Iz škole i s fakulteta u bijeli svijet, a nakon posla na groblje; zamislite zidare pri kraju sedmog desetljeća života na skelama ili medicinske sestre koje ne prepoznaju pacijente – samo su neke od reakcija na najavu mirovinske reforme u Hrvatskoj. Prema tim najavama radni vijek bi se u najmlađoj članici Europske unije produljio do 67. godine života, a takva mjera uvela bi se u narednih 15 do 20 godina.

Uz produljenje radnog vijeka, pojavile su se glasine i o snižavanju mirovina za sve rođene nakon 1962. godine, ali i snižavanje primanja, tzv. penaliziranje onih koji prijevremeno odu u mirovinu. Doduše, mirovinska reforma još uvijek je u formi razrade, a ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić najavljuje socijalni dijalog i javnu raspravu. Sve informacije koje su na temu mirovinske reforme objavljene u hrvatskim medijima označio je – „apsolutnim dezinformacijama“.

Ugledati se na Hrvatsku

Uz pohvale na račun mirovinske reforme, ali i stanja u mirovinskom sustavu Hrvatske, ekonomski analitičar Admir Čavalić ukazuje kako slične reforme u Bosni i Hercegovini „više nisu stvar političke volje, nego nužde“. Podsjeća i da su dosadašnje reforme, barem u Federaciji BiH, uglavnom bile „kozmetičke prirode“. „Samo su se modernizirala zakonska rješenja u svrhu kratkoročne održivosti“, napominje.

Za podizanje starosne granice za odlazak u mirovinu kaže da mu je osnovna prednost unaprjeđenje stabilnosti mirovinskog fonda, ali i potreba prilagođavanja demografskim trendovima. A nedostaci su brojni, nastavlja, izdvajajući teže pronalaženje posla u 60-ima i činjenicu da takve reforme najviše pogađaju fizičke radnike.

No, mirovinska reforma u Hrvatskoj je neminovnost i zakonodavac najavljuje izmjene do Nove godine uz obećanje da nitko neće biti oštećen. Tvrde i kako je cilj stvoriti dugoročno održiv mirovinski sastav, unaprijediti ga i osigurati adekvatne mirovine. Protivnici upozoravaju na osiromašenje svih budućih umirovljenika, potrebu definiranja zanimanja na kojima se može raditi do 67. godine, ali i omogućiti onima koji mogu i spremni su raditi da na poslu i ostanu jer tvrde da su starije osobe često bolji, lojalniji i produktivniji radnici.

Stručnjaci: Nužna i pozitivna mjera

„Od radnika se traži da što duže radi i da tijekom radnog vijeka pridonosi većim prihodima mirovinskih fondova. Od istog tog radnika se očekuje da što kraće živi i uživa u zasluženoj mirovini“, konstatira Lazar Grujić, predsjednik Stranke umirovljenika.

Smatra da je umjesto produljenja radnog vijeka, „potrebnije izdvajati više u mirovinske fondove, ojačati gospodarstvo, vratiti u zemlju otuđeni novac, educirati radnike o potrebi individualne štednje za mirovinu, uvesti programe za psihološku i financijsku pomoć novim umirovljenicima, ukinuti povlaštene mirovine ili omogućiti dodatni rad umirovljenicima“.

Na drugoj strani, stručnjaci kažu kako je gotovo posve izlišno govoriti o tome treba li povećavati dob za odlazak u mirovinu jer je to nužno i pozitivno. Takvog je stava Predrag Bejaković, znanstveni savjetnik na zagrebačkom Institutu za javne financije, koji smatra da je podizanje zakonske dobi opravdano i potrebno ako se želi poboljšati odnos osiguranika i umirovljenika te povećati mirovine. Ukazuje i kako se u Europi jasno shvatilo da prijevremeno ili rano umirovljenje ne povećava prostor za novo zapošljavanje, nego ga čak i smanjuje jer su velika davanja kroz doprinose i poreze za mirovinske rashode, pa je slijedom toga rad skup.

Razmišljati na vrijeme o starosti

Postojeći sistem međugeneracijske solidarnosti je previše krut i shodno tome ne prati preferencije svojih korisnika, već se jednostavno želi održati pod svaku cijenu, ukazuje Admir Čavalić.

Po njemu, mogao je funkcionirati u vrijeme kada je na jednog umirovljenika dolazilo više radnika. Danas se broj umirovljenika i radnika gotovo izjednačio na cijelom Balkanu, što smatra dugoročno neodrživim.

„Građani trebaju ranije razmišljati o tome koje su to druge investicione prilike koje treba da im donose prihod u starosti. U tom slučaju, zadatak države bi bio da prebacuje građane na dobrovoljne penzione sisteme i da im omogućava da slobodno i uz što manje obaveza investiraju višak svog dohotka dok rade“, predlaže Čavalić.

„Koliko god to, na prvi pogled, izgledalo paradoksalno veće zapošljavanje starijih znači i veće zapošljavanje mladih: izdvajanja za mirovine su manja pa je rad (razmjerno) jeftiniji. Konačno, mnoga istraživanja širom svijeta su jasno pokazala kako je radna aktivnost u poznijoj dobi u velikoj mjeri i odrednica zadovoljstva i sreće te zdravlja jer se takve osobe osjećaju uključene i društveno korisne“, objašnjava Bejaković.

Ne treba slijepo slušati EU

Iako se u hrvatskim medijima kao rok za podizanje starosne granice za umirovljenje spominjala 2038. godina, novinarka Novog lista Gabrijela Galić podsjeća kako se ta godina i starosna granica od 67 godina navodi i u aktualnom zakonodavstvu. Međutim, Vlada kojoj je na čelu Andrej Plenković to želi ubrzati, pa su neslužbene informacije da bi se rok za uvođenje novih pravila umirovljenja pomjerio na 2033. godinu.

„Sve analize hrvatskog mirovinskog sustava govore o njegovoj dugoročnoj održivosti i postupnom smanjenju izdvajanja za mirovine u BDP-u. Duljim ostankom u svijetu rada teško da će se proračunske rupe popuniti jer mirovinski doprinosi nisu izvor 'popunjavanja' proračunskih rupa. Naime, iz doprinosa za mirovine ne prikupi se dovoljno za isplatu mirovina te država mirovinsku isplatu dijelom pokriva i iz drugih proračunskih prihoda“, kaže Galić.

Nužnost usvajanja mirovinske reforme u Banskim dvorima pravdaju zahtjevima Bruxellesa, no Galić kaže kako nije dobro „slijepo slušati preporuke Europske komisije bez uvažavanja domaćih specifičnosti“. U tome posebno napominje položaj žena, jer u Hrvatskoj traje postupno izjednačavanje dobi žena s muškarcima za odlazak u starosnu mirovinu sa 65 godina života. Nakon toga bi, prema aktualnom zakonodavstvu, došlo do postupnog podizanja dobi umirovljenja za žene i muškarce za dvije godine.

Rad ne smije biti robija

„Srbija nema neku određenu ideju kad je u pitanju penziono osiguranje i, uopšte, starenje stanovništva“, upozorava Aleksandra Jovanović s portala Penzin, koji prati događanja na umirovljeničkoj sceni Srbije. Svjesna je da u toj državi ne bi s odobravanjem prihvatili značajnije pomicanje granice odlaska u mirovinu.

Veći joj je problem, kaže, činjenica da su umirovljenici podnijeli „najveću žrtvu konsolidacije“, iako im je rečeno da će biti „poslednji koji bi osetili mere štednje“. Reakcija nije bilo, pa strahuje i da bi eventualno dizanje starosne dobi za odlazak u penziju i na 70 godina, „uz nešto obavezne vike od tri dana“ vrlo lako prošlo.

Smatra i kako su „uslovi rada loši za svakog zaposlenog, a sa godinama i 'zamorom materijala' postaju sve lošiji i teži“, pa se zalaže da „rad ne bude robija“. Tek tada bi se, dodaje, moglo govoriti o prednostima pomjeranja starosne granice. „Osobe koje svoj posao doživljavaju kao poziv, i nakon odlaska u penziju mnogo mogu da doprinesu društvu ako su i dalje na neki način bar povezane sa poslom koji su obavljali“, navodi.

„Najavljena reforma cijeli bi taj postupak znatno ubrzala i na neki način kaznila žene. Istodobno, ubrzanje reforme kratkoročno će se odraziti i na proračun zahtjevom za većim izdvajanjem. Naime, tko god bude mogao realizirati mirovinu po povoljnijim uvjetima, odnosno prema aktualnom zakonodavstvu, to će učiniti. I to znači da će, vjerojatno pred kraj ove godine, doći do pritisaka na mirovinski sustav“, upozorava Galić.

Penzioneri na skelama

Bez obzira na demografske pokazatelje koji govore kako se životni vijek svugdje u Europi, pa tako i u Hrvatskoj konstantno produljuje, kao i na činjenicu da odlazak u mirovinu zna izazvati posljedice na ljude naviknute na određeni ritam života i obaveza, problematičnim ostaje kako prilagoditi radne obveze ljudima u sedmom ili pak osmom desetljeću života (ako se osjećaju dobro i spremno raditi).

Lazar Grujić ne može zamisliti svoje kolege umirovljenike kako hodaju po građevinskim skelama u 67-oj godini života, ali i smatra kako postoji veliki broj poslova koji mogu obavljati umirovljenici i u 70-ima. Podsjeća kako su nekad radnicima pred mirovinom povećavali plaće i premještali ih na radne poslove, a danas se to ne događa jer je poslodavcu lakše dati otkaz zaposleniku koji prijeđe pedesetu.

Gabrijela Galić je svjesna postojanja humanijih rješenja za ljude pred mirovinom, ali se boji da su ona „dio programa neke utopijske države“. U praksi je rijetkost zaštita radnika pred mirovinom, konstatira, pa „ljudi koji su zbog prirode posla u tim godinama 'istrošeni' najčešće završavaju u prijevremenoj mirovini“.

„Gdje biste, primjerice, prebacili tekstilnu radnicu ili građevinskog radnika ili bilo kojeg drugog radnika u djelatnostima u kojima se radnici i te kako troše tijekom radnog vijeka? Ti ljudi punu starosnu mirovinu niti ne dočekaju, već završe najčešće u prijevremenoj mirovini, a država ih planira dodatno kazniti u budućnosti jer će im povećati penalizaciju, odnosno trajno umanjenje mirovine u slučaju prijevremenog umirovljenja“, upozorava Galić.

„Pritom aktualna politika zaboravlja da ne idu ljudi u prijevremenu mirovinu iz hira, već zbog činjenice da na svom radnom mjestu više ne mogu raditi, a drugog lakšeg nema. Odnosno, u prijevremenu mirovinu idu jer se poslodavac na taj način rješava starije radne snage. I onda će država te ljude, umjesto da stvori uvjete da dočekaju punu mirovinu, još dodatno kazniti trajnim umanjenjem mirovine“, dodaje.

Pokazujući razumijevanje za protivljenje građana za podizanje dobi za odlazak u mirovinu te kažnjavanje prijevremenog osiguranja, Predrag Bejaković ipak napominje da je to jedini način očuvanja financijske održivosti sustava. Smatra da su promjene nužne, ako se želi očuvati mirovinski sustav u promijenjenim uvjetima života i rada, odnosno povećati postojeće vrlo niske mirovine. Predlaže da se pravila trebaju postaviti tako da se odluke o odlasku u mirovinu donose po osobnom stavu i sklonostima, a ne stoga što se dulji rad kažnjava, jer „cilj ne bi trebao biti da ljudi rade dulje, nego da se ukloni kažnjavanje rada“.