo.

Objašnjavajući zašto misli da je savez suverenih država „pravo rješenje”, Pejaković kaže da bi bilo normalno i moralno da se oni koji su potpisali Dejtonski ugovor „uključe puno ozbiljnije u rješavanje pitanja u BiH”, a ne da stalno, „pomalo i lukavo”, izjavljuju kako oni ne žele da se miješaju u unutrašnje stvari BiH.

„Katkad dobra namjera iz Hrvatske može biti lošija i manje djelotvorna, nego recimo neki radikalizam koji se pojavi iz Srbije”, ocjenjuje on.

Obrazlažući svoju razočaranost ambijentom u kojem živi, Pejaković napominje da je današnja BiH daleko od one Bosne o kojoj je on sanjao i u kojoj se rodio i kojoj je, kako kaže, posvijetio čitav svoj život.

„Ona više ni po čemu i ni na koji način ne može biti prostor koji mene interesuje i ja želim da odem iz ove zemlje”, ističe on i dodaje da ne vidi nadu sa „ovakvim narodima koji neprekidno biraju svoje dželate”, one koji su im „napravili grobove” i koji su ih „odveli u rat sa svojim privatnim i poluprivatnim vojskama i policijama”.

„Ne možemo svoje užase prikrivati na način da napadamo druge. Ja ne želim participirati više u tom užasu, neću da se stidim svoje dece i onih koji me vole i cijene ono što sam radio”, poručuje Pejaković.

Sarajevo u kojem je proveo najveći dio svog života i u kojem i trenutno živi on ne smatra multietničkim gradom, već je to „mjesto mržnje, nepodnošenja, neprincipijelne većine i svega onoga što podrazumijeva loš život u njemu”. Ne bi, uveren je on, „bila ništa bolja situacija ni kad bi ovde bili samo Srbi, ili samo Hrvati”.

„Kad je Milorad Dodik rekao da ne voli doći u Sarajevo jer ga podsjeća na Teheran on je ovom izjavom povrijedio Teheran deset hiljada puta više nego Sarajevo, jer Teheran je kulturna sredina, za razliku od Sarajeva koje danas ni po čemu ne podsjeća na kulturni centar”, dodaje Pejaković.

Prisećajući se prošlih vremena, kada je, naglašava on, njegov prostor za djelovanje bila čitava Jugoslavija, Pejaković navodi i neke druge razloge zbog kojih se iz „najvećeg zagovornika BiH” pretvorio u najvećeg njenog kritičara. On pominje, između ostalog, i slučaj svoje supruge Vesne Mašić, eminentne bosanskohercegovačke glumice, koja je, tvrdi on, „s noge na nogu izbačena iz sarajevskog Kamernog teatra i sada pravdu traži pred sudom”.



„Oj, živote”, simbolika ili samo naziv monodrame sa kojom je Josip Pejaković svojevremeno diljem Jugoslavije i šire promovisao Bosnu, onu koje, prema njegovom mišljenju, „kao takve više nema”.