Ti koja ima? ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbri?nost.
Ti koja umije? s njegova ?ela ?itati
bolje od mene njegovu samo?u,
i koja otklanja? spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao ?to proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom...
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime po?inak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu le?aju,
i no? tvojega glasa vo?njak
jo? nedodirnut olujama...
Onda ostani pokraj njega
i budi pobo?nija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka ?to se pribli?uju
nedu?nim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje hu?i...
?e?i njegovim ?alom. Neka te susre?u
o?alo??ene pliskavice.
Tumaraj njegovom ?umom. Prijazni gu?teri
ne?e ti u?initi zla.
I ?edne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ?e ponizne...
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u no?ima o?trih mrazova.
Neka te miluje dje?ak kojega za?titih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miri?e cvije?e
koje ja zalivah svojim suzama...
Ja ne do?ekah naljep?e doba
njegove mu?kosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pusto?ili pogledi
goni?a stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika...
Ja ne?u nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I pri?e
koje za njih davno pripremih
mo?da ?u ispri?ati pla?u?i
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj ?umi...
Ti koja ima? ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine...
I reci mi katkad ne?to o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se ?ude, i susjede
koji ?ale moju strpljivost...
Ti koja ima? ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Ako kroÄÂiÅ¡ u ÄÂivutski vrt, na sedmo koleno ÄÂini će pasti...
I, ko da nema drugih bašti... Di sve pupi i sve šljašti...
Di na miru možeš šeboj i božure krasti...
Moja nesretna mati... Htela me spasti... Savetom finim...
Al morala je dotad znati... Da ne sme kasti... Ã…Â ta da ne ÄÂinim...
Ã…Â ta je bedem neg Å¡iroki zid? Lako se zajaÅ¡i... Ko stari ÄÂilaÅ¡...
Mahovina ko astragan... Da bez glasa šmugne dragan...
Ukraj neba se lepeza mlad šaran porcijaš...
Ruka zavesu miÄÂe... Trepte u tmini... Biserni zdenci...
Zbog neÄÂeg Ä‘urÄ‘ic uvek niÄÂe... BaÅ¡ u tiÅ¡ini... I baÅ¡ u senci...
Neću skoro onim šorom... Ne znam posle put odande...
Me sem ÄÂoro, moja lolo... ÄŒhu ćo Å¡oro paÅ¡a mande...
Vetar cvili i leleÄÂe... Skini suknju i jeleÄÂe...
Nit ko mari, nit ko zna... Na ćer mande ÄÂingara...
Ako dirneÅ¡ u ÄÂivutski vrt... Kletvu ćeÅ¡ nositi ko srebrn zvonÄÂić...
Bićeš žedan kraj bunara... I siromah s puno para...
Sve ćeÅ¡ dijamante dati za smeÅ¡ni cirkonÄÂić...
Ko u tuđi vrt uđe... Crn lebac mesi... U crnom plehu...
Eh... "Ne poželi ništa tuđe..." Svi smrtni gresi... U tom su grehu...
Kao mrva iz džepa... Truni se lako... Život protekli...
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Već je bilo blizu podne kad je u selo stupio
Potjero je konje i joÅ¡ jednom biÄÂem lupio
U ruci ÄÂvrsto držo haljinu Å¡to je kupio
Kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio
I prepozno si braću mater i ÄÂaÄÂu
I joÅ¡ pola sela al zaÅ¡to su svi u plaÄÂu
I zaÅ¡to se iz kuÄÂe ÄÂuje jauk i galama
Al nije stigo pitat Marija nije s nama
Rekla mu je mama jedva nekako kroz suze
Kad je utrÄÂo u kuću oko nje crne bluze
On njeno tijelo uze preklinjo je da ustane
Iz oÄÂiju suze nisu mogle da se zaustave
Pade na koljena jecajući moja voljena
Isplako je dušu al ga je sve više boljela
I viko zašto Bože i da život nije fer
Al srce nađe utjehu kad ugleda rođenu kćer
Primi je u naruÄÂje dijete mu rasvijetli tamu
ReÄÂe zvat ćeÅ¡ se Marija u sjećanju na mamu
Poljubi malu damu stavi je uz mrtvo tijelo
Da dragoj obuÄÂe haljinu anÄ‘eli nose bijelo
Kažu sam ju je sahranio ispod stare šljive
Ljubeći danima koru gdje je urezala ime
Nikla tuga iz njive nikada hladnije zime
I samo sjećanjem je vrati među žive.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Znaš li kamo ideš, što radiš?
Kako koraknuti, gdje stati?
Znaš li, o znaš li, kako sretan biti?
Odgovor tvoj na to je kratak.
Neznanje je blagoslov.
O, što u neznanju tako lijepo postoji
Kad se slijep, za slijepim povodi??
Kako možeš u životu uživati tako,
Kad sreću ne ponazš?
Svijeta ne poznaš, ne vidiš,
Na zlo zažmiriš, a protiv njega govoriš.
Kako zlo uopće prepoznati,
Ako ga ne vidiš?
Otvori oÄÂi i progledaj!
Jer spotaknuti se možeš i o najmanji kamen.
Znanje traži, za znanjem žudi.
Skini teške okove sa tijela svojeg.
(EIDAR)
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Dah Ti lebdi iznad usne.
Preko obraza Ti klizne
sve do tvoje kose guste.
Pa se zaigra u trenu.
Labirintom tjemena
i kad pokupi Tvoj miris
odleprša tad u mrak...
To sam ja...
TO Te moje ruke grle iz daljine
Prije sna...
ja Ti dođem tek onako
da Te dirnem.
I prevarim...
sam sebe
da sam tu, kraj Tebe
da Ti gledam oÄÂi
sklopljene
za NAS..
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....