Sjećanja na hiljade onih koji nisu dostigli slobodu.
U zoru osmog jula 2006. godine putovao sam ka Nezuku, selu smještenom na sjeveroistoku Bosne, između majevičkih planina s jedne i kanjona granične Drine s druge strane.
O konačnom odredištu znao sam samo ove geografske podatke. Za sve ostalo imao sam Almasu, koja mi je, onako usput, nabrajala bitne stvari: Da su u Nezuku ratovala dva heroja, da je jedan tu poginuo, te na koncu da je selo, u julu i avgustu 1995. godine, primilo hiljade preživjelih Srebreničana, koji su, trasom smrti, stigli na slobodnu teritoriju.
Riječ po riječ i historijska lekcija je postala stvarnost – našao sam se u masi koja je marširala ka Potočarima, u znak sjećanja na hiljade onih koji nisu dostigli slobodu. Iza nas je ostao Nezuk, proplanak na kojem su se svega nekoliko minuta ranije vihorile stotine bosanskih zastava, spomenici narodnim herojima... Ostali su i vrijedni savjeti za nastavak puta.
Sjećanja preživjelih
Bio sam u koloni, među hiljadama ljudi, no opet, nekako, sam, prepušten u svakom narednom selu potrazi za pričom koja svjedoči o strašnim julskim danima. A takvih je bilo.
Jama na Crnom vrhu, koja je krila stotine tijela ubijenih Zvorničana, bila je prva priča. Najmlađa ekshumirana žrtva imala je svega dva mjeseca. Najstarija je ušla u devetu deceniju života. Pronađena je i majka sa nerođenim djetetom. Bila je to jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini.
Sljedeću priču ispričao je Muharem Mujanović, stanovnik Snagova. Preživio je strijeljanje. Njegovih 35 rođaka i komšija nisu.
„Pao sam prije nego što je zapucalo. Nisam se pomjerao. No, vojnici su nas uzeli za ruke i bacili u garažu. Zatim su sve zapalili! Puzajući sam pobjegao iz garaže u plamenu. Narednih dana sam izašao na slobodnu teritoriju“, kazao je on.
Isti oni koji su pucali na Muharema, dan ranije su ubili i njegove komšije iz sela Liplje. Osnovali su i prvi logor, u kojem je, prema podacima nadležnog Tužilaštva iz Tuzle, silovano blizu 60 žena. Za zločin nikada niko nije odgovarao.
U Kamenici su priču pričale jame pored puta. Selo je sakrilo 15 sekundarnih masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih Srebreničana. Sve su otkrivene, a nakon toga selo je nazvano dolinom grobnica.
Kroz dolinu, tih julskih dana mog prvog marša, tišina. Kolona duga nekoliko kilometara nijemo je posmatrala razrovanu zemlju.
Posljednji srebrenički ratni reporter
A onda smo stigli na Udrč, planinu koja se proteže iznad doline grobnica. Vratilo se sjećanje na Ninu Ćatića, posljednjeg ratnog reportera iz opkoljene Srebrenice. Nekoliko preživjelih iz jula 1995. godine pričali su kako je Nino, sve do Udrča, bio u koloni. Poslije ga niko nije vidio.
Ostat će zapamćen njegov izvještaj, poslan državnoj televiziji nekoliko sati prije ulaska Vojske Republike Srpske u tada zaštićenu enklavu
Srebrenica:
„Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje! Da li iza svega stoji Akashi, Boutros-Ghali ili neko drugi? Bojim se da za Srebrenicu neće biti više bitno“, izvijestio je Ćatić.
Trećeg dana smo marširali ka Kameničkim brdima i zloglasnoj „Bukvi“. Preživjeli pričaju: „Bukva je naša prva zasjeda! Kada smo stigli na Kamenička brda bilo nas je skoro 10.000! A onda je zapucalo. Minirana stabla su počela padati po nama. Oni koji nisu poginuli od eksplozije ili pada stabla, ostali su bez zaklona – na nišanu.“
A nišan je prvi put podignut u Šušnjarima. Jedanaestog jula 1995. godine u tom podrinjskom selu skupilo se skoro 15.000 Srebreničana. Nakon kraćeg dogovora, baš na mjestu gdje se 16 godina kasnije odmarala kolona u kojoj sam se nalazio, krenuli su u marš.
Prema nepotvrđenim podacima, na slobodu je stiglo nešto manje od trećine okupljenih tog jutra. O sudbini ostalih svjedoče priče sa trase smrti, od Nezuka preko Crnog vrha i Snagova do Kameničkih brda i zloglasne „Bukve“. Svjedoče i bijeli nišani podignuti u Memorijalnom centru.
Dok ulazimo u Potočare, primjećujem suze u očima ljudi koji su zajedno sa mnom, u protekla tri dana, prešli 120 kilometara – putem smrti od Nezuka do Potočara. Vjerujem da oči suze zbog broja ispisanog na ploči pred nama: 8.372!
U nedjelju je novi marš – istim putem i istim povodom.
U jutarnjim satima u nedjelju počeo je Marš mira, pješački pohod koji se svake godine održava u sklopu obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici i okolini, s ciljem odavanja počasti žrtvama.
Jedanaestog jula 1995. godine, skoro 15.000 Srebreničana okupilo se u podrinjskom selu Šušnjari i krenuli u marš kroz šumu. Prema nepotvrđenim podacima, na slobodu je stiglo nešto manje od trećine okupljenih. Preostali učesnici marša ubijeni su iz zasjede.
U Maršu mira, ranije poznatom kao Marš smrti, učestvuje na hiljade ljudi iz brojnih zemalja svijeta. Početna tačka marša je selo Nezuk, koje je 1995. primilo preživjele Srebreničane.
Marš završava u Memorijalnom centru Potočari u utorak navečer.
- 27 Nov, 2015
- 761 pregleda
- Bez komentara