Ispovjest bh. radnika u Azerbejdžanu
Niko u državi ne zna tačan broj onih koji su trbuhom za kruhom krenuli po svijetu. Ovih dana mediji sa posebnom pažnjom prate dešavanja u Azerbejdžanu i ispovijesti Osmana Alihodžića(61) i Izeta Bešića (46) iz Gračanice.
Grupa od pet bh. državljana zajedno sa četvoricom Srbijanaca napustila je Azerbejdžan 23. oktobra 2009. godine, gdje su posredstvom firme "Serbaz" radili na gradiilištima u Bakuu i Minginčaru. Prevareni i izmaltretirani radnici ogorčeni su ponašanjem vlasnika i saradnika iz "Serbaza", posredničke firme iz Gradiške, öiji su vlasnici Milan i Božo Vučenović.
Elektromonter Osman Alihodžić (61) iz Gračanice cijeli život je "terenac". Veći dio radnog vijeka proveo je radeći za Geodetski zavod u Ljubljani, te na gradilištima u Njemačkoj (Dortmund i Ahen). Međutim, dvanaest mjeseci boravka u Azerbejdžanu za njega predstavljaju užas koji do kraja života neće zaboraviti.
"Radni kolega iz Kaknja pričao mi je o odlasku u Azerbejdžan. Dao mi je telefonski broj firme "Serbaz" iz Gradiške. Vrlo brzo sam stupio u kontakt i 28. avgusta prošle godine bio sam na letu Beograd - Beč - Baku", počinje Osman svoju ispovijest.
"Odmah po dolasku pasoše nam je uzeo Saša Lipovac koji nas je i razmjestio u neuslovne prostorije, što u početku i nisam smatrao nekim problemom. Satnica je iznosila 6,20 američkih dolara, radili smo u Bakuu i Minginčaru na hotelima i bazenima. Moj električarski posao nije bio težak, sve je izgledalo uobičajeno za teren ovakvog tipa".
Iz Bosne i Hercegovine u sličnom aranžmanu boravilo je 800 radnika u ovoj dalekoj zemlji, većinom iz okoline Banjaluke, a bio je veliki broj građevinaca iz Srbije i Makedonije. Međutim, vrlo je nejasno zbog čega su gazde najednom uvele pravu torturu prema radnicima.
"Počeli su neredovno isplaćivati radnike. Nestane vode, kažu nam domaći da gazde nisu platile račun. Nestane plina - također. Za dva mjeseca sam se samo dva puta okupao. U kuhalu ugrijem vodu i rasječem plastičnu bocu što mi posluži kao posuda. U sobi je smješteno dvanaest radnika na šest dvospratnih kreveta. Ukoliko staneš, zapališ cigaretu - kazna je 50 dolara. Ako se desi da na krevetu ostane pidžama ili je čaršaf zgužvan, također slijedi kazna. U gluho doba, u dva sata poslije pola noći budili su nas i vršili alko-testove. Ljudima koji uopšte ne konzumiraju alkohol naplaćivali su kazne zbog tobožnje pripitosti. Imali smo izlazak samo nedjeljom do 19 sati, a često nam je i to bilo onemogućeno. Ukoliko se pobuniš za bilo šta, pozovu te u biro i onda u podrumu uz glasnu muziku - tuku. Onda je policija blokirala radilište... bilo je puno dojava nezadovoljnih ljudi", priča uzbuđeno dok pali jednu cigaretu za drugom.
Izet Bešić se vratio nakon dva mjeseca i čudi se Osmanu kako je izdržao toliko dugo.
"Vozimo se autobusom na radilište", počinje priču.
"I jedan radnik se požali kako ne plaćaju redovno i zaprijeti kako će "propjevati o svemu". Isti dan, nakon što doušnik to prenese, dolaze bosovi i na radilištu ga izbatinaju. Dođu u velikom kombiju koji ima zvučnike i sa kojeg se pušta muzika. Radnika udara vlasnik ili njegov saradnik. Sve to promatraju "gorile" koje se ne miješaju jer se radnik i ne brani. Ako je u pitanju Srbin, onda to rade Srbi, a za Bošnjake je bio zadužen Samir, bivši policajac u Azerbejdžanu", priča Bešić okupljenim sugrađanima koji sa zanimanjem prate ovu priču. Za kartu su mu uzeli 2.000 iako je cijena oko 700 američkih dolara. Razlog: kazna zbog prijevremenog odlaska.
Osman Alihodžić je samo u junu ove godine za 165 radnih sati zaradio 1.200 američkih dolara. Međutim u konačnom obračunu posrednik mu je ostao dužan 4.000 dolara.
"Isplaćivala me jedna Azerbejdžanka. Ne mogu se požaliti na njih. Pitala me da li bi ponovo došao raditi u njihovu zemlju. Rekao sam da bi, ali kod drugog poslodavca. Gradonačelnik Bakua je ispratio našu grupu na aerodrom. Ostao mi je komšija Meho Hadžić, on će donijeti i neke fotografije iz Azerbejdžana, slikao je...", priča dok svaku riječ s pažnjom prati unuk Adnan.
"Ako se djed bude vraćao u Azerbejdžan tražit ću da me povede", govori mladi elektromehaničar koji 22. decembra puni 18 godina i nema posla.
Osman nema ništa protiv, smatra da je epizoda sa okrutnim posrednicima iz Gradiške završena jer je, prema njegovim riječima "propalu firmu Serbaz kupila država a za odgovornima raspisana potjernice". On se nada da će na Azerbejdžanskim skelama od sada zavladati red.
- 2 Nov, 2009
- 1050 Besuche
- 1 Kommentar