'Pobjede' na utakmici koja nije nikada odigrana

Niko od nas nije shvatao da je neodigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde na zagrebačkom Maksimiru bila uvod u krvavi rat.

Trinaestog maja 1990. godine je trebao biti održan još jedan derbi "velike četvorke" jugoslovenskog fudbala - utakmica između Dinama i Crvene zvezde. Možda bi to bila samo jedna od mnogobrojnih utakmica tih klubova da neposredno prije toga nisu održani prvi višestranački izbori u Hrvatskoj i da nije pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, na čelu s Franjom Tuđmanom, koji je do tada u historiji upamćen kao umirovljeni i iz Partije izbačeni Titov general te jedno vrijeme predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan iz Beograda.

Na jednoj strani, kao trener, legendarni igrač Dinama Josip Kuže, a na drugoj strani druga od pet velikih "Zvezdinih zvezda" Dragoslav Šekularac. U godinama prije 1990. počelo je osnivanje navijačkih skupina fudbalskih klubova "nezgodnih imena", pa su tako nastajali "Grobari", "Bad Ble Boysi", "Horde zla", "Armada", "Manijaci", "Fukare", "Robijaši", "Delije"...

Ima nas koji smo u to vrijeme pratili samo fudbal i nismo razmišljali da čak i fudbal može simbolizirati, na jednoj strani, pobjednika izbora u Hrvatskoj - HDZ i njenog lidera Tuđmana, a na drugoj strani nikad jačeg Slobodana Miloševića, koji je godinu ranije, na Gazimestanu, povodom proslave 600 godina Kosovske bitke, pokazao da može kao od šale na jednom mjestu sakupiti gotovo milion ljudi i mirne duše im kazati: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene."

Heroji i ratni zločinci

Tim govorom je Milošević postao apsolutni srpski lider, a ona čuvena rečenica iz jednog drugog govora "Niko ne sme da vas bije" možda je okuražila više od 3.000 "Delija" koji su se uputili u Zagreb na utakmicu. Na klupi Zvezde se pojavio i Željko Ražnatović Arkan, tadašnji pretendent na mjesto vođe navijača, a koju godinu poslije i žestoki ratni zločinac. Ulaskom na stadion krenuli su u rušilački pohod istočne tribine stadiona Maksimir.

Vjerujem da su svim starijim ljubiteljima fudbala još uvijek u sjećanju scene sukoba navijača, napada policije na samo jednu skupinu navijača i udarac Zvonimira Bobana, fudbalera Dinama, upućen milicajcu Refiku Ahmetoviću.

Niko od nas nije tada shvatao da je ta utakmica, zapravo, bila uvod u krvavi rat koji se vodio na našim prostorima. Mi, u Bosni i Hercegovini, bili smo još uvijek mirni. Naši višestranački izbori su bili planirani tek za kraj 1990. godine i nismo se mogli načuditi šta se to deševa u glavama ljudi koje je obuzeo takav stepen nacionalizma i mržnje jednih prema drugima.

Utakmica nikada nije ni odigrana. Zvonimir Boban proglašen je nacionalnim herojem na jednoj strani, a druga (Fudbalski savez Jugoslavije) ga je suspendirala na šest mjeseci i protiv njega je podignuta čak optužnica, zbog napada na službeno lice.

Konačan epilog te fudbalske utakmice je bio 79 povrijeđenih milicionera i 59 gledalaca. Iako ostaje pomalo nejasno kako je nastradalo više policajaca opremljenih pendrecima, a neki čak i pištoljima, od navijača bez ikakvog oružja.

A mi nismo ni bili svjesni da je politika već odavno ušla na sportske terene, navijačke grupe, a i u odrede milicije.

Kao i u godinama koje su dolazile, tako i tada postojale su najmanje dvije verzije istog događaja. Za jedne su događaj inscenirali srpski nacionalisti, a za druge HDZ i hrvatske službe, kako bi očistili redove policije od srpskih kadrova. I jedni i drugi su poslije slavili pobjedu u utakmici koja nikad nije ni odigrana.

Kad te granatira 'garant mira'

Američki CNN je utakmicu svrstao na četvrto mjesto među ukupno pet fudbalskih utakmica koje su promijenile svijet. Nisam baš siguran je li promijenila svijet, ali sigurno jeste državu u kojoj smo rođeni i u kojoj smo rasli i odrastali.

Tačno 20 dana kasnije fudbalska reprezentacija Jugoslavije je na istom stadionu igrala prijateljsku utakmicu s Holandijom, u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine. Svoju ogorčenost prethodnim događajima i suspenzijom Bobana, navijači na Maksimiru su pokazali gromoglasnim zviždukom kod intoniranja himne Hej Sloveni, zvižducima reprezentativcima Jugoslavije i vrijeđanjem selektora i igrača.

A mi? Mi smo još uvijek na neki način vjerovali da je to samo trenutna situacija i da će se sve uskoro smiriti. Uostalom, imali smo tada i jaku miliciju, i Jugoslovensku narodnu armiju, kao garant mira. Nismo ni sanjali da će "garanti mira" samo dvije godine kasnije rušiti Sarajevo i dijelove Bosne i Hercegovine iz svih mogućih oruđa i oružja.

• 13 Maj, 2018
• 1541 pregleda