Mješoviti brak kao teret današnje Bosne
Nakon raspada bivše multietničke jugoslavenske države, nacionalistički političari agresivno su zaigrali na nacionalne i vjerske osjećaje narodâ. Stvorio se osjećaj ugroženosti i straha od drugoga pa su se ljudi počeli zatvarati u svoje etničke tabore.
Usprkos opuštenoj atmosferi, cool glazbi i jeftinom pivu, mostarski klub Abrašević nije tek uobičajeno alternativno okupljalište mladih. Kao mjesto gdje, između ostalog, izlaze djeca iz mješovitih brakova u Mostaru, koji je podijeljen na bošnjački (bosanski Muslimani) i hrvatski dio, klub je obilježen kao da je sjedište kakve omražene sekte.
"Jedino zajedničko Hrvatima i Muslimanima jest da mrze miješane
brakove, jer ih i jedni i drugi smatraju izdajnicima'', kaže Nino
Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka
Bošnjakinja.
Kada je 1992. buknuo rat u Bosni i Hercegovini,
mostarski Bošnjaci i Hrvati isprva su se ujedinili kako bi istjerali
paravojsku bosanskih Srba. Međutim, uskoro su se okrenuli jedni protiv
drugih pa je izbio žestoki rat unutar rata koji je trajao godinu dana.
U
to je vrijeme Nino imao tek osam godina, zanimale su ga Ninja kornjače i
nije imao pojma tko je što po nacionalnosti. No, brzo ga je život
naučio da je nacionalnost u Mostaru postala prva stvar na koju se gleda i
da se ne treba miješati s drugom etničkom skupinom.
"Mi koji
živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je
rijeka'', kaže Nino, gorko se smijući aluziji na rijeku Neretvu koja
protječe gradom razdvajajući muslimane Bošnjake na istoku od katolika
Hrvata na zapadu.
Između ljubavi i mržnje stoji rat
Nakon raspada bivše multietničke jugoslavenske države, nacionalistički
političari agresivno su zaigrali na nacionalne i vjerske osjećaje
narodâ. Stvorio se osjećaj ugroženosti i straha od drugoga pa su se
ljudi počeli zatvarati u svoje etničke tabore.
Mostar, najveći
grad na jugu Bosne i Hercegovine, bio je poznat po velikom broju
mješovitih brakova. Visok stupanj etničke izmiješanosti nije
iznenađujući s obzirom da Mostar stoji na sjecištu regija nastanjenih
Muslimanima, Hrvatima i Srbima.Vukovar, gradić na najistočnijem kraju
Hrvatske, s Mostarom dijeli slične karakteristike: uz samu granicu
Hrvatske i Srbije, Vukovar je bio još jedna etnički uvelike izmiješana
zajednica.
Zbog geostrateškog položaja ti su gradovi u ratovima
ranih 1990-ih teško stradali; Vukovar je bio gotovo u cijelosti razoren,
a Mostar znatno oštećen. Mnogi su stanovnici ranjeni ili poginuli, a
preživjele dijele nevidljive, iako jasno uspostavljene etničke
granice. Dok su domaći i međunarodni dužnosnici i mediji smatrali da
su rat i stupanj razaranja odraz povijesne mržnje međusobno različitih
balkanskih etničkih i vjerskih skupina, statistički podaci o Mostaru i
Vukovaru demantiraju tezu o stoljetnoj mržnji.
Istraživanja iz
1990. godine pokazuju da su u Vukovaru tada živjele 23 etničke skupine.
Udio mješovitih brakova u ukupnom broju vjenčanih iznosio je 34%. U
recentnijim istraživanjima 97% Srba tvrdi da su imali bliske prijatelje
među Hrvatima, a 84% Hrvata među Srbima.
U Mostaru je živjelo
dvadesetak različitih etničkih grupa i u etničkom su ga pogledu
smatrali jednom od najtolerantnijih sredina u Jugoslaviji.
"Etnička
netrpeljivost nije prethodnica rata, već njegova posljedica'', kaže
psihologinja Dinka Čorkalo Biruški sa Zagrebačkog sveučilišta. Njezin
zaključak rezultat je višegodišnjeg istraživanja zajednica pogođenih
ratom.
Gledišta američkog antropologa Roberta Haydena i sociologa
Keitha Doubta pružaju objašnjenje za osobito visok stupanj nasilja što
su ga doživjeli multietnički Vukovar i Mostar.
"Što su ljudi
integriraniji, to je potrebno veće nasilje da ih se razdvoji", piše
Doubt u svojoj knjizi ''Sociologija nakon Bosne''.Sukobi u bivšoj
Jugoslaviji ostavili su u oba grada teške ožiljke i etničku
razdvojenost. Ljudi iz mješovitih brakova i njihovi potomci morali su
prekoračivati etničke podjele i suočavati se s neprijateljstvom obiju
strana.
"Ljudi koji danas sklapaju mješovite brakove u gradovima
kao što su Vukovar i Mostar su heroji. To su ljudi visoke samosvijesti,
koji su uspjeli izgraditi jak osobni identitet unatoč pritisku
kolektivnog identiteta'', kaže Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma,
nevladine organizacije koja godinama radi na međuetničkom pomirenju u
Vukovaru.
Mostarska svadbena povorka u pratnji UN-ovih mirovnjaka
Prema popisu stanovništva iz 1991., od ukupnog broja brakova u Mostaru
mješovitih je bilo 10%. Devet godina kasnije, od 176 sklopljenih brakova
u Mostaru ni jedan bošnjačko-hrvatski par nije izgovorio "da, uzimam",
iako je od ukupnog broja stanovnika u Mostaru 47% Bošnjaka i 48%
Hrvata.
S godinama je ipak zabilježen skroman rast pa je tako
2004. godine sklopljeno 0,7% brakova između Bošnjaka i Hrvata, a 2008.
godine 1,6%.
Husein Oručević, Bošnjak, i Tanja Miletić Oručević,
Hrvatica, vjenčali su se 1996. u podijeljenom Mostaru. Scenografija
njihova vjenčanja bio je bombama razrušeni Mostar, a svatovi su iz
zapadnog dijela grada na svadbu u istočni dio grada odlazili u pratnji
UN-ovih mirovnjaka.
"Put koji smo odabrali nije bio
jednostavan. Morali smo tražiti alternativna zaposlenja i stvarati
alternativna mjesta na kojima ćemo se družiti", prisjeća se Husein
Abrašević, osnivač kluba Abrašević.
Njegova supruga, poznata
kazališna redateljica Tanja Miletić Oručević smatra da su miješani
brakovi tema o kojoj se javno ne govori u Mostaru jer je takav brak
destruktivan za politiku nacionalista koji su godinama na vlasti.
"Oni
već gotovo dva desetljeća drže ljude u uvjerenju da je jedini način da
prežive taj da se drže svog stada. Onaj tko uspijeva živjeti s nekim iz
drugog stada, ruši njihov koncept'', objašnjava Tanja.
Ipak, u
izvještaju što ga je u srpnju 2009. objavio vodeći međunarodni trust
mozgova, International Crisis Group nazire se bar neka nada u
normalizaciju odnosa.
"Granicu između istočnog i zapadnog Mostara
ovih je dana teže uočiti, no grad je i dalje posve podijeljen,
'doslovno dva grada' žive jedan pored drugog". No, čak i to predstavlja
napredak: stanovnici sada sigurno i lako prelaze s jedne strane na
drugu", stoji u izvještaju. Međutim, na podijeljenim stranama odrastaju
djeca koja ni ne znaju kako izgleda cijeli grad u kojemu žive, a kamoli
da bi se međusobno zabavljali. Oni idu u odvojene škole, na različita
sveučilišta – bošnjačko ili hrvatsko – pa čak i u odvojene vrtiće.
Jedini mostarski vrtić otvoren za sve financira se inozemnim sredstvima i
namijenjen je prvenstveno djeci s posebnim potrebama, s kojima se
integriraju i djeca iz mješovitih brakova.
"Najviše nas zabrinjava problem segregacije u školama", ocjenjuje i
Caroline Revaud, specijalna predstavnica Vijeća Europe u Bosni.
Ključna
stvar podjele među ljudima u Mostaru je strah, smatraju domaći i
međunarodni stručnjaci: strah da izađu iz kolektivnog monetničkog i
monreligijskog identiteta, strah da neće biti dobri muslimani ili
katolici ako se miješaju jedni s drugima, da će izgubiti posao i
socijalnu sigurnost.
''Kada se taj strah izgubi, onda će brak između
Muslimana i Hrvata biti pitanje slobode izbora, a ne teret izbora. Tada
će ljudi shvatiti da su mješoviti brakovi društvena kategorija koja
svjedoči da se ovdje može normalno živjeti bez obzira na razlike'', kaže
Mario Antonio Brkić, direktor Međureligijskog instituta u Sarajevu.
Sjeme potencijalnog budućeg sukoba u Vukovaru
Nekoliko stotina kilometara sjevernije, u Vukovaru, tridesetčetverogodišnji Srđan Šijaković dijeli isto mišljenje.
"Uzmite jednog Hrvata i Srbina u predratnom Vukovaru i, ako nisu
religiozni, vidjet ćete da između njih nema razlike u identitetu.
Različitost je nametnuta, politički iskonstruirana, kaže Šijaković,
najmlađi hrvatski branitelj južnog ratišta, dok u pozadini trešti
koncert lokalnog benda u baroknoj ruševini nekadašnjeg Radničkog doma u
centru Vukovara. Zgradu su uništile neke od 7000 granata koliko ih je
dnevno padalo na grad za vrijeme tromjesečne opsade srpske vojske 1991.
godine. Do danas nije obnovljena, kao što nije obnovljena ni međuetnička
tolerancija Vukovaraca.
Međutim, usprkos grozotama kojima je svjedočio u ratu i PTSP-u, Šijaković se oženio Srpkinjom i danas imaju dijete.
Međusobno
nemaju nikakvih problema, ali drugi imaju s njima. U hrvatskom kafiću
bi im se do nedavno moglo dogoditi da njemu kavu naplate 5 kuna, a
njegovoj ženi kafu duplo više. "Ovdje nacionalni identitet znači da ako
si Hrvat onda mrziš Srbe, i obrnuto'', kaže on.
Hrvatsko-srpski
brakovi poput njihova i dalje su rijetkost. Godine 1998. činili su 5% od
ukupnog broja brakova u gradu, 2003. tek 1,5%, a 2008. ipak 8%.
"Ni
danas ne znam jesmo li bili hrabri ili ludi", kaže Dijana Antunović
Lazić za sebe i svoga muža Sinišu. Oboje su Vukovarci, ona je Hrvatica,
on Srbin i kada su za vrijeme rata u Vukovaru roditeljima rekli da
namjeravaju živjeti zajedno, bio je to veliki šok. ''Zamjerali su nam
što baš moramo biti s pripadnikom neprijateljskog naroda dok ljudi
svakodnevno ginu. Mislim da ih je najviše opterećivalo što će drugi
reći.''
Vjenčali su se 1994. godine, kada je Vukovar bio već
treću godinu pod srpskom okupacijom. "Bile su to teške godine, mnogi s
nama nisu htjeli razgovarati, jer nisu razmišljali svojom glavom već
onako kako kaže politika i crkva'', objašnjava.
Stvari se možda
ipak mijenjaju u Vukovaru. Novi vukovarski gradonačelnik Željko Sabo,
izabran u svibnju 2009., prvi je poslijeratni gradonačelnik koji dolazi
iz redova umjerene političke opcije.
Politika je u Vukovaru
blagoslovila aparthejd među vukovarskom djecom, od vrtića pa do
završetka srednje škole, kaže Sabo. ''Sasvim malom djetetu morate
objašnjavati zašto ne ide u najbliži vrtić, nego u neki drugi. Tako s
tri godine djeca nauče tko su Hrvati, a tko Srbi. Ako roditelj nema
strpljenja odgovarati na sva dječja ''zašto'', onda skrati priču i kaže –
ne možeš ići tamo jer su oni tvoje klali'', objašnjava. Ljiljana
Gehrecke iz Europskog doma u Vukovaru tvrdi da takvi stavovi, ako se na
njih ne reagira, mogu imati ozbiljne dugoročne posljedice. "Ne samo
što segregacija u vukovarskim školama onemogućuje da se djeca upoznaju
pa onda jednom možda i sklapaju međuetničke brakove, već može biti i
uzrok nekog budućega sukoba", upozorava ona.
Pronalaženje mira u emigraciji
Mnogi
ljudi iz balkanskih mješovitih brakova slažu se da je u takvim etnički
podijeljenim sredinama jedina preostala opcija odlazak u inozemstvo.Tako
su Sanja Mihajlov, Hari Likić i njihova djeca Anej, Lina Lena i Timon
Likić našli sreću koja ih je kod kuće zaobišla. Sanja je Srpkinja iz
Beograda, a Hari Bošnjak iz Sarajeva. Sudbina ih je spojila uoči rata, u
Šibeniku, gdje je Sanja ljetovala, a Hari radio u jugoslavenskoj
mornarici. U Sarajevu nisu mogli živjeti jer su srpske snage sve čvršće
opkoljavale grad, a u Beogradu su pokušali, ali su ubrzo odlučili
odseliti dalje.
"Kada sam u Beogradu vidio susjeda alkoholičara
da čisti pušku jer odlazi ratovati u Hrvatsku, postalo mi je jasno da
moramo otići. Bilo je pitanje njegova raspoloženja hoće li tu pušku
uperiti u mene'', prepričava Hari.
Godine 1992. otišli su u
Nizozemsku i sada žive u gradiću Helmondu. Te se godine rodila Lina Lena
i danas kaže da se osjeća Nizozemkom. To što su joj roditelji
različitih nacionalnosti ne smatra ničim posebnim.
''Ovdje ima
puno ljudi sa svih strana svijeta i nikome nije previše interesantno
odakle su moji roditelji. Nije ni meni'', kaže ta
sedamnaestogodišnjakinja. Na pitanje koje je nacionalnosti, njen
četrnaestogodišnji brat Timon ne zna odgovor. Sliježe ramenima i
odgovara: "Nikada me to nitko nije pitao."
Nino Zelenika iz
Mostara nije bio te sreće. Dijete mješovitog bošnjačko-hrvatskog par,
imao je osam godina kada je buknuo rat i do svoje četrnaeste je već
morao dobro promisliti o odgovoru na to pitanje.
On zna da njegov
identitet nije homogen. ''Zvuči mi kao potrošen život svesti se samo na
nacionalnu pripadnost'', kaže, napominjući da namjerava otići iz
Mostara nakon što diplomira. "Ne želim za 40 godina još uvijek
razgovarati o tome tko je Hrvat, a tko Bošnjak. Imam potrebu za
normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.''
Činjenično stanje
Mostar, Bosna i Hercegovina:
1991. 126 628 stanovnikâ: 35% Bošnjaci, 34% Hrvati, 19% Srbi
1992 -95. rat, 2 532 poginulih: 62% Bošnjaci, 19% Hrvati, 17% Srbi
Danas: 111 116 stanovnikâ: 47% Bošnjaci, 48% Hrvati, 3% Srbi
Vukovar, Hrvatska:
1991. 44 639 stanovnikâ: 47% Hrvati, 32% Srbi
1991-98. rat i srpska okupacija, 1 588 poginulih: 84% Hrvati, 7% Srbi
Danas: 31 670 stanovnikâ: 58% Hrvati, 33% Srbi
Ovaj
tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku
izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa
Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN. tekst objavljen krajem
2009.godine
- 13 Dec, 2010
- 960 Besuche
- Keine Kommentare