Poeziju će svi pisati...

[maida_20]

Meni bez mene

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca,jeca bespredmetno;

i sve je tako prazno,beskonačno,
a vjetar duva,duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
istu i grle beznadno,beskrajno.

Tin Ujević

[venecija]

Ulaziš u pesmu kao u vrt - Pero Zubac

Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
slazes reci, pomeras mlado drvece
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao sto u san moj
ulazis kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radoscu
docekuje i sunce ti na rame silazi,

i korak ti je lak i necujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noci u noc tako sa morem
snagu premeravas, umirujes ga
recima i u poslusnu pticu pretvaras.

Ulazis u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.

[venecija]

Ljubav, Marija - Rade Drainac

Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevandjelja:
Ljubi svet!
U meni je ogledalo svih ljubavi.
I nije stvar u tome da li sam nov ili star,
No uzbuna bela kao cvet:
Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.

Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:
Kada će jednom potonuti tiranije
I sutonima svih ljudskih beda zardjati noževi naših snova?

Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,
U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.
I ovde moja vera krvari kao rana!
I sve sumnje lice na otkačene revolvere!

Smej se!
Plači!
ÄŒesto te komedije prevazilaze razum:
Život nam dajte!

Crvena čeljust budućnosti galvanizuje mi mozak.
Nek struje vode!
Nek se raduju putnici!
I nek bude blagoslovena zemlja što miriše na gnoj!
Iz naših vrtoglavica dunuće orkani:
Budalo! šta imas od beskonačnosti?

Kao prašnike ruža vetrovi će doneti daleka budjenja.
Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?
Želiš Semiramidine vrtova koji se njišu izmedju neba i zemlje,
Izmedju svih pojmova o snu i javi,
I kao upaljen kreč muči te jedini san
Da se udaviš u belini života...

Na ovim drumovima, drugovi, u ljubavima tražimo isceljenje.
Hej, budućnosti! Ako zaista nikada ne umireš,
U maramicu pretvori moje bdenje
Srce da mi ne prozebe!
Kao da hodam izmedju upaljenih jablanova.
Na jednoj sam obali crvenoj kao koral.

[venecija]

Dragana Konstantinovic - Tebi. ljubavi
1.

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...
2.

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti Å¡araju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?
3.

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam Å¡to iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?
4.

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
Å¡to se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo Å¡to Å¡aljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono Å¡to imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

[venecija]

Zvonimir Golob - Pismo

http://img19.imageshack.us/img19/3691/prozoro.jpg
photo by majra interovski

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

[venecija]

NEMOJ POĆI SAD

Nemoj poći sad
Jer se može sve zaboravit
Svaki prazan sat Å¡to nas razdvaja
Bit će sutra već negdje ostavljen i zaboravljen
Izgubljen je dan, ali tu je novi
Mnogo novih još
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Jer dok budem živ učinit ću sve
Da ti budeš sretna ostaneš li tu
Nudit ću ti niz toplih perla kiše
Å to ih sipa tu jedan ljetni dan
Izmislit ću zemlju gdje je ljubav sve
Gdje je ljubav sve, gdje ćeš biti sve
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Svaki ću ti dan priče pričati
Izmislit ću za te riječnik nježnosti
Kojeg samo ti, ti razumiješ
Sjetit ću te svih ljubavnika slavnih
Kojima su već srca slomljena
Kao tvoje sad, nemoj poći ne
Nemoj poći sad, nemoj poći sad

Vidjela si već kako baca vatru
Vulkan što je davno ugašen i star
Ima suhog tla Å¡to odjednom rodi
Bolje nego kišom oplakivan kraj
A kad padne noć kao luč je svod
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad…

Neću plakati ni govoriti
Tu ću stati nijem da te gledam tek
Da ti čujem glas, da ti slušam smijeh
Pusti me bar da budem tvoja sjena
Tvoje sjene sjena
Tvoje ruke sjena
Sjena tvoga psa
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, ne me quitte pas

Jacques Brel

[nella26]

NOĆU

Noću
dok ti spavaš
moje srce bdije nad tobom
tebi se ništa,
ništa ne smije dogoditi
toliko, toliko te volim
jedino,
jedino s tobom
mogao bih plakati
mogao bih se smijati
opraštati i razumjeti
vjeruj mi
toliko, toliko te volim
od juče tek si tu, i o tebi malo znam
ali mogu život svoj da ti dam
uz mene nađi mir, nikad sumnju, nikad bol
moja ljubav biće zalog zato
mila,
poklanjam ti svaki dan svog života
kad se moj san ostvari
i ti ćeš kao i ja biti sretna
toliko, toliko te volim

[venecija]

Arsen Dedić

Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme
Govorili smo sebi
to je za neko vrijeme.

I ne znajući da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći
Govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Kad rađala se sreća
i čekala se slava
Pomišljali smo opet-
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema
a dani idu sporo
Govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobijali smo manje.
Ali, mislili smo-to je
tek privremeno stanje

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli
tek počeli smo nešto
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim,
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer, svakoj smo se kući
približili do praga.

Dok vjerovali još smo,
da samo put se mijenja
Mi rekli smo si zbogom,
govoreći do viđenja.

[odysseus]

Mati

Mati, mati, mila mati,
Oh, da mi je samo znati
Moju ljubav iskazati
Prema tebi Å¡to mi sja!
Vidjela bi da j' vrelija
Od sunašca štono sija,
I od suze da j' čistija,
Od ljubice nježnija.

Ali, opet, nije tako
Uzvišena, bujna, jaka,
Vrela, topla, silna, žarka,
Majko moja milena,
Kao Å¡to s' u tvojih grudi
Prema tvome sinku budi,
Bez prestanka gdje mu rudi
Sreće zora rumena.

Pa šta ću ti, mila mati,
Za tu svetu ljubav dati?
Kakvim će te darivati
Darom dobri sinak tvoj?
Kako tebi da isplati -
Oh, da mu je samo znati! -
Mila moja, dobra mati,
Oko njega truda znoj?

Oh, čujem ti riječi mile:
"Nagrada mi sva je, sine:
ÄŒini dobra i vrline,
Vjeran budi rodu tvom!
ÄŒuvaj jezik, vjeru svoju,
Za nju gini i u boju -
Nek guslari slijepi poju
O tvom djelu junačkom!"

Pa ja ti se kunem, mati,
Da ću ime čuvat znati;
Kunem ti se nebom, mati,
I svom mukom roda mog:
Do posljednjeg dana, trena
Da ću kao kruta stijena
Stati čela uzgorena
Na braniku doma svog.

Aleksa Santic

[odysseus]

Iz sarenog mnostva

Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.
Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.
Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.

Dragana Konstantinovic

[venecija]

Hodala je između zelenih cvjetova sanjajući dolinu ružmarina.

Prišao joj je vjetar i nježno šapnuo :

"Djevojko, od uspomena se ne može živjeti "

Nasmijala se i rekla :

" ZNAČI JA NE ŽIVIM "

I nastavila je prema rijeci.

Hodala je po vodi sklopljenih očiju.

Rijeka ispod njenih bosih nogu je žuborila :

" Djevojko probudi se, oko tebe je život "

ŽIVOT ? OKO MENE ? NE, ON JE OSTAO U DOLINI RUŽMARINA

I nastavila je prema Å¡umi.

Hodala je kroz stabla drveća a krošnje su šumjele :

" Djevojko zašto si tužna ?Moraš shvatiti da je sve prolazno.Živi za danas... "

ALI IMAM JUÄŒER- TO MI JE JEDINO OSTALO OD NJEGA.

I nastavila je prema livadi .

Hodala je ispod duge s boje su kapale na njenu bijelu haljinu:

" Djevojko nije on jedini "

Nasmiješila se i rekla :

NIJE JEDINI ALI JE JEDINI KOJEG VOLIM

I nastavila dalje.

Hodala je po plišanoj mahovini,

sunčevi zraci su se preplitali sa vlasima njene kose :

" Djevojko tek si na početku "

Nasmješila se i rekla :

POČETAK ĆE BITI KAD UVELI RUŽMARIN PONOVO ZAMIRIŠE

I nastavila prema rajskoj dolini.

Hodala je bosa po bijelim kristalima.

Padao je zeleni snijeg na njezine žedne usne :

" Djevojko budi ono što jesi, zašto se praviš da si dovoljna sama sebi "

JA SAM LJUBAV I ŽIVIM U NADI DA ĆU SE JEDNOG DANA PONOVO OSTVARITI

I nastavila je putem svoje čežnje.

Hodala je kroz muziku i uspomene i pisala njegovo ime po nebu :

" Djevojko budi iskrena prema sebi, znaš da je tako moralo biti.

Zaboravi ga "

Nasmiješila se i rekla :

ŠTA OSTAJE OD ŽIVOTA AKO SE ZABORAVI ONO NAJLJEPŠE.

I krenula je ka sadašnjosti .

Hodala je veselim ulicama grada.

Očima sanjalice promatrala je život izbjegavajući da

učestvuje u njemu.

Bila je previše duboko u sebi i

PREVIÅ E GA JE VOLJELA . . .

[venecija]

Da se bar mogu probuditi

u svijetu ljubavi

Bez starih rugoba i ovih nakaza

Å¡to su me stalno pratile

Da te bar mogu poljubiti

bez loših sjećanja na hladna proljeća

bez slike stradanja

Što se baš na nas zaljepe

*****************************

Jer moj je život igra bez granica

umorna priča, trganje stranica

na kojim ništa ne piše

Jer moj je život vječito padanje

kad zbrojim poraze ništa ne ostane

samo još vučem navike

Sve na tome ostane

******************************

Da te bar mogu probuditi

kavu ti skuhati

u krevet donijeti pa te poljubiti

Al' toga nema i ne postoji

Da se bar mogu zaljubiti

u malu seljanku na nekom proplanku

gore u svemiru

Tako da dolje ne vidim

******************************

Jer moj je život igra bez granica

umorna priča, trganje stranica

Na kojim ništa ne piše

Jer moj je život vječito padanje

Kad zbrojim poraze ništa ne ostane

samo još vučem navike

Sve na tome ostane

[odysseus]

Proljetna zora


Tihi vjetrić grane kreće,
Po livadi rosa pala,
Sa istoka mila zora
Zrakom nas je obasjala.

Sva priroda pozdravlja je,
Raduje se njenom baju,
A hvalu joj male tice
Sa umilnom pjesmom daju.

Å arni leptir popaja se
Sa ljubice sjajne rose,
A čelice hitre, lake
U košnicu meda nose.

Carić mali na grančici
Od veselja sve skakuće,
Jer krilca mu ona mala
Obasjat' će sunca luče.

Podigle se mile laste,
Pa u čistom zraku l'jeću,
Katkad opet spuštaju se,
U potočić kril'ma kreću.

B'jeli janjci po poljani
Igraju se, travu pasu,
A uz frulu pastir svira,
Veseli se zore krasu.

Oh, zorice divna ljetna,
Ko te takvu nama stvara?!
Niko drugi, nego onaj
Å to nam Å¡alje svakog dara!

Aleksa Santic