Da smo mi igrali u Zenici, a ne na Koševu, otišli bismo na EP

Njemu je suđeno da postane vrhunski nogometaš. Ni rat, ni raspad države, čiji je grb nosio u mladosti, ni odlazak od roditelja nije mogao zaustaviti Hasana Salihamidžića na putu ka stvaranju velike, impresivne karijere.

Braco je najtrofejniji bh. nogometaš, koji je u karijeri osvojio sve; bio višestruki prvak Njemačke, Evrope, svijeta. Sve sa Bajernom, a igrački karton obogatio je nastupima za Hamburg, Juventus, Wolfsburg.

Počeo je u rodnoj Jablanici, prve fudbalske tajne učio je od oca Ahmeda Salihamidžića, nekad vrsnog nogometaša Turbine, Igmana, kasnije priznatog sportskog radnika. I Adil Klepo, neumorni radnik, dao je doprinos u igračkom formiranju Hasana. Koji će sa znanjem, koje je naučio u Turbini i Veležu, sa radnim navikama što je naslijedio od uzornih roditelja Ahmeda i Šefike, te uz pomoć rođaka Ahmeda Halilhodžića, nastaviti u Bundesligi, gdje je jedno desetljeće bio jedan od najvažnijih igrača Bajerna.

U ekskluzivnom intervjuu Braco za Avazov "Sport" govori o svojoj karijeri, zgodama i nezgodama, o reprezentaciji, odlasku u Brazil...

Ambasador UEFA-e

Nema Vas često u medijima?

- Nisam se volio eksponirati ni kada sam igrao, pa ne vidim razloga da sada bude drugačije. UEFA me je izabrala za ambasadora, pa ću ovih dana doći u Sarajevo, što me čini izu zetno sretnim - kaže na početku Braco.

Šta sada radite, da li ste angažirani u sportu?
 
- U posljednje vrijeme bio sam najviše angažiran oko majstora i kuće koju završavam. Uživam kada sam sa porodicom i kada mogu gledati kako napreduju završni radovi.

Bilo je nagovještaja da bi mogli upisati trenersku školu?

- Razmišljao sam i o tome, ali sada je trenerska licenca na čekanju. Imam neke druge ponude. Vrlo brzo †u znati šta ću raditi u narednih godinu dana.

Možda se vratite novinarskom, odnosno komentatorskom poslu, koji ste sa dosta uspjeha radili?

- Ne bih sada govorio o čemu se radi. Istina je da sam uživao u komentatoskoj ulozi. Vrlo zanimljiv posao.

Kako napreduje Vaš sin Nik?

- Super. Zadovoljan je i on i ja. Odvezem ga na trening, pratim utakmice, podržavam ga. I on je sretan kada sam ja tu negdje oko terena. Trenira ga moj šura Francisko Kopado. Nekada i ja pomognem. Najvažnije da je u dobrim rukama. Kada sam ja igrao u Juventusu i Torinu, on nije bio najsretniji kada je i sam trenirao. Sada je super zadovoljan, igra po desnoj strani, na poziciji gdje sam i ja najčešće igrao.

Igrate li Vi ponekad?

- Igram ove revijalne utakmice. Nedavno sam igrao na proslavi Hamburga, gdje su se okupile brojne generacije HSVi St. Paulija. Igrali su, između ostalih: Kalc, Berthold, Buhvald, Mateus, Babel... Sergej Barbarez i ja smo igrali u timu. Nismo se dugo vidjeli, ispričali smo se o svemu i svaźemu. Sergej je, kao i ja sada više uz porodicu. Vidio sam da je i on sretan zbog toga.  

 

Vjerovatno ste pričali o uspjehu naše reprezentacije?

- Naravno. Prisjetili smo se i vremena kada smo zajedno igrali. Koliko god nam bilo žao što mi nismo uspjeli, drago nam je zbog ove generacije, koja je na korak do velikog uspjeha.

Mogu li Lihtenštajn i Litvanija zakomplicirati put do Brazila?

- Ne radi se o maloj stvari. Došli smo do kraja. Moramo uzeti svih šest bodova. Ne smije biti kockanja. Nema ništa  "laganice", treba se ući koncentrisano i veliki san pretvoriti u javu. Obje utakmice treba odigrati muški, hladno... Vidjelo se protiv Slovačke u Zenici kako završi kada se ne uđe kako treba. Makar je u fudbalu sve moguće, ja vjerujem u konačni trijumf!

Vama Litvanija nije ostala u ugodnom sjećanju?

- Kako bi ostala kada sam dobio crveni karton, a još smo izgubili. Međutim, ova Litvanija nije jaka kao ona sa kojom smo mi igrali.

Čujete li se sa nekim od bivših saigrača?

- Sa Bolićem sam u kontaktu. Čujemo se, dogovorili smo da se vidimo sada kad dođem u Sarajevo.

 

Vaše nezaboravne utakmice u dresu BiH?

- Pobjeda protiv Italije na Koševu kada sam postigao gol. Bio je to moj drugi nastup. Pamtim i pobjedu nad Danskom, na prepunom Koševu, kada smo sa 3: 0 deklasirali protivnika. Vodio nas je Fuad Muzurović. Bili smo tada odlična klapa, kao jedna porodica. Spavali u nekim bungalovima, ali smo srcem igrali.

 

Gdje vidite ovu generaciju na Svjetskom prvenstvu. Možemo li u Brazilu možda  napraviti još veće iznenađenje?

- To se nikad ne zna. Važno je kakva grupa bude. Sigurno da †emo imati tu euforiju, samopouzdanje. Prvi nastup na tako velikom takmičenju ne mora biti hendikep. Može biti i prednost. Sve ovisi kakve protivnike dobijemo. Ja vjerujem u ovaj tim.

Kako vidite igru Kolašinca i Bičakčića u Bundesligi?

- Kolašinca sam gledao neke evropske utakmice. Pauzirao je ove sezone zbog povrede. Ako ga želi Njemačka sigurno da ima kvalitet. Dobro je što takav igrač želi igrati za BiH. Gledao sam i Bičakčića. Jako dobar, ali šteta što mu ekipa nije baš najbolja. Nisam siguran da će opstati.

Vedad Ibišević igra sjajno?

- Vedad igra kako se od njega očekuje. Najbolji je klupski strijelac. Rekao bih da je bolji od ostatka tima. 

Svojevremeno ste napustili pripreme HSV-a u Španiji kako bi zaigrali za BiH, najprije za mladu, potom i za A tim? Tokom desetogodišnjeg igranja za državni tim bilo je svega. Žalite li za nečim?

- Sa sportskog aspekta žalim jedino što nismo izborili nastup na velikom takmičenju. Što se ostalih stvari  tiźe nemam za čim žaliti. Odazvao sam se srcem na poziv iz NSBiH. Nisam imao nikakvih rezervi. U klubu mi nisu pravili smetnje, jer su u meni vidjeli ogromnu želju da igram za svoju državu.

Nedostaje mi svlačionica

Zašto Vaša generacija, koja je imala istinske klase, poput Bolića, Barbareza, Kodre, Baljića, Hibića, Musića, Konjića, Varešanovića, Kapetanovića.. nije imala više uspjeha?

- U mojoj generaciji, a ja sam igrao skoro desetak godina, bilo je vrhunskih igrača. Mi jednostavno nismo imali sreće. Znate kakva je onda bila klima. Igrali smo tu "majstoricu" sa Dancima, ali, ja uvjek kažem da bi otišli na EP da smo, umjesto na Koševu, igrali u Zenici. Bilo je dosta stvari koje nam nisu išle na ruku. Selektori su se mijenjali nakon svakog ciklusa. Ja nikome ništa ne zamjeram. U reprezentaciji sam uvijek davao cijelog sebe, ali sve sam nisam mogao, što su mo§da neki očekivali. Povukao sam se kada više nisam mogao igrati kako želim, koliko mogu.

Igrali ste u Italiji i Njemačkoj, da li žalite što niste igrali, recimo u Engleskoj ili Španiji?

- Engleska me nije privlačila. Viçe sam želio igrati u Španiji. Kada sam tek došao u Bajern, imao sam ponudu iz Barcelone. Nije mi žao što sam ostao u Bajernu, mada bi mi španska liga godila, jer je moja žena Španjolka.

 

Šta Vam sada najviše nedostaje?

- Nedostaje mi taj adrenalin, svlačionica, teren, pa i karantin koji igrači ne vole. Ja sam imao običaj, doći na sat, sat i pol ranije na trening. I onda bi se zezali u svlačionici. Skoro dvadeset godina sam živio u takvom ritmu, pa je logično da se zaželim terena. Doduše, ne mogu se požaliti na "penzionerski" život, jer uživam sa porodicom. Nadam se da ću i u novom pozivu uživati. Možda budem komentator iz Brazila.

Na kraju, ko je po Vama bio najbolji igrač Svijeta, ili da nam kažete igrače kojima ste se divili, kao saigrač ili kao klinac?

- Dok sam igrao u Turbini i Veležu, divio sam se Semiru Tuceu. Kao i mnogi mališani i ja sam želio driblati kao Tuce. Bio je neponovljiv sa čuvenim "biciklom". Izgledalo je jednostavno, ali bekovi nisu imali rješenja za njegove driblinge. Divio sam se Maradoni, a sa domaćih terena Sušiću, Stojkoviću, Baždareviću... Od svjetskih nogometaša za mene je pravi, najbolji Brazilac Ronaldo. On je bio čudesan igrač. Inače, ja sam slab na Elbera, po meni je bio jedan od najboljih igrača u ono vrijeme. I Riberi je paklen. Spada među pet trenutno najboljih napadača u svijetu - izjavio je na kraju za Avazov "Sport" Hasan Salihamidžić.


 Magat i Hicfild

- Magat i Hicfild su dva najbolja trenera koja su me trenirala. Kod Magata sam dobio šansu da igram za prvi tim HSV-a. Vodio me kasnije u Bajernu i Wolfsburgu. Sa Hicfildom sam osvojio sve što se moglo osvojiti. On je udario pečat mojoj karijeri. Hicfild je stručnjak, pshiolog, taktičar. Sve u jednom. Ipak, razlikuju se u načinu rada. Otmar je više išao na atmosferu u timu, na psihološki moment, a Magat na snagu, trčanje... Oni su bili sjajni stručnjaci i ljudi. Bio sam privilegovan da radim sa njima - u superlativima Braco govori o Hicfildu i Magatu. 


Braco, počinješ!

Hasan nam je ispričao neke anegdote iz karijere.

- Prije finala njemačkog kupa trener Magat je ušao u moju sobu i rekao: Braco, danas počinješ! Skočio sam od sreće. Onda mi je on rekao, ali igrat ćeš samo 45 minuta.... Ja sam zbunjeno pitao zašto, a on je odgovorio:
  
- Ti za 45 minuta odradiš posao, istrčiš svoje dionice. Nadam se da ćemo do tada ostvariti rezultat, pa neće biti potrebe da igraš drugo poluvrijeme... 

I tako je bilo. Drugi "biser" koji pamtim je kada smo u Ligi prvaka izgubili od Liona. Tada nas je novinar baš "poderao". Za svakog igrača je napisao šta bi mogao biti u nekom drugom poslu. Za Kana je napisao da bi mogao raditi na brodu, za Lizarazua da može voditi turističku agenciju i da organizuje putovanja po Francuskoj. Za mene je rekao da bi mogao raditi kao konobar. Za Tarnata su napisali da je za biroa. Kao nije ni za što... Bilo je neugodno, ali i smiješno- prisjeća se Hasan.