Tito je razbio Jugoslaviju: "Kada se svi drugi namire, ono što ostane, to je Srbija"

Josip Broz Tito je uz pomoć najuticajnijih slovenačkih i hrvatskih komunista namjerno radio na rušenju SFRJ i stvaranju nezavisnih republika još od početka šezdesetih godina prošlog veka, prenose hrvatski mediji!

"Jutarnji list" je juče kao glavnu temu iznio tvrdnje iz najnovije knjige najpoznatijeg hrvatskog historičara Dušana Bilandžića u kojoj nekadašnji "komunistički historičar" to nedvosmisleno navodi.

Ovo je prvi put da se u Hrvatskoj o konceptu SFRJ ne govori kao o "velikosrpskom projektu", već kao o ideji koja je imala za cilj da se granice na ovom prostoru iskroje baš onako kako je zamišljeno u Jajcu 1943. godine na čuvenom zasjedanju AVNOJ-a. Što znači direktno protiv interesa srpskog naroda, prenosi srbijanski "Press".

Bilandžić u svojim otkrićima navodi da je Tito još 1962. shvatio da Jugoslavija kao koncept ne može da opstane i da je sa dva svoja najbliža saradnika, Slovencem Edvardom Kardeljom i Hrvatom Vladimirom Bakarićem usmjeravao Jugoslaviju prema raspadu - kada to budu dopustile međunarodne okolnosti. Ova ideja je pretočena u Ustav SFRJ iz 1974. godine, gdje je precizirano da jugoslovenske republike imaju pravo na samoodređenje do otcjepljenja. Badinterova komisija je početkom devedesetih godina na osnovu tog ustava utvrdila da jugoslovenske republike imaju pravo na međunarodno priznanje - bez promjene avnojevskih granica.

Dušan Bilandžić je objavio tajne zapisnike sa sjednice Izvršnog komiteta CK SKJ od 15. do 17. marta 1962, čiji povod je bila višegodišnja blokada funkcionisanja savezne vlade. Tito je tada pred najvišim državnim vrhom postavio pitanje održivosti Jugoslavije kao države riječima: "Čovjek se pita - pa dobro, je li ta naša zemlja kadra da se još drži dok se ne raspadnemo. Postavlja se pitanje da li je ta zajednica zrela za život ili nije...", piše "Press".

Na toj sjednici sukobili su se koncept očuvanja jedinstvene Jugoslavije koji je zastupao prvi srpski komunista Aleksandar Ranković, i koncept laganog rasformiranja države koji je zastupao Kardelj. Pero Simić, autor knjige "Tito - tajna vijeka", kaže da je 1962. Tito posljednji put zvanično podržao ideju cjelovite Jugoslavije, ali da je od tada "krenuo u drugom pravcu".

"On je tada deklarativno podržao Rankovića. Ali, Kardelj i Bakarić tada počinju da razvijaju svoje ambicije koje su nesmetano mogle da se sprovode od 1966. i pada Aleksandra Rankovića. Brionski plenum je u stvari značio i kraj ideje o jedinstvenoj Jugoslaviji", kaže Simić.

Josip Broz je tada definitivno prepustio da državu vode oni kojima nije interes njen opstanak. Kako kaže Simić, uticaj Kardelja i Bakarića na ustavno oblikovanje države bio je sve veći. Tito im je povjerio taj posao dok se on posvećivao ostvarivanju svojih megalomanskih ambicija u svjetskoj politici.

"Kardelj je 1937. bio tvorac programa "slovenačko nacionalno pitanje", kojim je Sloveniju predvideo kao nezavisnu državu. On je taj svoj program suštinski realizovao Ustavom iz 1974. godine, kojim Jugoslavija više ne postoji. Hrvati i Slovenci su u Jugoslaviju unijeli ideju o svojim samostalnim državama. Oni se nikada nisu odrekli te ideje. Nije slučajno što je Kardelj Dobrici Ćosiću 1958. godine govorio da je Jugoslavija za Slovence tranzitna stanica", kaže Simić.

Sagovornik lista "Press" ističe da su Tita kasnije mnogi "branili" od odgovornosti za Ustav iz 1974, sa tezom da je Tito u posljednjem razgovoru sa svojim generalima rekao da je bio nasamaren i da je on protiv tog ustava.

"Navodno je Tito govorio da je vidio da to vodi raspadu Jugoslavije. Taj ustav nije mogao da bude donesen bez njegovog parafa. Tito nije želio da ruši Jugoslaviju za svog života, jer mu je ona garantovala snažnu poziciju u svjetskoj politici. Naravno da nije imao iluzije da to neće vječno trajati. Tito je "de facto" bio grobar svoje države", kaže Simić.

I Moma Pavlović, direktor Instituta za savremenu historiju, slaže se da je sada već nesporna historijska činjenica da je rasparčavanje Jugoslavije počelo ranih šezdesetih godina. On Tita u tome vidi kao čovjeka koji se zadovoljavao doživotnom pozicijom narodnog vođe, ali i podsjeća da je osnova komunističkog koncepta Jugoslavije antisrpska.

"Treba razlikovati poziciju države, partije i ličnost vođe u tadašnjoj Jugoslaviji. Rasprave koje su vođene početkom šezdesetih u vrhu jugoslovenske države, o kojima govori Bilandžić, pokazuju da je Tito razmišljao šta će biti sa zemljom nakon njega i očigledno se odlučio da iza sebe ostavi izvorni komunsitički koncept Jugoslavije kao skup nezavisnih država zasnovanih na antisrpskoj ideološkoj osnovi koja glasi: "Kada se svi drugi namire, ono što ostane, to je Srbija". Ta Titova teza je dobila otjelotvorenje tokom devedesetih godina", zaključuje Pavlović.

Tito je na sjednici Izvršnog komiteta CK iz 1962. kao ilustraciju nefuknkcionalnosti Jugoslavije naveo polemiku Dobrice Ćosića i Slovenca Dušana Pirjevca, u kojoj Ćosić Slovenca naziva slovenačkim separatistom, a on Ćosića ideologom velikodržavnog centralizma.

"Tito navodi da u Beogradu kruži nekakav manifest sa parolom "spasavajmo ćirilicu ispred opasnosti latinice", glorifikuje se sve iz prošlosti, pa navodi kako se čak i sveci proglašavaju pretečama socijalizma, što se odnosilo na Svetog Savu", kazao je Bilandžić.

• 27 Apr, 2011
• 1080 views