,................

Opet mi je Bog pokazao život. Opet je uzeo onog koga "ne smije". Opet je nesreća došla onome kojem su svi samo vazda govorili: "Sretno"! Ništa nije u ljudskim rukama, sve je u Božijim davanjima. Pa kako to tako Bože? Eto nema ni sedam dana kako najčestitiji i najhrabriji borci u Bosni, padobranci iz Banja Luke napustiše ovaj svijet po Tvom zapovjedanju.

 [24 sata info] 

Ni vidio ih ni čuo nisam, a bilo mi se steglo nešto u plućima, nisam taj dan ništa dobro napravio. Ponekad razmišljam koja je poruka koju želiš da shvatimo ovim otimanjem najboljih od nas?

Uhvati me želja da što prije i ja odem, ako je to po pravilu, da najbolje duše uzimaš naglo, odjednom tamo gdje nikad niko ne bi očekivao. Neka počivaju u miru svi iz onog aviona, neka njihovim roditeljima neko čudo dođe na ramena i olakša im. Teško je druga izgubiti, a kamo li dijete, a kamo li sina i to takvu zvijezdu. A teško je prihvatiti da gubimo danas i Ćatu, pa zar i tog šampiona?

On je šampion života, ne samo sporta. Pa Ćata... Neću više o sudbini. Ne postoje tako crne riječi da se mogu vidjeti na papiru kojima čovjek može slobodno da zaplače, da se papir ne ukvasi i ostane vječan, kao uspomena na veličinu za koju sam sve novosti prihvatao sa osmijehom, sa željom da ga susretnem, pa kapu skinem, da mu se naklonim i da me noge služe dobro da mogu da ustanem kad ga neko spomene. Sve su riječi uvijek iste od kada je svijeta i vijeka, samo ih drugačije redamo i to nas čini ljudima.

Adnane, Ćata, Gigante, Veličino, Inspiracijo... I nanizao bih ja još puno toga. Pa šta bi? Molim te ne zaboravi nikada šta se desilo, kako bi na onom svijetu, ako Bog da mogao da mi odgovoriš. Jer ja znam da ti nisi zaslužio. Da ti nisi mogao da pogriješiš. Znam ja tebe. Ti si onaj što je slomljenom rukom na najopasnijoj ruti došao bez sponzora u Yugi, dok su drugi dolazili potpuno zdravi u Hamerima i svima si im uputio lijep osmijeh, pokazajući kako je pehar jedva stao u Yugu i kako ga ti nosiš kući, a i dalje slomljena ruka. Ti si taj. Ti si čovječe iskrenog pogleda, onaj što je čamac na babin zub izvukao, koliko si samo puta na zubu visio. Ti si čovjek koji je veliki dio svog života proveo viseći. Ti si bio živa ptica, ljudska, letio si skakao, pentrao se i ... Ja sam te i zbog toga volio. Sjećam se dobro naslova kojim si me opet nasmijao paša, kad si rekao da voliš sve što nije normalno. Pa Bog da te čuva, zašto je tako skupa sreća, zašto tako kratko traje? Ti si nas godinama činio ponosnima, ti si moderni vojnik bio u ovom poslijeratnom ratu ignorisanja najboljih. Bio si najbolji, a opet raja, a opet kafu znao popiti, pozdraviti se, Bajram čestitati i opet se penjati, opet medalje osvajati.

Kažu da o ljudima govore djela, o tvom će da govore zlatne medalje, pa plakete, pa uspjesi, pa priče po kafanama sarajevskim, pa tek onda djela, sportska, ljudska, sve i jedno dobro, sve i jedno veliko. Ne želim da prihvatim da je danas život bio tako okrutan. Zašto je to bio najteži i najdublji način da svi shvatimo da Bog uzima najbolje jednog po jednog? Veličino moja, druže moj, svaku ovu suzu ti opraštam jer si me godinama činio sretnim, i u tvome odsustvu nasmijavao si me čim te neko spomene. Bio si istinski Sarajlija. Bosanac i Hercegovac i nikada nisi želio do zadnjeg daha da ideš da nastupaš za druge, koji su ti davali kule i gradove. Ja nisam do sad bio ni ministar ni premijer, mogao sam ti samo dati stisak ruke kad ti je bilo teško i beznadežno, mogao sam ti, kao i svi koje si poznavao, samo govoriti sretno i svaka čast, a sada ti se kunem, tako mi Boga, dok živim ja, živjet će legenda o tebi, jer ti spadaš u tu kategoriju.

Sve si prošao, svugdje si lebdio, tamo gdje mnogi ne smiju ni pogledati ti si se penjao, skakao, uvijao, Dariva bi se trebala po tebi zvati, ti si je proslavio, "Čatina dariva", tako ću je ja zvati, jer to je tvoja igraona. U legendu te gurnu jedna rijeka, tebi dobro poznata... I prije si se tom rijekom spuštao, jedna Miljacka što Sarajevom huči godinama... Uze te baš ona, sarajevska, ispod tvoje mahale, pored tvoje igraone, godinama te posmatra šta radiš, kako oduševljavaš, kako prkosiš i na kraju te je uzela sebi. Svi bismo te mi Adnane sebi, makar na jednu kafu koju popijemo, da šta progovorimo, da ti čestitamo, da ti sreću poželimo.

Bio si veliki, ostavio si planinu iza sebe, bio si mnogo što svima danas nedostaje. Ubili su većini i volju i želju i pobjedu nad sobom i svojim čulima, ali tebi nisu mogli. Zato si ti vojnik modernog vremena. Mučio si se da nađeš partnere, sponzore, institucije da stanu iza tebe i tvog zlata vrijednog "rata", onog sportskog. Ratovao si sa rekordima, primjer si onih rijetkih kojima je to pošlo za rukom da i u ovoj našoj, razbijenoj na komadiće, napaćenoj, lijepoj zemlji uspiješ, sve sam, sve svojim trudom, sve svojim odricanjem, nespavanjem, zalaganjem. Slušam ja o mnogima, prihvatim da i onu valjaju, ali to su samo priče, a ti? Tebe sam gledao, Tebe sam konzumirao, u Tebi inspiraciju vidio, o tebi sam raji pričao... Moj Ćata, k'o grom u pustinji me zateče ova tegoba. Prihvatio sam već da najbolje gubim, to je moja sjena u životu i neka mi svi oproste, ali će biti mnogo teško i mnogo će dana proći dok prihvatim da je legenda tako kratko trajala. Moj Ćata, ako me ikada autorom proglase,  o tebi ću da pišem.

Neka Ti dragi Allah podari džennet, kao hvala za sva dobra i svu ljepotu koju si na zemlji stvarao, u ovom blatu u kojem svi pokušavamo da živimo čisto, kao nagradu za onaj hod po žici na topu Vratničkom, kad si i požurio da bi na teraviju stigao. Ma da ti u džennetu postave najbolje penjalište, jer krv se ne može zamijeniti tuđom, želja se ne može izbrisati, ćeif se ne može ugušiti. Ti si bio moj idol, moja će djeca da slušaju o tebi jednu "Legendu o Ćati". Bio si mi inspiracija moj Adnane, a šta ću sad?

(Piše: Micky Lauda, Glasnaroda.ba)

• 28 May, 2012
• 1156 Besuche